Šešir glavu čuva, stara je poslovica. No, pokrivalo za glavu je puno više od toga. On je modni detalj kojim osoba koja ga nosi iskazuje svoju osobnost. Nerijetko je i predmet koji postiže i vrijednost umjetničkog djela. Da je tomu tako, može se vidjeti na izložbi Staše Čimbur otvorenoj u zagrebačkom Muzeju za umjetnost i obrt koja će biti otvorena do 2. veljače 2020. godine. – Izložbom »All you need is a Hat« zagrebačka primijenjena umjetnica i kitničarka Staša Čimbur predstavlja izbor od sedamdesetak šešira, oglavlja, fascinatora i objekata za glavu te seriju šivanih slika asamblaža nastalih u posljednjih desetak godina, a ovim projektom ujedno obilježava točno dvadeset i pet godina od svoje posljednje samostalne izložbe u MUO-u, navedeno je predgovoru.

Autorica je imala više od 150 izložbi, samostalnih i grupnih, performansa i revija održanih u zemlji i inozemstvu. Njezini se objekti nalaze u muzejima, galerijama i institucijama kao što su: Gemeentemuseum (Den Haag), North Sea Gallery (Scheveningen), Gallery Coumans (Utrecht), Business Art Service (Raamsdonksveer), Foundation of De Verenigde Spaar Bank/Fortis bank/ ABN AMRO Art Foundation (Nizozemska), Muzej za umjetnost i obrt, Hrvatsko narodno kazalište te u privatne kolekcije. Stoga, povoda za razgovor s njom nije nedostajalo.

Sedamdesetak šešira

Otkrijte nam kako ste koncipirali postav te nam ispričajte priču o tome kako su nastale vaše kreacije?

– Šeširi, njih sedamdesetak, međusobno su jako različiti i kreirani su u različitim razdobljima s različitim inspiracijama. Postav je pitanje trenutka i inspiracije na licu mjesta tako da vašim čitateljima preporučam da dođu pogledati izložbu. Naziv izložbe »All you need is a hat« sve govori. Predstavljam šešir u različitim oblicima, materijalima i tehnikama izrade. Šeširi su mjesta moje oblikovne slobode. Šešir koji je prisutan u fenomenu mode i kulture danas, koristim kao neiscrpan motiv uzdižući ga na višu razinu gdje svojom simbolikom polučuje nove izričaje. Kroz iznalaženje i promicanje inovativnih rješenja poput ‘’tekstilnih slika’’. Asamblažom promičem tradicijsko-umjetničke zanate i umijeće sublimirane s primijenjenom umjetnosti. Originalni crtež se s papira prenosi iglom i koncem na ‘’slikarsku površinu’’ koja je stvorena u slojevima tekstilnog materijala otisnutog u sitotisku po predlošku originalnih simbola preuzetih iz fotografija. Time se tvori volumen koji se plitko izdiže iz površine. U konačnici, akcent je stavljen na apliciranje trodimenzionalnih predmeta modnog pribora poput šešira, rukavica, torbe, cipela, umjetne kose itd.

Time se dobiva forma asamblaža koja se osim vizualno doživljava i taktilno zbog reljefne površine te šivanog crteža koji je povezan u formu. Ova zbirka radova slavi putenost ljudskog tijela, predstavljenog simbolima taktilnog – prsti i ruke, vizualnog – oči i gustativnog karaktera – usnice i usta. Poticaj za ovaj niz radova predstavlja znameniti refren pjesme ‘’See Me, Feel Me, Touch Me’’ grupe The Who koji na izvjesni način sugerira komunikacijske i konzumacijske aspekte naše egzistencije. Naoko možda trivijalna tijela koja se nižu na slikarskim plohama, žarke boje i lijepi oblici, veseli volani i ‘’šeširići’’, fetiši i volumeni koji zovu na dodir, predstavljaju različita tumačenja ženskih likova u suvremenom svijetu, a time i razumijevanje uloge i položaja žena u društvu. Nježan i vrlo intiman crtež žene s djetetom ponekad je u suprotnosti s prikazom modernog stereotipa samodopadne žene iz magazina izvedene u maniri svojevrsnog fotorealizma. Kad licem i nije prisutna, ona je u slici. Nevinost i bludnost, mladenačke želje i razočaranja u istima, zatočenost i sputanost nametnutim okvirima kojima robujemo jer su društveno prihvatljivi, teku usporedno. Podilazeći ili suprotstavljajući se komentiram pojam ljepote i prihvatljivog. Iz pozadine progovaram zapravo o prisilnoj prostituciji, zlouporabi ženskog tijela, o kritici i odbacivanju, o neprilagođenosti.

Izazov mode

Što vam znači mogućnost da svoje radove izlažete u muzeju ?

– Obožavam izlagati u Muzeju za umjetnost i obrt. To je kompliment i priznanje. Pogotovo kad se dogodi sretna okolnost da surađujem s fantastičnim kustosicama Andreom Klobučar i Jasminom Fučkan koje nazivam ‘’dream team’’.

Čini li vam se da je posljednijh godina, čak bih rekla sigurno desetljeće, došlo do pozitivnih pomaka i da se moda, vrhunske kreacije, tretiraju i doživljavaju kao umjetnička djela što je u inozemstvu normalna pojava?

– Da.

Što vas inspirira? Ispričajte nam kako nastaje kreacija od trenutka kad ste dobili ideju do skice pa sve do realizacije?

– Inspirira me život koji me okružuje, sve što vidim, upijam, svjesno ili nesvjesno. Sve se to selektira, pohranjuje u mojoj memoriji i onda u trenutku kad počinjem razmišljati o oblicima, već je sve zapravo spremno i čeka da se pretoči u materijalni svijet. Ponekad inspiraciju potakne materijal, ponekad sjećanje na neko lice u prolazu i moja interpretacija nečijeg života, slučajni susret, prizor… Intrigira me volumen, ushićenost kad u prostoru nastaje forma iz plošnog, forma koja raste našivavanjem traka i gradnjom iz nekog drugog materijala i to izlazi iz mojih ruku… Nikad ne radim skice, odmah uronim u materijal… Ne mogu reći da je poticaj u žalu i čežnji za prošlim vremenima u kojima su vladali šeširi, a modisti diktirali kompletne modne stilove iz stoljeća u stoljeće. Okrenuta sam izazovu mode danas i sutra.

Josipa Lisac

Dok stvarate slušate li glazbu i koju i jeli vas i glazba može inspirirati?

– Imam različite faze… Trenutno volim da mi promiču slike na ekranu negdje sa strane, sada sam u fazi science fiction filmovaa poput »Transformersa« i slično i to u što više nastavaka ili pak »Fifth element«, »District 9« itd.

Koje sve materijale koristite u svom radu i volite li eksperimentirati s materijalima te kako doživljavate sam proces eksperimetiranja, možda kao igru?

– Volim koristiti tradicijske kitničarske i klobučarske materijale koje tretiram i na netradicijski način. Od svih materijala koji bi bili nosivi i ugodni za nošenje, moguće je napraviti šešir tako da granice zapravo i nema…

Koje biste žene iz društvenog života rado vidjeli da nose vaše kreacije?

– Josipa Lisac nosi moje kreacije i naša suradnja traje još s kraja 1980-ih kad smo se otkrile… Ja radim šešire različitih stilova tako da bi mnogi šeširi mogli odabrati svoju »nositeljicu«, a ona bi pak definitivno imala svoj unikat. Samo se trebaju sresti!

Predmet želje

Recite nam vaše viđenje Hrvatica u pogledu mode i nošenja šešira koji su posljednjih godina opet jako u modi. Zagrebčanke imaju tradiciju nošenja šešira, mi u Rijeci malo manje jer imamo problem s burom, al ljeti se neka od nas odvaži staviti i šešir s velikim obodom, u holivudskom stilu, koji pritom dobro štiti i od sunca.

– Šešir je isključivo predmet želje! Mislim da je u vezi šešira sve u osjećajima. Isprobavanje šešira je zabavno, ljudi se često smiju, slikaju sa šeširima na glavi. Oni pružaju osjećaj zadovoljstva. S druge pak strane, šeširi su radikalni i oni koji ih nose, to dobro znaju. Šeširi transformiraju, bili nositelji tog svjesni ili ne, oni donose držanje, stav. Oni izazivaju pažnju jer ih nosimo na glavi, tom ‘’svetom’’ dijelu našeg tijela. Jedno je sigurno, a to je da se sa šeširom na glavi ne prolazi nezapaženo. Na kraju priče to je i svrha. Ljudi vole gledati lijepo, intrigantno, uživati u slikama. Osobe koje su toga svjesne i žele nositi šešire, te su oni sastavni dio njihove svakodnevice i stila. Hrvatice definitivno imaju ‘’feeling’’ za šešire, znaju ih nositi, šeširi kao da su stvoreni za njih, samo bi trebale biti malo odvažnije i ne mariti što će misliti okolina. Na kraju priče jedino je važno da se dobro osjećaju i sviđaju same sebi.

Imate li savjet za one žene koje smatraju da njima šešir možda dobro ne stoji?

– Za svaku glavu postoji šešir i neka uvriježena pravila koja naravno imaju iznimke… Više je stvar u osjećaju. Žena ga treba željeti, treba joj se sviđati, treba se dogoditi ljubav.