Foto Roni Brmalj
Mi Grobničani smo vam jako zajebani ljudi kad se treba s nekim grubo šalit'. I koliko su se god moji preci jadili na to Prdela, još su nas više z gušton tako zvali. Meni je pak drago da san Prdela, ča fali, objašnjava nam Žarko Žeželić
Životni prostor ekstrovertiranih osoba u velikoj mjeri oblikuju i restorani, kafići, konobe, oštarije i kakvi već sve ne »šankovi«. Svojedobno, na samom početku Domovinskog rata kad smo zajedno s našim borcima živjeli u Lici, uveli smo rubriku »Pozdrav iz Like«.
Slalo se putem Novog lista pregršt emocija prema najmilijima, suprugama, djeci, majkama i očevima, užoj i široj rodbini. I kafićima. Bilježili smo te pozdrave ratnika, ne dižući pogled s tekice. No, kad bi došao na red netko tko ne bi pozdravio svoj »šank«, obavezno bismo zastali, pogledali ga spremni ponuditi mu pomoć. Jer, jadnik – pa on nema svoj »šank«, mora da je stvarno »depra« od života kad ne možeš pozdravit ekipu u nekom svom omiljenom »ugostiteljstvu«.
Kako u ratu, tako i u miru. Ulicama jedva da znamo nazive, orijentiramo se prema položajima kafića. A i među njima postoje oni »no name«, oni kojima se ne znaju gazde jer je to za njih samo »bussines«, kao i oni koji se znaju uglavnom po – gazdama. Tko se recimo nije oduševljen vraćao od Bujana? Ili je neku posebnu svečanost ugovorio kod Bevande, uvijek srdačnog i spremnog ispaliti neku jezično iskrivljenu frazu? Pa provodio vrijeme na terasi Dinka u Onyxu čiji je rotvajler Fleš, iako je kao poprilično opaka pasmina bio nabavljen da bi noću čuvao lokal, većini gostiju bio poput bebe, lizao ih i jeo iz ruke.
Genijalci
E takav, baš takav je i Prdela. Kad bi vas netko pitao »kako se jede« u »Sidru« kod Žarka Žeželića, većina bi rekla kako nema pojma gdje se taj lokal uopće nalazi. S druge strane jednaki bi toliki broj ljudi spremno odgovorio kako je kod Prdele u Črišnjevi super jer su gazda i njegovi ljudi, njegovo »osoblje« genijalci. A radi se o – istoj osobi.
– Nadimak Prdela vučemo još od pranone – Jelica padelica, prdelica, prdela. A mi Grobničani smo vam jako zajebani ljudi kad se treba s nekim grubo šalit’. I koliko su se god moji preci jadili na to Prdela, još su nas više z gušton tako zvali. Meni je pak drago da san Prdela, ča fali, objašnjava nam Žarko Žeželić. Prdela da ne bi bilo zabune.
A njegov lokal, u lučici gdje je nekad kretao trajekt prema Krku, puca po šavovima. Ljudi pristižu ne u grupama, spuštaju se u – hrpama. Naručuju, jedu i piju. Ne pitaju za cijenu. Ionako svako malo gazda časti. A hrana?
– Sve friško. Ne razbijan van ja puno glavu. Nudin ča ima i ča gosti vole. Najviše srdelice, inćune koje filetiramo i pohamo, lignje ma i ćevape. A zašto ne, i oni su postali naši, ne treba se na njih jadit. Ma ko ne voli pojest dobre ćevape! Još i više kada ih dela naš mesar, Žeželić naravno, objašnjava filozofiju oblikovanja svog menua Prdela.
A ma koliko danas bio vjerojatno najveća živuća gostioničarska legenda, karizmatični oštar kojem je jedina briga zadovoljan gost, ni u kojem slučaju zarada, u životu se bavio svim i svačim. I ma koliko je volio oštarije i u njima nije žalio potrošenog novca i vremena, da će jednom i sam bit’ oštar nije ni sanjao.
– Bil san… nisan bil dobar. Ja san ti škorpion, rojen 24. listopada 1948. K’o i većini Grobničana namijenili su mi delo u Harteri. Pa san tako to finil u Ljubljani. Škola je bila za tehnologe u papirnoj industriji. Dobro delo, ali ne za mene. Pasal san va Elektroprimorje, bil san i osobni vozač jako značajnog predsjednika općine Rijeka Vilima Mulca. Jednostavno se nisan mogal zadržat nigdere. Lažen – 1972. san se oženil za moju Vlatku Ružić, vrednu medicinsku sestru iz KBC-a i to mi je možda najveći uspjeh. Pa san se, kako to i priliči nama iz ovih kraji, 1982. godine ukrcal na brod. Lošinjska plovidba. Kasnije na putničke kruzere, recimo i na one ugledne tvrtke »Grimaldi«. Bilo je super, potrajalo je na moru dugo, više od dvadeset let, sjeća se Prdela.
S ove strane šanka
Ali s obzirom na ekstremnu energiju koju posjeduje, ne da je u pauzama plovidbe odmarao, on je u svojim kopnenim smjenama, koje su se izmjenjivale u pravilnom ritmu svaka četiri mjeseca, u tadašnjem autobusno-prijevoznom poduzeću »Slavnik« vozio – autobus. A onda je u jednom razgovoru, a nalazimo se već u aktualnom tisućljeću, prošetao Črišnjevom. I dobio ponudu da na njoj krene kao ugostitelj.
– Zvučalo je dobro mada sam ja iskusan samo s ove strane šanka. K’o gost. Ali, tako je meni uvijek bilo u životu, krenuo sam probat. Pa ča bude.
I bilo je, i traje već dulje od desetljeća. Od 2005. godine. I stalno širi krug gostiju i svoju legendu.
Iako je prema planu tradicionalna balinjerada trebala biti održana ove subote, 1. srpnja, zbog hirovitog vremena sve se odgađa za dva tjedna, za subotu 15. srpnja. U slučaju črišnjevske balinjerade radi se o maštovitim vozilima na balinjerama koja se spuštaju strmom cestom što vodi prema ugostiteljskom lokalu, ove sezone obogaćenom i s nekoliko nadstrešnica pokrivenih slamom, no neće se zaustaviti na parkiralištu ispred već će – odletjeti u more. Kad Prdela nešto osmišljava, tu obavezno mora biti i nota ludosti. Najbolje balirenjaše će birati posebni žiri smješten na brodici usidrenoj ispred »sletne rampe«, a u njegovom će se sastavu nalaziti zanimljiva ekipa na čelu s Perom Galogažom, »super čovjekom«, jednim od najboljih hrvatskih enigmatičara te glavnim urednikom revije »Feniks«. Tu je potom Karin Kuljanić, po mnogima najbolji vokal mlađe garde kvarnerske estrade, maestralni rukometni dvojac Mirza Džomba i Renato Sulić, pa glumačka legenda zbog koje i danas bezbrojnim ženama vrisak stiže na usne kad ga ugledaju – Žarko Radić kao i trener svih trenera, naravno Miroslav Ćiro Blažević.
– S obzirom na odgodu, sigurno će biti promjena no do te će se subote sve precizno znat’, završio je Žarko Žeželić Prdela. Pa ponosno, na kraju ove naše »balade«, pokazao palčevima svoj torzo:
– Pogjedaj, sakodnevno 100 sklekova. Ne najedanput, u serijama, pet puta dvajset.
– Ja ti zapravo cijeli život živim na rubu. Logike, fizike, razuma. Ali uvijek nekako isplivam. Valjda zato jer svakom delu prilazim sto posto. Bez fige u džepu. I strahovito volim i cijenim ljude. Posebno one koji život vole kao ja, koji ga nemilice troše. Ali i dijele sa svima onima koji to žele prihvatiti, sa svima onima koji žele dobiti dio mog optimizma, ističe Prdela.
I ma koliko bio nemiran, nestalan pa čak i »neubrojiv«, Prdela se ipak iza 2005. godine smirio. Da, teško je reći za nekog čiji gromki glas i jednaki takvi smijeh po čitave dane odzvanjaju črišnjevskom lučicom kako se smirio, ali jeste. Napravio je on na tom dijelu obale svoju grobničku luku u kojoj se rado sidre svi oni koji vole život. Koji ga slave u svoj njegovoj jednostavnosti. Pa čak i kad nemaju kune u džepu, od Prdele se neće vratit ni gladni, još manje žedni. Jer gostionice, konobe i oštarije čine – ljudi. Prdela, njegova kćer Ana, svo osoblje koje ima cjelogodišnje ugovore o radu iako je i taj lokal najisplatljiviji isključivo ljeti. I naravno svi njegovi gosti. Vjerni – s razlogom.
Vrhunski vokal
Prdela je i odlični pjevač. Najviše je volio nastupati na Grobničkoj skali, gdje je i pobjeđivao, a najpoznatije su mu pjesme »Grobničan«, »Balinjerada va Črišnjevoj«, »Grobnička regata«, »Dondolaši«. Osnivač je i klape Grobnik koju je desetljećima vodio, a u pripremi ima i čitav niz glazbenih projekata. Najbliže realizaciji je onaj, pjesma ali i glazbeni spot, u kojem će nastupiti sa svojim velikim prijateljem Ćirom Blaževićem.