Onog trenutka kada dođem na posao u svoju grupu i kleknem te dobijem dvadeset zagrljaja, zaboravim na sve eventualne probleme, kaže odgajatelj Dario Čvorak, dok Vladimir Matošević misli da je za dijete prirodno da ima i muškog odgajatelja, jer djeca trebaju i muški i ženski model
RIJEKA – Ne znam ni jedan drugi posao na koji čovjek može doći i dobiti dvadeset zagrljaja. Moj je posao predivan i zaista ga volim – kaže Dario Čvorak, odgajatelj u Dječjem vrtiću Rijeka.
Ono što ga na popisu više od tristo riječkih odgajatelja te predškolske ustanove čini posebnim činjenica je da je Čvorak jedan od dvojice odgajatelja Dječjeg vrtića Rijeka, jer sve ostalo su žene. Čvorak i njegov kolega Vladimir Matošević jedini su Riječani koji su se upustili u avanturu odgajateljskog poziva, a obojica taj posao rade svim svojim srcem jer, kažu, onaj tko taj posao ne voli, ne može ga ni raditi.
– Onog trenutka kada dođem na posao u svoju grupu i kleknem te dobijem dvadeset zagrljaja, zaboravim na sve eventualne probleme. Ovo je najljepši posao na svijetu, a ako živiš sebe djeca te prate – priča Čvorak.
Sviranje gitare i pričanje priča – specifičnost odgajatelja Darija Čvorka / Foto Silvano JEŽINA
Za studij ranog i predškolskog odgoja i obrazovanja, kaže, sasvim se slučajno odlučio, jer prvotni odabir bilo je novinarstvo kao nastavak obiteljske tradicije, no spletom okolnosti upisao je studij ranog i predškolskog odgoja i obrazovanja i tek su mu se na inicijalnom predavanju otvorile oči.
Kad dođem na posao, dobijem dvadeset zagrljaja i zaboravim na sve probleme – Vladimir Matošević / Foto Roni BRMALJ
– Odslušao sam predavanje prof. Jasne Krstović i tada sam shvatio da je ovo poziv koji predstavlja spoj humanizma, psihologije i filozofije. Tada su mi se otvorile oči i zainteresirao sam se za taj studij – priča Čvorak.
Vladimir Matošević kaže kako ga u poslu najviše vesele aktivnosti s djecom te također na vrh popisa stavlja glazbene i sportske aktivnosti.
– Zbog provođenja aktivnosti s djecom odlučio sam se za ovaj posao. Ono što me ispunjava je da kada puno dajem, dobijem natrag puno. Kada vidim napredak kod djece, to je najveća sreća. Ovaj posao ili voliš ili ne. Onaj tko ga ne voli, brzo odustaje od njega, jer moraš dati ne sto, nego dvjesto posto sebe. Zna biti zahtjevno i psihički i fizički, i moraš u svakom trenutku biti spreman reagirati, ali ljubav prema poslu nadomjesti sve ono što se može nazvati težim dijelom posla i drugi dan dođeš na posao s jednakim elanom. Pokušavam utjecati na djecu kvalitetnom glazbom, jer volim jazz i jednom mjesečno organiziram jazz večeri u Baptističkoj crkvi. Želim ih od malena naučiti da slušaju malo kvalitetniju glazbu – priča Matošević.
Njegov kolega Matošević kaže pak kako je i puno prije studentskih dana znao točno čime se u životu želi baviti i alternative odgajateljskom pozivu nije bilo.
Različiti komentari
– Vrlo sam rano postao ujak i od svoje desete godine okružen sam djecom. Volim djecu i nije bilo dvojbe oko upisa na fakultet. Bilo je ili to, ili trener košarke koju sam 11 godina trenirao – navodi Matošević.
Danas je ovaj odgajatelj zametskog vrtića uspio ostvariti obje želje, jer uz sedam godina obavljanja odgajateljskog posla, bavi se i onim trenerskim u Košarkaškom klubu Zamet gdje se opet druži s najmlađima i vodi košarkašku igraonicu za predškolce, a pohađa i trenersku školu u Zagrebu. Trenutno radi u starijoj jasličkoj skupini te kaže da, iako je istina da je odgajateljska struka feminizirana i u početku je izazivao čuđenje, danas je njegova pojava u vrtićkim prostorima sasvim uobičajena.
– U početku je bilo svakakvih komentara i roditelja, ali i kolegica. One kolegice koje su bile iskrene, otvoreno su mi rekle kako misle da posao odgajatelja nije za muškarce, dok se znalo događati da roditelji misle kako sam domar, kuhar ili jednostavno roditelj koji sam zalutao u grupu. Međutim, s vremenom se to promijenilo. U ovih sedam godina radio sam na zamjenama gotovo u svim objektima Dječjeg vrtića Rijeka i pronio se glas o muškim odgajateljima. Roditelji na to gledaju prema reakcijama djeteta, i kada vide da dijete prihvaća odgajatelja, onda im to postane simpatično. Zanimanje odgajatelja je još uvijek feminizirano, iako napretka ima, no i dalje većina misli da bi samo žene trebale raditi u vrtiću, a muškarci su za fizičke poslove. Međutim, ima jako puno onih kolegica koje su spremne na suradnju i ne rade razliku. Shvaćam da je ljudima to što sam odgajatelj zanimljivo. Najčešće je jedno od prvih pitanja koje mi ljudi postavljau vezano za promjenu pelena. Pogotovo je to zanimljivo muškoj populaciji. Prijatelji me znaju zadirkivati, a i poneki roditelji me znaju zvati »teta«, ali više se ni ne trudim objašnjavati da sam odgajatelj – kaže Matošević.
Nismo »tete«
Naziv »teta« ne voli čuti ni Čvorak, kao ni jedna druga odgajateljica, a po pitanju reakcija okoline na odabir poziva, kaže, rijetka su bila negativna iskustva.
Svaki odgajatelj, dodaje, mora imati neku specifičnost, a Darijeve su glazba i pričanje priča. Za gitaru kaže da mu je produžena ruka, a za priče da su nevjerojatan potencijal u odgoju i obrazovanju djeteta.
– Pišem priče i to one terapeutske. Kad uočim nešto u skupini reagiram kroz priču, jer kada djeci kažete da nešto ne rade, onda svi to žele raditi. Imali smo situaciju u jasličkoj skupini da su djeca stalno začepljivala odvod i koliko god smo ih upozoravali da to ne rade, oni su i dalje to radili sve dok im nisam ispričao priču o živom odvodu. Tek tada su shvatili i prestali, a ja sam shvatio kakav potencijal ima priča, ona je najprirodniji način odgoja djeteta – priča Čvorak.
– Posao odgajatelja je predivan, ali i neopravdano podcijenjen. Naziv »teta«, koji se i u medijima često čuje, nitko ne voli. Mlađi odgajatelji preferiraju da ih djeca zovu po imenu, jer na taj se način gubi hijerarhija i postajemo ravnopravni s djecom, a tako bi i trebalo biti. Mišljenja sam da je za dijete prirodno da ima i muškog odgajatelja, jer djeca trebaju i muški i ženski model, odnosno trebaju oba modela kao što je u obitelji – navodi Čvorak.
Dodajući kako je veliko iskustvo stekao i tijekom četverogodišnjeg rada s djecom s poremećajima iz autističnog spektra, Čvorak navodi da tek od ove pedagoške godine radi u vrtiću Kvarner.
– Odgajatelj sam deset godina i sad radim u vrtiću u koji je nekad išla moja kći. Prije sam radio u Maestralu i tamo sam s djecom jako puno radio u vrtu, svašta smo sadili i to je bilo odlično iskustvo – ističe Čvorak.
Nakon desetljeća rada s djecom, svoj posao i dalje obavlja s jednakim zanosom kao i na početku, a to objašnjava činjenicom da u svakom čovjeku čuči dijete i kada se to dijete probudi, onda je sve lako.
Oboje se slažu da imaju najbolji posao na svijetu i da je šteta da se više muškaraca ne odlučuje za poziv odgajatelja kojih je, kaže Matošević, u Primorsko-goranskoj županiji svega šestorica.
