Roditeljstvo je jako ozbiljan posao. Puno, puno ozbiljniji nego prije 30 ili 40 godina – kaže autor NTC (Nikola Tesla centar) sustava učenja liječnik, neurofiziolog iz Novog Sada, Ranko Rajović. Tu svoju tvrdnju o težini današnjeg roditeljstva član Upravnog odbora Mense International i predsjednik Mensina svjetskog Odbora za darovitu djecu objašnjava činjenicom da se okruženje koje utječe na razvoj mozga stalno mijenja, a metode koje koristimo za podučavanje ostaju iste.

NTC program nastao je kao plod želje da se djeci omogući ostvarenje osobnih potencijala, ali i kao potreba da se prevladaju sve prisutnije poteškoće kao što su poremećaj govora, čitanja i pisanja. Cilj njegove metode je razvijanje mišljenja i to je jedan od najvažnijih razlog za uspjeh NTC programa koji je dobio i nagradu svjetske Mense 2015. godine, za doprinos razvoja društva u cjelini. Primarna uloga NTC programa je upotreba novih otkrića iz područja neuroznanosti u učionicama i u svakodnevnom životu, a njegov je program sastavljen iz različitih aktivnosti i igara za djecu, koje se temelje na saznanjima o razvoju i radu mozga i koje, kako mnoga istraživanja pokazuju, imaju pozitivan efekt na razvoj mozga u periodu kada je to najvažnije, u periodu najintenzivnijeg rasta i razvoja, od rođenja, pa do približno desete godine starosti. Igra kao unutrašnja motivacija djeteta je ključni faktor NTC programa. Rajović predaje neuroznanost na fakultetima u Sloveniji, Hrvatskoj i Srbiji, a o tome kako podučavati djecu, zbog čega današnja djeca imaju problema s koncentracijom, gdje najviše griješe nastavnici u radu s djecom, mogu li se greške popraviti, zašto su djeca danas sve slabija, ovog je tjedna govorio na edukaciji u Osnovnoj školi »Milan Brozović« Kastav.

Volonterski program 

Ta će škola najvjerojatnije, najavljuje, uskoro postati škola u kojoj će se otvoriti NTC sekcija za darovite, a bit će to volonterski program namijenjen za svu djecu s riječkog područja. Istovremeno, kaže autor ove popularne metode, u Rijeci se uskoro otvara i prvi vrtić koji će u potpunosti raditi po NTC metodi.

– Vrtić je u osnivanju, a zvat će se »Planet mašte« i bit će prva takva ustanova u Hrvatskoj. Naime, u Hrvatskoj ima puno ustanova koje su prošle kroz EU projekte u sklopu kojih su radili NTC program, a bilo je i puno nacionalnih konferencija i seminara koje sam proveo. Tako da postoje ustanove koje primjenjuju tu metodu, ali ovo je prva ustanova koja planira u potpunosti primjeniti NTC i koja će biti referentna ustanova i za okolne gradove, jer neupitno je da je u podučavanje djece potrebno uključivati nove inovativne metode. Vidimo da su nam djeca u ispitivanjima koja su provedena u cijeloj srednjoj Europi sve slabija. Motorički su slabija, koncentracija je slabija, pažnja jednako tako, kao i opće znanje te imaju siromašniji riječnik. Govorimo o šestogodišnjacima, a i sami učitelji govore da je svaka nova generacija slabija u odnosu ne prethodne dvije generacije. Dakle, analize govore da je svaka generacija sve slabija i slabija. Pitanje je što će biti s našom djecom ako ostanemo na istim metodama podučavanja. Hoće li biti bolji ili još slabiji. Odgovor je jasan, bit će slabiji. Znači da moramo hitno nešto uvesti. Potrebno je uvesti novine koje će pomoći biološki razvoj djeteta. Ako ne promijenimo metode rada, ne možemo očekivati da će buduće generacije biti bolje.

Koje su to metode koje će nam dati bolje generacije?

– Tu se radi o jako puno posla. Okruženje koje utječe na razvoj mozga se mijenja i ako se ono mijenja, a mi ostavljamo iste metode doći će do problema. Prvi problem je da djeca danas imaju drugačiji kognitivni stil. Mi odrasli imamo duboku pažnju za neki problem i možemo ući u taj problem pola sata ili sat vremena. Nama to nije teško, ali naša djeca to ne mogu. To se zove hiperpažnja. To je zato što je okruženje drugačije, djeca danas primaju stotine informacija i kako stiže jedna, druga… peta… deseta informacija mozak mora to obraditi, a u toj obradi mozak nema vremena za dubinu obrade. Bukvalno se mijenja anatomska struktura mozga, a to pokazuju i novija istraživanja. U toj situaciji dijete s hiperpažnjom mora u školi učiti i imati duboku pažnju, ali ne može, a mi imamo iste metode i vidimo da metode od prije 20 godina ne pomažu. Uvijek će biti djece koja mogu naučiti, ali sve je više djece koja ne mogu.

Doživotno oštećenje 

Često stavljate naglasak na greške koje roditelji rade u ranoj dječjoj dobi. Koje su to?

– Istina, jer ako pogriješimo u periodu do šeste godine, ako se mozak razvije drugačije od našeg, to je doživotno oštećenje nekih kognitivnih sposobnosti. Primjerice, imate videoigrice i pametne telefone. Ja jesam za novu tehnologiju, ali mora se znati granica, no kada roditelji daju djetetu mobilni telefon, granice više nema. Godinama ponavljam, nemojte kupovati mobilni telefon djetetu do desete, možda čak ni do trinaeste ili četrnaeste godine, a ako su ga već kupili, jer kažu svi ga imaju, onda im savjetujem da postave granicu od pola sata korištenja. Međutim, onda dolaze roditelji s pričom da djeca skrivećki odlaze u toalet dva puta po 15 minuta ili ustaju u noći da bi igrali igrice, a ujutro se ne mogu probuditi. Kada krenu iz škole kući, sjednu negdje pola sata i budu na mobilnim telefonima. To znači da dnevno provedu dva ili tri sata na telefonu, a kada dijete gleda taj telefon, on šalje stotine impulsa u mozak. Mozak to mora obraditi, a ta brzina obrade nema vremena za duboku obradu i ti impulsi koji dolaze aktiviraju dopaminske endofirske receptore, a endofirski receptori daju osjećaj sreće i opuštenosti. To su zapravo morfijski receptori, jer morfij ima takve efekte. Dijete kada gleda videoigrice pa prođe jedan, drugi, treći nivo, ono je puno dopamina i endofina. To je gotovo isto kao da se drogira. Tada imamo realnu situaciju u kojoj roditelji više ne mogu to zaustaviti. Roditelji ograniče korištenje na pola sata, ali dijete to prekrši, onda roditelji oduzmu telefon, a rezultat je plač djeteta, odbijanje hrane i odlaska u školu pa roditelj popusti. I onda se ta situacija ponavlja svakih par dana i tu nema kraja. Ima roditelja koji očajni dolaze na moja predavanja jer ne znaju što napraviti. Ti telefoni koliko su dobri, oni su i opasni i zato moramo educirati roditelje. Dijete treba pustiti da se prirodno razvija na igralištu, u šumi ili parku sa što manje novih tehnologija. Već prije škole treba mu dati zadatke koji potiču razmišljanje tipa pitanja »Tko te prati svaki dan po sunčanom danu?«. Većina petogodišnjaka odgovara mama ili tata, a ne sjena.

U praksi se susrećete i s iznimno ozbiljnim problemom ovisnosti o tehnologijama?

– To je posebna priča. To su tužne priče roditelja koji su očajni kao da imaju narkomana kod kuće. Dijete vrišti ako mu uzmu mobilni telefon. Imam prijatelja koji je sa sinom išao na more deset dana i sin nije želio na plažu. Cijeli je dan u sobi igrao igrice. Ali roditelji to najčešće skrivaju i zato moramo razvijati svijest kod roditelja da je to štetno.

Poremećaj govora

Neupitno je da u školama ima sve više učenika s teškoćama, posebno teškoćama govora. Jesmo li i za to sami krivi?

– Kašnjenje u govoru je sve češće. U školama više od 50 posto djece ima poremećaj govora, jednako toliko i ravna stopala, a u istom postotoku i poremećaj fine motorike, odnosno pokreti prstiju nisu dovoljno razvijeni. To su važni pokazatelji da velike regije mozga nisu razvijene, a ako to nije razvijeno, dolazi do problema s koncentracijom, čitanjem i pisanjem. Poremećaj govora je prvi znak da nešto s mozgom nije u redu. Mislim na ozbiljne poremećaje kada dijete priča mehanički, a ne kada ne zna izgovoriti č, ž, š. Ima puno vrsta poremećaja i situacija da djeca od tri ili četiri godine nisu još progovorila. Roditelji rade razne greške, nisu to samo videoigrice. Greške počinju već u trudnoći, od prehrane pa do konzumiranja alkohola ili pušenja. Sve to utječe na djetetov mozak. S rođenjem se greške nastavljaju pa imate roditelje koji sve do treće godine djetetu ne daju krutu hranu, a kruta hrana aktivira jezik i pokrete koji su važni za govor. Nema tvrde hrane, nema pokreta jezika i ulazimo u poremećaj govora. Ili još gore nema tvrde hrane, nema ni čišćenja zuba i dolazi do karijesa. Stoga roditelji moraju biti educirani.

Igra je ključni faktor NTC programa, a u tom smislu ste veliki zagovornik kretanja djece i to »prirodnog« kretanja?

– Iz razloga što puno kretanja aktivira velike regije mozga. Ako nema puno kretanja, nema ni aktivacije tih regija. Zato kažem da je najbolje kretanje ono prirodno. Neka se roditelji sjete što su radili kao djeca, penjali su se na drveće, trčali, skakali po lokvama vode… kroz te igre djeca su se spremala za život. Djetinjstvo služi da se spremimo za život i tako se mozak razvija. Djeca su uvijek imitirala igre koje će ih spremiti za život, a to su trčanje, sakrivanje, penjanje, provlačenje. I dalje mora biti tako kako bi se mozak razvio. Nisam skroz protiv novih tehnologija. Dobre su nove tehnologije, ali treba odrediti vrijeme njihovog korištenja, jer za mozak je u prvom redu najvažnije kretanje.

Rezervni kapaciteti 

Mišljenja ste da su roditelji prvi i najvažniji učitelji i oni utječu na gotovo sve aspekte dječjeg razvoja, a nakon roditelja tu su učitelji. Prihvaćaju li učitelji metode koje im nudite?

– Imate učitelje koji su spremni nešto naučiti i primijeniti nešto novo, a imate i one koji nešto malo promijene, ali na žalost imamo i one koji govore »Ne, oni su učenici. Njihovo je učiti«. Kažem im »Čekajte, ako vidite da su sve slabiji. Ne vrijedi da im govorimo da uče kada vidite da neće.« I onda im objašnjavam neurofiziologiju i to da je mozak naše djece drugačiji. Moramo mijenjati metode rada i pomoći im. Bilo je djece s tim poremećajima i prije, ali jako malo. Škole vide da se nešto treba promijeniti. Učitelji dolaze na predavanja, a predajem od Norveške do Grčke u 28 zemalja i kada učitelji vide cijeli proces, onda ga i prihvaćaju. Jako važan dio programa su nelogične priče zato što mozak bolje radi kada je nešto nelogično. Tada uključuje rerzevne kapacitete. Primjerice stih »Naša mama bi u svijet odletjela«. Kada kažem učiteljima i odgajateljima da nacrtaju taj stih, oni nacrtaju mamu u avionu i to je tipično za odrasle, dok djeca od 5 godina nacrtaju mamu s krilima na glavi. Dijete zna da krila ne rastu iz glave, ali ne treba ga sputavati u takvom razmišljanju. Ako djetetu stalno govorimo da ne može nešto, zatvaramo asocijativne regije, a u tim se regijama nalazi kreativno razmišljanje i divergentna produkcija koja je važna sutra za darovitost.

U optjecaju falsificiran NTC 

Uz inovativne metode rada za konkretne probleme novih generacija nudite i druga rješenja?

– Upravo razvijamo aplikaciju »NTC GREEN« za mobilne telefone koja ograničava korištenje interneta na 30 minuta, a ako dijete želi bonus korištenja od 20 dodatnih minuta, morat će prijeći četiri kilometara. Dakle, morat će se kretati. Aplikacija će biti dostupna već za dva mjeseca. Sve informacije, kao i savjete roditelji mogu naći na web stranici ntchrvatska.com. Radimo i na problemu duboke pažnje, a za to smo osmislili igru »Bez straha do šaha«. Igra sliči šahu, ali nije šah. Djeca pokazuju veliki interes za tu igru i ona će, kao i aplikacija, u Hrvatskoj biti dostupna kroz dva mjeseca. Potrebno je puno truda, znanja i strpljenja da pomognemo razvoj kreativnih sposobnosti, da uvedemo inovativne metode koje su bazirane na neurofiziologiji i tako spriječimo negativan utjecaj okruženja koje se brzo mijenja. I za kraj moram naglasiti, zbog zaštite djece, da su počele kružiti neprovjerene knjige i priručnici koji se pozivaju na mene ili NTC, a koje nisam stručno pregledao, kao ni odobrio jer su neke NTC metode pogrešno objašnjene.