Četverogodišnji program »Osobnog razvoja«

Iako razumijevanje i uvid mogu riješiti brojne roditeljske probleme, pokazalo se da se i unatoč tome s vremena na vrijeme kod nekih pojave stari obrasci ponašanja. Upravo je stoga prije četiri godine Tomislav Kuljiš osnovao još jedan centar – IPD Center – s programom osobnog razvoja i šestogodišnjim treningom za terapeute osobnog razvoja koji zapravo predstavlja nastavak procesa sazrijevanja čovjeka budući da je zbog neadekvatnih uvjeta u ranom periodu u nekim razvojnim fazama došlo do zastoja te nisu završeni. 

– Već se ranije događalo da su grupe u programu Roditeljstva punile osobe koje nisu roditelji, a sve kako bi bolje razumjeli sami sebe. Upravo nas je to potaklo na osnivanje novog centra i programa RAR (Rani razvoj – utjecaj na život), a nakon čega se mnogi odlučuju za četverogodišnji program »Osobni razvoj« u sklopu kojega svaki polaznik može sagledati gdje je u svom razvoju, čime nije zadovoljan u svom socijalno-emocionalnom funkcioniranju te započeti veliku promjenu i bolje upoznavanje samoga sebe, objašnjava Kuljiš.

– Meni je bilo nevjerojatno da upravo rano razdoblje određuje hoćemo li se kasnije u životu svađati s partnericom, da utječe na kvalitetu kontakta s drugim ljudima, pa i na to imamo li tremu pred nastup, jesmo li skloni napadima panike, imamo li potrebu biti perfekcionisti, jesmo li emocionalno nedostupni ili pak izrazito potrebiti pa se nakon jedne veze odmah upuštamo u drugu, imamo osjećaj da smo vrjedniji od drugih, bolji, strah nas je upuštanja u dublji kontakt…

Zadaća roditelja

Uglavnom, korijen svih ovih navedenih, ali i brojnih drugih problema, među kojima su i svi oblici ovisnosti, upravo je neadekvatan rani period koji obično zovem »faza ‘proizvodnje’ budućeg čovjeka«. Naime, maternica proizvede tijelo, no način na koji ćemo funkcionirati sa svijetom oko sebe ovisi o tome kako smo prošli u ranom razdoblju kroz odnos s roditeljima i ostalim skrbnicima, pojašnjava Tomislav Kuljiš koji je, zahvaljujući brojnim internetskim, ali i konvencionalnim predavanjima u Rijeci, Zagrebu i Beogradu, mnogima već dobro poznat kao promicatelj kvalitetnog roditeljstva i osobnog razvoja.

Po njegovim riječima, potreba podsjećanja na ono što je prirodno, odnosno ono što imamo u sebi, pojavila se zbog činjenice da su ideje o odgoju djece nakon Drugog svjetskog rata bile primarno pod utjecajem bihevioralne psihologije. Riječ je o pristupu koji na dijete gleda kao na tabulu rasu pa je onda cilj bihevioralnih odgojnih metoda oblikovanje djeteta koje će biti prilagođeno društvu po ideji roditelja. S druge strane, razvojna psihologija, koja je novijeg datuma, polazi od toga da dijete ima svoju autentičnu dimenziju koju treba prepoznati i podržati u afirmaciji. Upravo je to zadaća roditelja, a ako ju roditelji ne realiziraju, rezultat je dijete koje neće biti povezano sa sobom, modificirano u vanjskoj ekspresiji, odnosno nezadovoljna, »pogubljena« osoba koja ne zna tko je ona zapravo.

Unutarnji svijet

– Često nam na radionice i terapije dolaze ljudi koji su uspješni u poslovima kojima se bave, no duboko u sebi su nezadovoljni i imaju osjećaj deidentificiranosti samoga sebe. Upravo je to tipična »šteta« što je čini bihevioralni pristup podizanju djece, a za kojim roditelji posežu jer su izgubili svoj autentičan roditeljski impuls. Ono što uvijek naglašavam je da Centar Prirodno roditeljstvo nije škola za roditelje. Roditeljstvo ne treba učiti jer, baš kao i svi ostali sisavci, u sebi imamo prirodne programe koji osiguravaju kvalitetno podizanje potomstva. Međutim, u procesu odrastanja, današnjim je roditeljima puno puta sugerirano da ne treba vjerovati sebi, a dobrom dijelu njih ti su urođeni programi zamračeni, prekriveni vlastitim traumama i lošim iskustvima iz ranog perioda, objašnjava Kuljiš dodajući da nikada u Centru ne prozivaju ili optužuju roditelje.

U nekom kutu gdje samoća se zbraja

Dobro ponašanje nije posljedica učenja djeteta dobrom ponašanju, nego je riječ o prirodnom procesu emocionalno-psihološkog sazrijevanja djeteta. Dijete ne treba učiti ponašanju jer je takvo ponašanje posljedica završenih razvojnih procesa. Dakle, priroda se pobrinula osigurati mehanizme za dobru socijalnu interakciju koja je ljudima itekako potrebna. Jasno je to i po tome što je, osim smrti, za ljude najveća kazna samica, odnosno prekidanje socijalnog kontakta, a upravo je to ono što kao roditelji često činimo – prekidamo kontakt kaznama kao što je boravak djeteta u drugoj sobi, stajanje u kutu ili pak »hladan odnos« prema djetetu koji imaju isti povrjeđujući učinak kao samica, ističe Kuljiš napominjući da odnos roditelja prema djetetu nikad ne bi trebao doći u pitanje, odnosno da dijete, bez obzira na to što učinilo, uvijek treba biti sigurno da njegovi postupci neće ugroziti kvalitetu odnosa s roditeljima.

– Roditelji uvijek daju sve od sebe i u najboljoj vjeri. Odgajaju djecu onako kako najbolje znaju. U sedam godina koliko Centar radi, pokazalo se da u grupi koja obično broji više od 20 osoba, svaki put bude jedna ili dvije koje svjedoče o jako dobrom vlastitom ranom periodu, dobar dio grupe obično zaključi da nije bilo dobro, ali da je ipak bilo i dosta onoga dobroga pored puno lošega, dok se otprilike trećina grupe suočava s velikim problemima u životu čiji je uzrok loš rani period. Riječ je o ljudima koji su uspješni i dobro funkcioniraju u vlastitoj svakodnevici, no imaju dosta loše posložen unutarnji svijet, odnosno očit je kod njih nemir, strah, emocionalna slabija funkcionalnost…, objašnjava Tomislav Kuljiš napominjući da je u razvoju djeteta ključna uloga primarnog skrbnika, najčešće majke.

Naime, majka bi, posebno u prvoj te sljedeće dvije godine života, trebala biti djetetu izvor kontakta, utjehe, regulacije i namirenja.

Rezervne mame

– U tom je razdoblju manje bitno je li majka dobro kuhala, redovito presvlačila dijete i kupovala lijepu odjeću. Za dijete je puno važnije da je mama dobro – da nije tužna, nesretna, zabrinuta, frustrirana, u strahu…, jer se dijete ne može povezati s takvom majkom, objašnjava Kuljiš ističući da je majčin najvažniji zadatak u prvoj godini djeteta njegova regulacija, dok je očev zadatak – regulacija majke.

Kako izbjeći »tanke živce«

Ono što mi promoviramo nije savršeno roditeljstvo, što je na koncu i nemoguće, nego mogućnost spoznaje iznimne važnosti ranog razvoja, i sagledavanja značaja novih  pojmova, poput prisutnosti, namirenja potreba, regulacije… Kod prisutnosti ne mislimo na fizičku nazočnost, nego na emocionalno-psihološku prisutnost roditelja koja ima ključnu važnost za djetetov razvoj. Osim toga, važno je da su roditelji upoznati s razvojnim fazama djeteta kako bi onda znali na koji se način odnositi prema djetetu u određenim razvojnim fazama. Primjerice, kao nasljeđe bihevioralnog pristupa, često roditelji u djetetovoj »fazi neću« ili u »fazi temper tantrum« (bacanja djeteta na pod) posežu za ignoriranjem kako bi djetetu dali do znanja da ne podržavaju takvo ponašanje. No, dijete se tako ponaša jer nema kapaciteta za bolje ponašanje. Dijete u toj fazi treba na adekvatan način podržati kako bi je uspješno prošlo i nikad se više u nju vratilo. U suprotnom, dijete »zaglavi« u toj fazi te se poslije, kao o odrasloj osobi, o njemu govori da »ima tanke živce«, »kratak fitilj« i slično, objašnjava Tomislav Kuljiš ističući dobru regulaciju djeteta u ranom razdoblju glavnim preduvjetom za razvoj osobe s dobrim ponašanjem.

Upozoravajući na situaciju da danas očevi nastoje biti rezervne mame, naš sugovornik napominje da bi očevi trebali pratiti svoje prirodne programe, preuzeti odgovornost za osjećaj sigurnosti u obitelji te u prve tri godine djetetova života nastojati učiniti sve da se majka osjeća dobro budući da time osiguravaju i da je samom djetetu dobro, te uz stalni blizak odnos s djetetom pričekati da nastupi proces separacije djeteta od majka nakon kojeg tate dobivaju važniju ulogu u djetetovom odrastanju – zadatak upoznavanja djeteta sa svijetom.

Dakle, ponašanje djeteta ekspresija je njegovog emocionalnog stanja pa je analogno tome, za sretno djetinjstvo, lijepo ponašanje djeteta i kasnije zadovoljnu odraslu osobu ključan – odnos s roditeljima i njihova emocionalna zrelost i prisutnost.

– Ako želimo utjecati na djetetovo ponašanje, moramo utjecati na njegov emocionalni svijet, a za tako nešto trebamo razumjeti njegov unutarnji svijet i njegove potrebe. Da bi nam to pak imalo smisla, trebamo se povezati sa svojim emocionalnim svijetom i sa svojim osobnim iskustvima iz ranog perioda, zaključuje Kuljiš napominjući da u ovakvom pristupu roditeljstvu nema instant rješenja koje bi roditelji često željeli.

– Svi, normalno, žele brza rješenja, ali u nečem tako značajnom i kompleksnom kao što je rani razvoj čovjeka nema brzih odgovora. Kroz kontinuirani dvomjesečni program Roditeljstvo 0-6 dolazi se do samostalnog sagledavanja rješenja, odnosno do osobne promjene u autentičnog i kompetentnog roditelja.