Kreativni prostor za djecu koja vole stvarati priče: "Moja Kuća od priča je sve samo ne tiha"

FOTO/Petra Mikšik

Projekt Splićanke sa zagrebačkom adresom, novinarke po struci i književnice po pozivu, za djecu koja vole stvarati priče, ali i onu koja se bore sa slovima.Kuća od priča dom je kreativne djece koja vole stvarati priče, ali i djece koja se bore sa slovima. Nastala je kao ideja novinarke po struci i književnice po pozivu Jelene Pervan koju znamo kao autoricu slikovnica za djecu. Splićanka sa zagrebačkom adresom objavila je i popularne dječje slikovnice »Brbljava Iva«, »Mrljek i Prljek mućkaju bljakavi napitak – Priča o pokvarenom zubu«, »Mrljek i Prljek na smrdljivom putovanju – Priča o neopranoj kosi«, »Mrljek i Prljek slave fujkasti rođendan – Priča o prljavim rukavima«, »Hrkalo i Kamilica«, »Tonka će sutra« te brojne druge. Za svoju je »Tonku« jednom prilikom kazala da je riječ o djevojčici koja sve voli odgađati za sutra kao i svi mi. Navela je i da slikovnica služi kao podsjetnik da za sutra ostavimo što je nebitno, ali i da neke najvažnije stvari napravimo danas. Pod najvažnije stvari istaknula je viđanje s dragim ljudima, ostvarivanje nekih svojih ideja i ono najbitnije – voli danas.Autorica je nekoliko godina radila i kao pisac kreativnih tekstova, te asistent na programu za djecu s teškoćama u razvoju u udruzi Crveni nosovi klaunovidoktori.

FOTO/Petra Mikšik

Prije nego je pokrenula vlastite programe, godinama je pronalazila načine kako djeci i mladima s teškoćama u razvoju približiti priču. Stoga je s književnim programom »Čarapica Pričalica« obilazila rehabilitacijske ustanove diljem Hrvatske, a i danas održava programe senzoričkog pripovijedanja djeci u Dnevnom centru za rehabilitaciju Mali dom, djeci iz Centra za odgoj i obrazovanje Goljak, te u knjižnicama i školama s posebnim odjeljenjima.

Zaljubljenica u priču

Osim što je zaljubljenica u priču, Pervan za sebe kaže da je unuka, prijateljica, cura, teta pa i »piskinja« kako joj je to divno rekao jedan mali Fran na književnom druženju prije nekoliko godina.Njezina je ideja o »Kući od priča« nastala iz ljubavi prema kreativnom radu s djecom, a u svemu su joj pomagali obitelj i prijatelji.

– Stvaranje za djecu traži stalno prisustvo djece, njihovu energiju, ideje, interese. Važno mi je osluškivati ih, razgovarati s njima o svemu, promatrati ih tako da sam od samog početka među djecom. Održavala sam, i još uvijek održavam različita književna druženja i radionice u školama, knjižnicama, vrtićima, rehabilitacijskim centrima i s vremenom sam poželjela sve te svoje programe udomiti na jednom mjestu koje će podržati sve ono što sam uočila kao potrebu, a to je smanjivanje otpora prema čitanju i pisanju, otkriva nam Pervan.

FOTO/Petra Mikšik

Napominje da se pisanje često vezuje isključivo uz zadaće, školu, testove i nešto što se mora. Ako djeca nauče da je pisanje, kao i čitanje, prije svega stvaranje i prilika za opuštanje, zezanciju i gušt, onda ono može postati dobar hobi kao što su i ples, gluma, pjevanje. To je misija »Kuće od priča«.

Tri programa

»Kuća od priča« provodi tri redovna programa od kojih je svaki na svoj način prilagođen različitom uzrastu i grupi djece. »Ups!Upao sam u priču« je tromjesečni program kreativnog pisanja namijenjen školarcima, dok je »Pričanac« pričaonica za djecu vrtićke dobi. Program je namijenjen najmlađim pričoljupcima predškolske dobi koji svakog tjedna slušaju novu priču, a nakon priče provode kreativni zadačić. »Leti, leti, priča« je treći redovni program u ponudi i to je program senzoričkog pričanja priča za djecu s teškoćama u razvoju. Senzoričko pripovijedanje oživljava priču i pomaže djetetu da je doživi u potpunosti.

– Cilj svih programa je opustiti djecu, ohrabriti ih da pronađu svoj glas te ispričaju svoju priču. Čak i ako u komunikaciji ne koriste govor ni pismo, priča je dovoljno snažna da njezinu boju, okus i miris mogu osjetiti i djeca s višestrukim teškoćama u razvoju, kaže Pervan.

Osim redovnih programa, vikendima se često održavaju i jednodnevne tematske radionice pisanja kao i pričaonice, a rado se primaju i zanimljivi gosti kojima je životni poziv usko vezan uz priču. Pervan nam kaže da kada ljudi čuju za njezine programe, u glavi vjerojatno imaju sliku u kojoj djeca sjede i pišu u tišini, ali »Kuća od priča« je sve samo ne tiha.

FOTO/Petra Mikšik

– Rad u malim grupama od maksimalno šestero djece omogućuje nam da se povežemo i da dijelimo jedni s drugima svoje radosti, ali i probleme. Zna se dogoditi ponekad da pola sata razgovaramo o nekoj temi koja se sama nametne. Svađa s prijateljem, sukob s roditeljem, situacija u školi. Ne ostavljamo stvari u zraku, pričamo o raznim temama i učimo se slušati, dati savjet drugome, prihvaćati tuđe mišljenje. Često takve rasprave postaju teme naših priča. Prorađujemo svoju stvarnost pišući o njoj, zezajući se s njom. Takve su priče uvijek oslobađajuće i pomažu nam da se nosimo s realnošću. S mlađom djecom je ponešto drugačije, oni ne pišu, ali slušaju priče i smišljaju svoje. Zanimljivo ih je slušati jer oni, za razliku od školaraca, nemaju kočnica i jako su slobodni u svojim idejama, objašnjava ova svestrana zaljubljenica u priču.

Kritičko promišljanje

Njezin je cilj polaznicima izgraditi pozitivan stav prema čitanju i pisanju te ih potaknuti na kritičko promišljanje vlastitih i tuđih ideja. S obzirom na to da rade u malim grupama, a redovne programe trenutačno pohađa dvadeset i pet polaznika, može svakome od njih pristupiti pojedinačno i predano.

– Uz pozitivnu i zaigranu atmosferu djeca će na poznate situacije pogledati iz drugih perspektiva, hodajući u cipelama svojih likova pronalazit će rješenja za vlastite izazove, dijeljenjem priča, povezivat će se s drugima te priču doživjeti iskustveno, baš kao da je sasvim živa, naglašava.

Kod njih ne postoji prosječan dan i svaki je apsolutno drugačiji. Svaki je sat dovoljno strukturiran, ali i dovoljno otvoren da se promijeni onoliko koliko djeca to trebaju, što im najbolje odgovara.

Facebook stranica Kuće od priča prepuna je fotografija nasmijane djece i njihovih šarenih radova. »U Kući od priča« učimo kako se pisanjem priča opuštati, kako se humorom boriti protiv srama ili straha«, stoji u jednoj od objava. Povod objave bio je kreativni zadatak programa »Ups! Upao sam u priču« tijekom kojeg su školarci učili kako se humorom boriti protiv srama ili straha.

FOTO/Petra Mikšik

– Čitajući svoje tekstove prijateljima iz grupe, uviđamo kako nismo sami. Vježbamo suosjećati s drugima, davati savjete i biti podrška. Za takvo, hrabro i otvoreno pisanje nedavno nas je osnažio i poznati Lastan kojemu djeca već više od pedeset godina pišu pisma i traže savjete kako bi si olakšali probleme odrastanja i zaljubljivanja. Nakon što smo pročitali nekoliko pisama, djeca su se odvažila napisati jedno takvo pisamce Lastanu, naravno anonimno uz izmišljeni nadimak. Nije bilo lako podijeliti svoj problem s drugima, ali podrška grupe bila je predivna pa je svatko odlučio biti iskren, opisala je Pervan.

Nakon razgovora o tome kakve to osobine krase Lastana i koji je najbolji način za dati savjet nekome, djeca su ušla u Lastanove cipele i jedni drugima odgovorili na pitanja iz pisama.

Pervan kaže da su se čitajući pisma na trenutke crvenjeli, ali na samom kraju osjetili i veliko olakšanje. – Bili smo hrabri i pisali smo iz srca, a od toga nema ljepšeg, otkriva.

Dlakavi pomagač

U studenom prošle godine, dječica su imala i »najdlakavijeg« pomagača programa. Na jednoj im se kreativnoj radionici pridružio školovani pas Rio. Pas je posjetio dvije vrtićke grupice programa »Pričanac« i uz svoju trenericu Saru Essert, dodao jednu sasvim posebnu čaroliju priči koju su slušali. Dječica su uz zanimljivu priču o psićima, naučila i kako postupati sa psima, poštovati njihov prostor i kako biti nježan u igri sa psom.

Na naše pitanje o tome koliko djeca danas čitaju i pišu, Pervan kaže da je to vrlo individualna stvar.

– Ne mora svatko uživati u čitanju i pisanju i ne treba forsirati nešto što ne ide. Ono što je važno je dati primjer djeci i pokazati im da knjiga može biti zabavna, prije svega i iznad svega, zabavna. Djecu treba pokušati zaljubiti u priču i izvan njezinih korica, voditi ih u kino, u kazalište, na književna druženja i radionice. Važno je pokazati im da je knjiga živa i da priče žive na raznim mjestima, ne samo u lektirama. Isto vrijedi i za pisanje. Dokle god ga djeca povezuju isključivo sa školom i zadaćama, teško da će im biti drago. Ako otkriju ljepotu pisanja dnevnika, ispunjavanja bilježnica svaštarica ili s roditeljima ili prijateljima zaigraju neku storytelling igru, pisanje onda postaje gušt. Treba pokušavati, truditi se pronalaziti zanimljive i kreativne načine kako knjigu približiti djetetu, uvijek iznova, objašnjava.

Našu sugovornicu neizmjerno vesele i lijepe reakcije roditelja. Kaže da joj se često javljaju i govore da im dijete jedva čeka zadnje školsko zvono u popodnevnoj smjeni jer zna da iza toga dolazi u »Kuću od priča«.

– Djecu vesele male stvari kao što su čaj i keks na svakom satu. Taj naš mali ritual koji im govori da su važni i da ih se poštuje. Oni to primjećuju i osjećaju i često je baš to ono što prvo spomenu roditeljima nakon sata, otkriva nam.

»Kuća od priča« se nalazi u Zagrebu, a nas je zanimalo hoće li se ovakva divna ideja proširiti i izvan glavnoga grada Hrvatske.

– Želja mi je da Kuća od priča preživi i zaživi. Nije lako biti umjetnik i freelancer u Hrvatskoj. Nije lako u moru programa istaknuti se i pronaći svoju publiku, svoje ljude. Ali imam neku svoju filozofiju i vrijednosti od kojih ne odustajem i ljudi sličnog svjetonazora mi i upisuju svoju djecu i daju povjerenje. Trenutačno je jedini plan da se tako i nastavi, priznaje nam Pervan.

FOTO/Jelena Pervan

S obzirom na to da radite s djecom, ne sumnjamo da imate mnoštvo svakodnevnih anegdota. Pamtite li situaciju koja vas je posebno nasmijala, oduševila ili možda rastužila?

– Jedna je situacija iz Kuće od priča neplanirano obišla cijelu Hrvatsku i dirnula mnoge. Moja devetogodišnja polaznica Iva napisala je kratku priču koju sam podijelila na Facebooku i koja je, doslovno preko noći, toliko puta podijeljena i komentirana da sam ostala bez teksta. Prenijeli su je i neki mediji, a mnogi su u njezinoj priči uočili predivnu životnu filozofiju koja ih je inspirirala i trgnula. Neki su rekli da je upravo Iva s 9 godina otkrila stvarni smisao života. U potpunosti se slažem s Ivom, zaključuje ova svestrana autorica.

I doista, malena je Iva bila pravi hit na društvenim mrežama kada je napisala kratku i jednostavnu životnu filozofiju.

– Zašto ljudi žive? Zato da vide svijet. Da idu na zahod. Da probaju raznu hranu. Da podragaju psa, napisala je Iva i s devet godina sažela sve ono što nam promakne dok svijet ne sagledamo nevinim dječjim očima, koja uvijek iskreno kažu ono što vide i na kraju nekako, uvijek budu u pravu.