Koliko mi je poznato u svom ste životu uvijek bili poprilično distancirani, ni u kom slučaju u politiku involvirani. Odnedavno, pak, gorljiva političarka! Što vas je nagnalo da se ovako aktivno i vrlo ozbiljno posvetite politici?

– U svojem kliničkom radu, ali i kao roditelj uočila sam mnoge nedostatke za zdrav razvoj djece, a ovisne su o gradu i o onima koji upravljaju društvenim procesima. Primjerice, od svojih prijatelja iz Pariza saznajem da je kod njih već godinama uvedena centralna kuhinja za svu školsku i predškolsku djecu, a i u nekim gradovima u Hrvatskoj to već postoji. Moje dijete u osnovnoj školi dobiva hranu iz gostionice u koju ja ne bih sama nikada otišla jesti. Donedavno je bilo sasvim normalno da u riječkim školama stoje i aparati s nezdravim grickalicama i pićem.

Osim toga, preskupa su davanja roditelja za vrtiće, cjelodnevnu nastavu i udžbenike. Moj muž i ja imamo jedno dijete i oboje imamo visoku stručnu spremu, no ta davanja smo itekako osjetili financijski. Budući da smo kao roditelji usmjereni na odgoj djeteta, željeli smo da ima i dodatne aktivnosti koje se također plaćaju.

Zbog svega toga, baš kao majka kojoj je stalo do vlastitog djeteta i do sve djece, visoko cijenim spremnost politike da se posveti rješavanju problema koji su ljudima itekako važni. Aktivna sam u Nezavisnoj listi Hrvoja Burića kroz upravo stoga što je usvojen program koji prepoznaje važnost pitanja poput osnivanje centralne kuhinje, jeftinijih vrtića, besplatnih udžbenika, besplatnih sportskih aktivnosti… To nisu pusta obećanja, jer je napravljena i financijska konstrukcija koja pokazuje da sve to građani mogu dobiti ako se racionalnije i pravednije distribuira javni novac.

Planira se i osnivanje Centra za ranu intervenciju za djecu s poteškoćama u razvoju u kojima bi bili stručnjaci različitih profila na jednom mjestu i djeca bi mogla od najranije dobi imati intenzivan najbolji mogući tretman za koji ćemo se moja kolegica Morana Jokić i ja založiti.

Što je vaša zadaća u kampanji?

– Moja najvažnija zadaća u kampanji su budući programi vezani uz djecu i njihov zdrav razvoj. Inače, osobno sam oduvijek bila više lijevo orijentirana i odgovorno tvrdim da Nezavisna lista Hrvoja Burića ima okupljajući, pozitivan karakter, da se program bazira na osjetljivosti za socijalne probleme i probleme radnika, i da su optužbe o nekakvom ekstremnom konzervativizmu o kojima smo čitali po novinama – čista besmislica.

Može li se vaša politička aktivnost negativno odraziti na vaš profesionalni rad?

– Mislim da ne može. Bit ću samo žalosna ako ne pobijedi Hrvoje Burić jer se više neću nadati značajnim pozitivnim promjenama u ovom gradu, posebno ne onima za našu djecu.

Što ako pobijedite, ako osvojite vlast? Napuštate li Dječju bolnicu, ustanovu kojoj ste posvetili četvrt stoljeća, 25 godina vašeg najznačajnijeg i najkreativnijeg rada?

– O modalitetima budućeg rada zasad ne razmišljam, no sasvim sigurno i bez obzira na okolnosti nastavljam raditi za dobrobit naše djece u bilo kojem obliku. Svoju struku neću nikada zanemariti, a ni svoje kolege s kojima odlično surađujem

Je li, na kraju, i politika ovisnost?

– Moram priznati da sam znatno aktivnija i napetija nego ranije i da to osjeti i moja obitelj. Ali samo zato jer radim još i više nego prije i jer vidim realnu mogućnost pozitivne promjene u ovom gradu, pa bih to nazvala pozitivnom napetošću. Mislim da pozitivna politika ne može postati ovisnost.

Postoji međutim i ovisnost o foteljama, ali to je sasvim nešto drugo i nema nikakve veze s javnim interesom već samo s osobnim interesima pojedinaca koji svojataju moć i povlastice, na štetu svih nas ostalih. Ta negativna pojava je nažalost prisutna i u našem gradu i u Hrvatskoj. No tu sam da i na te probleme kao psihologinja skrenem pažnju široj javnosti.

Ovisnost ovisnici jako teško priznaju. Dok ne bude prekasno, opiru se ma i pomisli na njih. I u slučaju »ovisnosti o internetu« mnogi su skloni razmišljanju kako to ni u kom slučaju nije ovisnost nego – potreba.

– Moderna tehnologija, pa tako i internet, uvelike olašavaju život, posebno pristup informacijama važnima za obrazovanje. Problem nastane kada se internet počinje koristiti neumjereno i nekritički.

Svi rado koristimo dobrobiti interneta, od toga da samo pregledavamo društvene mreže, do traženja informacija, povoljne kupovine i gledanja zabavnih sadržaja. No, neki to rade funkcionalno, kad im nešto treba, kad im je dosadno, kad ciljano idu nešto potražiti ili pogledati, dok drugi nemaju kontrolu nad svojim »boravkom« na internetu. Oni koji funkcionalno koriste internet, lako će ga i bez odlaganja napustiti kad imaju mogućnost družiti se u realnosti i uživati u socijalnim interakcijama. No, ima i onih koji su stalno na internetu, čak i kad su u društvu ne mogu prestati provjeravati društvene mreže i različite »online« sadržaje, a nerijetko preferiraju ostanak kod kuće na internetu u odnosu na izlazak i druženje s prijateljima. A i kad odu od kuće, jedva čekaju da se vrate svojim uređajima.

Promjena ponašanja signal za uzbunu

Ipak, bez interneta se danas ne može. Mora se stoga ipak napraviti razlika u odnosu na alkohol, drogu i slične uzroke ovisnosti i bolesti.

– Ovisnost se najjednostavnije može definirati kao stanje kada bez nečega ne možemo funkcionirati. Ovisan se može biti o bilo čemu – hrani, mobitelu, televiziji, vježbanju… U medicinskom smislu ovisnost se definira kao kronična (dugotrajna) i recidivirajuća (ponavljajuća) bolest. Najuočljiviji znak početka razvijanja ovisnosti je promjena ponašanja.

Ljudi koji ne priznaju internetsku ovisnost pitaju – je li onda i čitanje knjiga, novina, bavljenje nekim hobijima i sličnim aktivnostima – ovisnost? Zbog čega bi te iste radnje u digitalnoj formi bile – internet?

– Pretjerana upotreba drugih sadržaja za sada se ne smatra analognom ovisnosti o internetu. Smatra se da je moguće dijagnosticirati neku ovisnost ako bez nečega stvarno ne možemo funkcionirati.

Jeste li u svojoj praksi susreli s internetskom ovisnosti kod djece? Žale li se roditelji da im se djeca ne odvajaju od telefona, igrica…

– U našoj svakodnevnoj kliničkoj praksi roditelji nam se žale da im se dijete lako ne odvaja od interneta, da više ne čitaju i da nerado izlaze iz kuće. Kao i svaki poremećaj i ovisnost o PC igricama i internetu prepoznajemo kad dijete promijeni ustaljene navike i počne zanemarivati svoje svakodnevne obaveze. Potrebno je obratiti pažnju na djecu koja sve više vremena provode za kompjutorom, sve manje izlaze igrati se s prijateljima, zanemaruju osobnu higijenu, sve češće su dekoncentrirana i sve rjeđe sudjeluju u obiteljskim aktivnostima. Primjetno im slabi i školski uspjeh. Često do kasna ostaju budna kako bi igrali igrice, što se odražava na njihove dnevne aktivnosti. I nakon svih roditeljskih upozorenja i vlastitog osvještavanja da imaju problem i dalje ne mogu kontrolirati vrijeme koje provode za kompjutorom.

Neispavanost, depresija i pretilost

Može li ovisnost o internetu biti uzrokom i nekih drugih, povezanih deformacija? Može li se, primjerice, tu govoriti o pretilosti ili negativnim tjelesnim promjenama na koje posredno utječe digitalno doba?

– Ono što vjerojatno najviše zanima roditelje i stručnjake su posljedice za djecu koja provode vrijeme u virtualnom svijetu i zanemaruju druženje s vršnjacima u stvarnom životu. Prvi je simptom socijalno povlačenje i svojevrsna emocionalna tupost. Dolazi i do gubljenja interesa za stvari koje se događaju u stvarnom životu dok se čitav društveni i emocionalni život i dalje odvija u virtualnom svijetu. Predugo sjedenje za kompjutorom, smanjeno spavanje i smanjena fizička aktivnost dovode do kronične pospanosti, poremećaja koncentracije, a učestala je i pojava depresije te pretilosti. Što su djeca mlađa to sadržaj igrica više utječe na njihovo ponašanje.

Koliki je onda normalni boravak u tom svijetu?

– Stručnjaci savjetuju 30 minuta za predškolsku dob, a sat do sat i pol za školsku dob dnevnog provođenja vremena za televizijom, računalom i mobitelom zajedno. Što je dijete manje, to roditelj ima veću odgovornost za limitiranje vremena koje će dijete provesti za kompjuterom. Na početku je važno da roditelj to vrijeme organizira i da sudjeluje u kompjutorskim aktivnostima djeteta. Na taj način roditelj kontrolira i sadržaj kojemu dijete pristupa, usmjerava i pomaže graditi pozitivne navike

Često se može čuti kako se djecu mora odvajati od igrica, kako ih se mora tjerati van, na svježi zrak, u prirodu… Sve to dobro zvuči no moramo naprosto prihvatiti da današnjoj djeci nisu zanimljivi ni »kareti« kao ni penjanje po drveću. Kako pronaći aktivnosti koje bi bile dovoljno zanimljive, da ne dopuste »digitalnu prevagu«?

– Najvažnije su prvi koraci, i to već u predškolskom razdoblju. Potrebno je da dijete shvati da je kompjutor samo jedan od mogućih oblika zabave. I da koristi u mnoge druge svrhe. Potrebno je djetetu omogućiti što više vremena u druženju s vršnjacima i s obitelji. Poticati ih na bavljenje sportom, različitim umjetničkim, kreativnim aktivnostima. Što dijete doživljava više uspjeha, uzbuđenja i zadovoljstva u stvarnom životu imat će manju potrebu kompenzirati sve navedeno kroz kompjuterske igrice.

Pažnjom protiv ovisnosti

Majka ste djeteta koje pohađa niži razred osnovne škole. Kakav je po pitanju interneta i digitalnih igara vaš sin? Kojim se aktivnostima bavi, na što ga usmjeravate?

– Moj sin boravi za internetom koliko mu mi to dopustimo ali vidim da sve više želi ostajati sam kod kuće kako bi mogao raditi ono što sam želi. Uključili smo ga u niz aktivnosti koje je sam birao, a to su atletika i penjanje, gluma na engleskom jeziku i klavir. Želi ići na aktivnosti, zadovoljan kada se s njih vrati kući. Voli provoditi vrijeme sa svojim prijateljima, penjati se po stablima… tako da mislim da nije u zoni opasnosti od ikakve ovisnosti.

Neispavanost, depresija i pretilost su simptomi ovisnosti i internetu

Unatoč današnjim zahtjevima života kao roditelji nastojimo biti prisutni u njegovom životu, zainteresiranio smo za ono što ga zanima, čak i lovimo ribu ponekad s njim, razgovaramo o njegovim aktivnostima, postavljamo mu pitanja na način da nas može nečemu i podučiti iako moram priznati ne pružamo mu uvijek najbolji primjer budući da je moj suprug poslom vezan za kompjutore pa mnogo vremena provodi za ekranom. A i moj posao me velikim dijelom veže uz kompjutor. Zato se posebno trudimo postići s djetetom dogovor, argumentirano objasniti zašto ograničavamo korištenje računala ili mobitela i nastojimo biti dosljedni u provođenju postavljenih pravila.

Mr. Ivana Frančula Modrčin smatra da treba obratiti pažnju na djecu koja sve više vremena provode za kompjutorom

A što ako se u dogledno vrijeme, za nekoliko godina digitalizira i sama nastava? Kako ćete se onda odnositi prema vlastitom sinu, kao i prema nedavno ustanovljenoj »internetskoj ovisnosti«?

– Digitalizacija nastave nije takva opasnost po stvaranje ovisnosti, koliko su to igrice i drugi izvannastavni sadržaji. Mislim da je važno aktivno djetetu postaviti ograničenja u smislu prioriteta, tražiti da školske ocjene budu na određenoj razini. Moramo pratiti kako dijete koristi internet. Ograničenja i pravila su značajna za postavljanje jasnih granica i učenje samokontrole kod djece, no ona ne smiju biti jedini način odgoja. Vrlo je važno da postoje i pozitivni načini usmjeravanja dječjega razvoja, poticati zdrave navike i pružati pozitivne modele u obiteljskom životu. Dijete će teže razviti ovisnost o internetu ako je naviklo da s obitelji ide na izlete, da zajedno izrađuju nešto, da igraju društvene igre i da se zajedno druže. Kad je s roditeljima dobiva pažnju, dijete se osjeća dobro, i time se smanjuju šanse za razvijanje ovisnosti. Istovremeno takve aktivnosti olakšavaju održavanje kvalitetnog odnosa i povjerenja među djecom i roditeljima što ostane kao trajna vrijednost tijekom cijelog života.