Mama, što znači ovo kad na televiziji kažu da ljudi »idu u mirovinu«, kamo oni to odu? – upitala je prijateljičina šestogodišnjakinja mamu prije neki dan, slušajući na TV rasprave o odlasku u mirovinu.

– Odlaze se odmarati, mirovati, nakon što su čitav život radili, odgovorila joj je majka. Donosimo priču Marice i Mijata Barišić-Ružić, umirovljenika koji se umirili nisu niti u svojim 70-tima, i neće, uvjereni smo, još dugo. A u 50 godina braka, jer zlatni će pir proslaviti ovoga rujna, doživjeli su više nego što itko može zamisliti. Znate li ikog tko je u samo jednom životu bio na koncertu Beatlesa, vozio se s Rolling Stonesima, »vidio« Praško proljeće, »štemao« Berlinski zid i prošao Europu autostopom?

Mi smo ih pronašli – Maricu, umirovljenu profesoricu hrvatskog i ruskog jezika te učiteljicu razredne nastave i njenog supruga Mijata, učitelja i pedagoga, iz Slavonskog Broda, koji danas, nakon radnog vijeka odrađenog po raznim školama na kontinentu, žive na Viru.

Prve avanture

Upoznali smo ih na putovanju u Krakow i Bratislavu, koje im je poklonjeno u nagradnoj igri Novog radija Zadar ovoga Valentinova. U njoj je trebalo prijaviti svoju ljubavnu priču, a kako Mijatova i Marijina priča doista nema premca, osvojili su putovanje, kao i srca svih nas ostalih putnika u autobusu. Poljska i Slovačka, jednako tako tadašnji SSSR, naime, jedine su zacrtane destinacije koje par Barišić nije uspio posjetiti za svog autostopiranja Europom 1969. godine kad je, kažu nam na kavi u Zaprešiću, u kojem su proveli najveći dio radnoga vijeka, »Europa bila potpuno drugačija, odnosno njeni ljudi velikodušniji, otvoreniji i bolji, kad je bilo puno više povjerenja među ljudima«.

Foto Davor Kovačević

– Radio bih na benzinskoj pumpi u Brodu, prao stakla, bilo je i tad dosta automobila pa se moglo zaraditi, a onda bih s tim novcem, autostopom, išao u Linz, u kojem sam upoznao puno mladih ljudi, hipija od kojih sam i doznao da se tako može putovati. Kad sam se jednom vraćao iz Austrije kući, vozač me ostavio na nekoj autocesti, na kojoj sam prenoćio u bali sijena sa strane, uz upaljeni mali tranzistor koji sam dobio od mame na poklon – smije se Mijat.

Maričina je pak putešestvija započela 1966., kad je sama vlakom krenula na ljetne praznike k teti udatoj u Manchester.

Privatni album

– Mama me, s par kobasica i jabuka u torbi, stavila na vlak, i sama sam, kao 17-godišnja djevojka, krenula na put. Nisam znala ni engleski niti francuski, samo ruski. Imala sam vizu za Englesku, ali ne i tranzitnu za Francusku pa su me u Švicarskoj »skinuli« s vlaka i htjeli poslati natrag kući. Ja se nisam dala, stalno im ponavljajući da hoću u Englesku, nakon čega su me, o svom trošku, Švicarci stavili na taksi, s popratnim me pismom poslali u francusku ambasadu po vizu, i taksijem vratili opet natrag na vlak. Stigla sam u Manchester s danom zakašnjenja, na tetkinom su prozoru već bile upaljene svijeće za mene… Nisu znali gdje sam, što mi se dogodilo, niti su moji kod kuće, jer telefona još nije tamo bilo, znali jesam li stigla živa ­– priča Marica.

U Engleskoj je, kaže, prvi put vidjela kako ljudi žive na zapadu.

Privatni album

– Najviše mi se svidjelo kako ispred sebe u supermarketu guraju kolica, i u njih svašta trpaju, što mi nismo imali niti mogli još godinama poslije.

Teta i tetak odveli su je tada i u Liverpool na koncert Beatlesa.

– Beatlesi su bili sjajni, oduševili su me, a kad sam se vratila u Brod s njihovim pločama i dojmovima, ali i, nije nevažno, s lakom za nokte koji sam tamo prvi put vidjela, bila sam prava zvijezda – šali se Marica. Koju godinu poslije upoznala je Mijata koji ju je redovito na putu iz škole dočekivao na »tarabi« i pristojno pozdravljao, odvažio se zatim pozvati ju u zdravljak na kavu, i njihova je ljubav mogla početi…

Pristojan par iz »Juge«

Sa studentskim kreditom, nešto zarađenog novca od pranja auto-stakala, i ogromnom željom da putuju, vide svijeta, 19-godišnja Marica i dvije godine stariji Mijat, sjećaju se i datuma i sati, 5. srpnja 1969., krenuli su na svoje autostopersko ljeto po Europi. Na karti su zacrtali 15 država koje će obići, no prije nego što su spakirali dva ruksaka i svatko svoju deku, trebalo je Maričinim roditeljima objasniti što je to autostop.

– Prije 50 godina je više hrabrosti trebalo da se s idejom autostopa stane pred roditelje, nego za samo stopiranje. Mama je bila jako protiv, a tata je pak kazao da nas treba pustiti – da dođemo do Slovenije, vidimo da se dalje ne može, i vratimo kući. Tako smo, s blagoslovom, krenuli na put, i, vozeći se u 109 automobila, karavana i kamiona, prošli puno više od onoga što je moj otac predviđao – priča Marica. Nisu bili hipici, kojima su vozači nerado stajali, nego uredan, pristojan par iz Jugoslavije, kojem su sva vrata bila otvorena – i na istoku i na zapadu. Kad god bi rekli odakle su, svi bi, kažu, povikali: »Aaaaa, Tito!«, i puštali ih u auto te povezli.

Prvo su došli do Zagreba, u Nami kupili kameru, zatim i rječnik engleskog i francuskog jezika, i već iste noći bili u predgrađu Ljubljane, u kojem su prespavali na klupi u nečijem dvorištu. Sutradan su došli u Linz kod Mijatove mame.

– Ona je imala jako puno povjerenja u mene, autostopiranje nije smatrala problemom, ali je zato problem bio to što nismo niti zaručeni – kaže Mijat.

Da bi mamino srce bilo na mjestu, odnosno da svima može reći kako sin ne putuje »s nekom tamo djevojkom nego sa zaručnicom«, kupila im je prstenje, u Linzu su se zaručili, i krenuli dalje u Stuttgart kod Maričinog ujaka. Kad su došli na njegova vrata, međutim, nikog kod kuće nije bilo, susjedi su im rekli da je ujak otputovao za »Jugu«, ali su i opet imali sreće jer su upoznali grupu »zemljaka« koji su ih odveli na tavan nekog noćnog kluba, na kojem se ilegalno moglo prespavati.

– Kako je klub do prijepodneva bio zaključan, čekali smo da čistačica otključa vrata, sišli i zbrisali van te nastavili put.

Sjećaju se, nevjerojatno, datuma, ali i dana u tjednu te sata kad su stizali u koju državu, odnosno grad. U Pariz su došli u noći, i odlučili taksijem se odvesti do Eiffelovog tornja. U džepu su imali 30 franaka, pet manje nego što je trebalo platiti za taksi, kojim se nikad prije nisu vozili.

– Kad je vozač shvatio da nemamo dovoljno novaca, vratio nas je na mjesto na kojem nas je i ukrcao, ljutito nas izbacio iz auta te otišao, a mi smo se onda prema Eiffelu uputili pješice, sjećajući se kuda je auto vozio. Iza nas se u jednome trenu našao veliki Afrikanac, s afro-frizurom i gitarom, nije nam baš bilo ugodno što hoda iza nas u mrkloj noći. Čuo nas je kako razgovaramo, a onda povikao: »Vi, Jugoslavci, moja draga Leposava radosna!«. Primio nas je pod ruku i odveo pred neku zgradu, s čijeg mu je prozora djevojka bacila ključ. Bilo nas je strah, no popeli smo se s njim na tavan, gdje je bila – Leposava, pariška studentica iz Novog Sada, koja je stvarno bila radosna što smo im došli »u goste« – nastavljaju priču Mijat i Marica. Leposavin je afro-dečko svirao gitaru u nekom noćnom klubu, pa im je, nakon ispričane tužne priče o vožnji taksijem, čak dao pola svoje večernje zarade, s kojom su onda ostali par dana u Parizu, i vidjeli sve što su htjeli.

Foto Davor Kovačević

Što će svijet reći

Iz Francuske su prešli u Englesku, i stigli kod tetke u Manchester.

– E, za nju pak nije bilo dovoljno ni to što smo zaručeni, već je htjela da se odmah i vjenčamo, jer što će »svijet« reći – smiju se Barišići. Kako je Marica, međutim, po engleskom zakonu još bila maloljetna jer nije imala 21, vjenčanje nije bilo moguće, ali su, da bi se tetka smirila, tamo kupili Mijatu odijelo od engleskog štofa, a Marici materijal za vjenčanicu, koji su onda dalje s njima u ruksacima putovali do povratka u Brod.

Uslijedio je odlazak u ambasadu SSSR-a, po vizu, no tamo su im rekli »njet!«, ništa od vize, zbog stopiranja, koje je i za SSSR i Poljsku bilo isuviše »zapadnjačko«. Tamo su mogli putovati samo organiziranom rutom, avionom ili vlakom, zbog čega su te dvije države ostale one koje je par iz Broda morao prekrižiti na svojoj karti.

Nakon Nizozemske i Njemačke, u Čehoslovačku su ušli pješice, stali na cestu prema Pragu, i satima zatim čekali da im stane neki od rijetkih automobila koji su prolazili.

– Od sedam ujutro do dva popodne nigdje nikog, tek pokoji auto, koji nam nije stao. Tad smo svratili po vodu na benzinsku crpku, na kojoj su nam rekli da su ceste razrovane od ruskih tenkova i vojske iz Praškog proljeća, i da se nitko zbog silnih obilazaka zbog radova više ne vozi autom. Na kraju nam je ipak stao Čeh u Mercedesu njemačkih tablica, natrpanom stvarima pa smo oboje sjedili na suvozačkom mjestu. Prvo nas je odvezao kući k mami na ručak, a onda do Praga, da bi nam na kraju čak i platio četiri noćenja u praškom omladinskom hostelu.

Preko Mađarske, kući su se vratili krajem kolovoza ‘69.

Marica je odmah dala šivati svoju »englesku« vjenčanicu, Mijat je ispeglao štofano odijelo iz ruksaka, i par se mogao vjenčati. Radili su u više škola, sagradili kuću u Zaprešiću, a na jednome od putovanja iz Njemačke, 1976., u avionu su sjedili pored Micka Jaggera i Charlieja Wattsa, »Stonesa« koji su taman putovali na svoj prvi koncert u Zagreb! Zašto da ne, Mijat i Marica su i s njima malo proćaskali, i na avionskoj karti, pokazuju nam, dobili njihove autograme. Osamdesetih su otišli pak kao učitelji raditi u Njemačku, dobivši četverogodišnji mandat u hamburškoj jugoslavenskoj dopisnoj školi. Kad se 1989. rušilo Berlinski zid, zašto da ne i to, skoknuli su i oni iz Hamburga sudjelovati u tome, pa danas kod kuće imaju i komad zida, još jednu nezaboravnu uspomenu iz svog, malo je reći, zanimljivog života.

Ne posustaju

Foto Davor Kovačević

Imaju dva sina, od kojih je jedan Europu proputovao motorom, drugi »regularno«, a Barišići putovati žele i dalje – u Rusiju i Ukrajinu.

– Voljeli bismo tamo otići, ali ako nas netko povede, drugačije nije štos – poručuju urbi et orbi, željni još koje avanture. Svojom voljom za život i snagom koju imaju, posramiti mogu mnoge, puno mlađe od sebe, jer osim što putuju, ni u drugim stvarima ne posustaju.

Izgradili su kuću na Viru, po Maričinom projektu, zove se »Villa Maria«, kako Maricu svi zovu, kao što je Mijat za sve – Mišo. Marica je osnovala »Jelačićke«, mažoretkinje Zaprešića, s kojima je isto dosta proputovala, baš kao što je i Mijat sa svojom knjigom »Didaktičke igračke od ambalaže« obišao preko dvjesto škola i vrtića. Osmislio je, naime, više od stotinu igračaka koje je moguće izraditi od otpadne ambalaže, i o tome napisao knjigu, sad još samo, kaže, mora naći nekog uz čiju će pomoć za taj projekt povući EU sredstva, i postići da sva djeca u Hrvatskoj ekološkije, i kreativno razmišljaju.

– Ma mi smo imali, imamo lud život – zaključuju Barišići, na što naš fotoreporter dodaje kako je, očito, »samo tako moguće ostati u istome braku 50 godina«. Spremno su stali pred njegovu kameru i malo »postopirali« u Zaprešiću uz stare aute, baš kao što je danas onih 109 u kojima su se vozili Europom. Auti su ostarjeli i nikamo više ne mogu, za razliku od Marice i Mijata, koji će uz malo popudbine – koju slavonsku kobasicu i jabuke – spremno na novo putovanje. Za njih je to bilo, kažu nam, putovanje na kojem su – naučili život, i kako se u njemu snalaziti, zbog čega sličnu avanturu preporučuju mladima, na kojima svijet ostaje.