Istraživanja pokazuju da nije samo more ugroženo plastičnim otpadom / Foto NL arhiva
Veliko istraživanje organizacije Orb Media u dvanaestak zemalja diljem svijeta pokazalo je da je više od 80 posto uzoraka vode iz vodovodnog sustava bilo kontaminirano minijaturnim plastičnim vlaknima. Najmanja količina plastičnih vlakana izmjerena je u uzorcima vode u europskim zemljama poput Velike Britanije, Njemačke i Francuske, no i to je podrazumijevalo da je prisutnost mikroplastike pronađena u 72 posto uzoraka
O problemu prisutnosti mikroplastike u okolišu ozbiljnije se u svjetskoj javnosti počeo raspravljati unutar nekoliko godina, kad su prva istraživanja pokazala da se mikroplastika u ogromnoj količini nalazi u podmorju, odnosno štoviše, u velikom broju primjeraka riba i drugih morskih životinja. Radi se o komadićima i česticama plastike manjim od 5 milimetara koje na sebe mogu akumulirati različiti organski »materijal«. Iako je poznato da plastika već poodavno doprinosi ugrožavanju morskog eko-sustava, ova istraživanja zapela su za oko svjetskih medija iz krajnje prozaičnog razloga – kroz ribe se mikroplastika našla i na našoj trpezi.
No ako je to bio dobar razlog da ova tema napokon dođe na dnevni red političkih rasprava, prioritetom bi je mogli učiniti rezultati nedavnog istraživanja koji su pokazali da mikroplastika u velikoj količini postoji u vodi iz slavine diljem svijeta. Veliko istraživanje organizacije Orb Media u dvanaestak zemalja koje su nadgledali znanstvenici Državnog Sveučilišta Fredonia u New Yorku pokazalo je da je više od 80 posto uzoraka vode iz vodovodnog sustava bilo kontaminirano minijaturnim plastičnim vlaknima.
Trumpov toranj
Uzorci vode iz američkih gradova – primjerice oni uzeti na lokacijama kao što su zgrada Kongresa, sjedište američke Agencije za zaštitu okoliša ili Trumpov toranj u New Yorku imali su čak 94-postotnu stopu kontaminacije. Na drugom i trećem mjestu po stopi zagađenosti uzoraka mikroplastikom nalaze se pak lokacije u Libanonu i Indiji. Najmanja količina plastičnih vlakana izmjerena je u uzorcima vode u europskim zemljama poput Velike Britanije, Njemačke i Francuske, no i to je podrazumijevalo da je prisutnost mikroplastike pronađena u 72 posto uzoraka. Konkretnije, broj vlakana u svakom kontaminiranom uzorku od 500ml varirao je od 4.8 u SAD-u do 1.9 u Europi.
Slično istraživanje ove su godine u Irskoj proveli znanstvenici Galway-Mayo tehnološkog instituta koji su mikroplastiku pronašli u uzorcima vode iz slavina i vode iz bunara. Voditeljica irske studije dr. sc. Anne Marie Mahon pojasnila je za britanski Guardian da uz izmjerene čestice postoji velika mogućnost prisutnosti još manjih nanočestica plastike koje mjerni instrumenti ne mogu zabilježiti.
– Nanočestice mogu ući u stanicu, odnosno u organe. Poznato je k tome da mikroplastika privlači razne štetne patogene, istaknula je Mahon dva glavna razloga za zabrinutost pokazateljima prisutnosti mikroplastike u vodi za piće, naglasivši da se trenutno ne zna kakav utjecaj ove čestice mogu imati na ljudski organizam.
Nalazi li se i Hrvatska u europskom prosjeku kontaminacije vode za piće nanočesticama plastike trenutno nije poznato, obzirom na to da Hrvatski zavod za javno zdravstvo još ne provodi ovaj tip istraživanja.
Kozmetika i industrija
Kako dakle mikroplastika dolazi u okoliš, posebno kad je riječ o pitkoj vodi? Sudeći po raznim analizama, načina je, čini se, i previše. Istraživanje znanstvenika sa Sveučilišta Plymouth specijaliziranih za problem mikroplastike u okolišu pokazalo je prije dvije godine da se uslijed jednog korištenja perilice za rublje u otpadne vode može otpustiti više od 700 tisuća mikroskopskih sintetičkih vlakana. Preciznije, pranjem 6 kilograma robe može se u otpadne vode otpustiti 137.951 vlakana iz poliestersko-pamučne tkanine, 496.030 vlakana iz poliesterske tkanine i 728.789 vlakana iz akrila. Prošle godine, pak, razne su studije ukazale na povećanu prisutnost mikročestica plastike u dijelu kozmetičkih i higijenskih proizvoda kao što je pasta za zube. Grupa sa Sveučilišta Plymouth u jednoj je od tadašnjih znanstvenih analiza zaključila da se jednim korištenjem kreme za »grublje« čišćenje lica može »otpustiti« 4600 do čak 94500 plastičnih mikročestica koje će kroz otpadne vode najvjerojatnije završiti u okolišu. Ovo i slična istraživanja rezultirala su nedavnim prijedlogom zabrana korištenja plastičnih mikročestica u kozmetici u Velikoj Britaniji i SAD-u.
Dr.sc. Anne Marie Mahon u svom je izvještaju o zagađenju mikroplastikom u rijekama, jezerima i vodovodnom sustavu Irske kao ključne zagađivače navela i razne proizvodne industrije, odnosno industrijske procese obrade polimera koji proizvode velike količine mikroplastike. Među najveće zagađivače spada i industrija recikliranja plastike, a potom je tu i poljoprivreda, te otpad iz kućanstava.
Kako pak točno velike količine mikro-plastičnih vlakana dolaze do pitke vode još uvijek nije dovoljno istraženo, kao što nije poznato ni što ove plastične nanočestice mogu učiniti ljudskom i životinjskom organizmu. Dodatne odgovore mogle bi uskoro dati neke od studija koje planiraju analizirati prisutnost mikroplastike i u prehrambenim proizvodima.
On što je, međutim, već dobro poznato je gdje kroz otpadne vode i na niz drugih načina završava velika količina plastičnog većeg i manje otpada, a to je – more. Prošlogodišnja velika analiza ogromnog broja dostupnih istraživanja o prisutnosti plastike u organizmima morskih životinja diljem svijeta pokazala je da plastika direktno ugrožava čak 1220 morskih vrsta. Više od 30 posto od tog broja ugroženo je plastikom zbog toga što manje čestice dospijevaju u njihov organizam.
Sve veći problem
Jedno od takvih istraživanja provođeno je do prošle godine u sklopu europskog projekta DeFishGear i na području Jadrana gdje je, između ostalog, u znatnom broju primjeraka tri vrste riba – trlja, arbuna i srdela, također pronađena mikroplastika. Procjena znanstvenika, kazao nam jedan od hrvatskih sudionika istraživanja dr. sc. Pero Tutman s Instituta za oceanografiju i ribarstvo iz Splita, je da štetan utjecaj plastike na živi svijet Jadrana zasad nije dramatičan. Mikroplastika, smatra međutim i on, baš kao i plastika općenito, postaje sve veći problem.
– Osamdeset posto otpada koji nalazimo u moru je sastavljeno od plastike, dakle raznih plastičnih polimera, polivinila, vinilklorida i slično, koji se zajedničkim imenom nazivaju plastikom. Ona je čvrsta i otporna na raspadanje i kad dođe u okoliš dugo vremena ostaje u istom stanju. Pod djelovanjem sunaca, topline, slanosti i drugih čimbenika poslije nekog vremena postaje kruta i raspada se na sitne komadiće. Kad govorimo o nanočesticama, one se pak najčešće oslobađaju u okoliš raznim proizvodnim procesima. Problem je što one mogu na sebe navući značajne količine teških metala, virusa i bakterija koji se nalaze u morskoj sredini i to u drastično velikim količinama. Zbog toga ribe često zamijene te čestice za prehranu i pretpostavlja se da one tako najčešće dospijevaju u njihov organizam, pojasnio je Tutman koji smatra da uz trenutne trendove proizvodnje plastike situacija može postajati samo sve gora. More je, upozorava on, ionako već odavno postalo globalna kanta za smeće.
