Da bez vode nema života na zemlji nije samo srednjoškolska maksima, već naša svakodnevna stvarnost. Ne bismo preživjeli bez vode za piće, a vodeni ekosustavi također su neizostavan dio biosfere i života na Zemlji. Čak 71 posto posto našeg planeta prekriva voda, a ne zaboravimo i da je prvi život potekao iz mora… Mogli bismo još nabrajati, no jedno je sigurno – bez vode ne možemo. Zato ju valja čuvati, kako izvore vode za piće tako i morske i slatkovodne ekosustave.

Više o tome rekao nam je dr. sc. Marcelo Kovačić, morski biolog iz riječkog Prirodoslovnog muzeja, a koji je u svom znanstvenom radu istraživao morske i slatke vode. Koji faktori najviše ugrožavaju Sredozemno i Jadransko more, ali i rijeke jadranskoga sliva, je li se riblji fond promijenio u proteklih 50-60 godina, o ugroženim vrstama, uništenju obale, govori naš sugovornik.

Marcelo Kovačić ističe da postoji pet čimbenika koji najviše ugrožavaju prirodu u svijetu općenito, a što vrijedi i za mora i slatke vode. Dakle, i za Mediteran, Jadransko more te slatke vode u Hrvatskoj. To su, u različitim dijelovima svijeta različitim redom: uništavanje staništa, unos stranih vrsta, globalno zatopljenje, onečišćenje te vađenje resursa. Faktor koji trenutno najviše šteti Jadranu je vađenje resursa – preveliki izlov ribe.

– Sliku Jadranskog mora još uvijek najviše mijenja ribolov, a ne globalno zatopljenje, kao što je to slučaj na svjetskoj razini. Potom dolazi uništavanje staništa, što kod nas najviše dolazi do izražaja u priobalnoj crti, a onda slijede globalno zatopljenje, odnosno porast temperature mora, onečišćenje i unos stranih vrsta. Preveliki izlov ribe najveći je problem Jadrana, ali i u cijelom svijetu situacija nije puno bolja. Jer riblji stokovi, kako se u ribarstvenoj biologiji nazivaju populacije određene vrste ribe, u cijelom se svijetu pretjerano izlovljavaju, kaže.

Foto: SERGEJ DRECHSLER

Prelov ribljih stokova

Dodaje da je većina ribljih stokova u svijetu u prelovu, što znači da se više ribe ulovi nego što se može obnoviti.

– Mi smo ugrozili stokove za koje se mislilo da ih je nemoguće ugroziti. Uspjeli smo i neke vrste na velikim dubinama dovesti do visokog stupnja prelova. Vrsta narančasti zvjezdook, Hoplostethus atlanticus, koja živi u oceanima na dubinama od 180 do 1.800 metara, bila je u stanju prelova još u prošlom stoljeću.

A kad prelov traje dovoljno dugo, on ne utječe samo na tu vrstu, već utječe i na cijeli ekosustav koji se uruši. Kao što u stroju imate kotačiće koji su međusobno povezani i zbog toga cijeli stroj funkcionira. Ako jedan kotačić izmaknete, stroj će prestati raditi i pokvariti se. Isto tako je s ribljim i drugim životinjskim i biljnim vrstama u ekosustavu, kaže nam Kovačić.

Ako se prelov nastavi, odnosno ako se izlovi dovoljno velika količina neke riblje populacije, dolazi do kolapsa populacije, kao što se dogodilo s inćunom 1970-ih kod Perua ili s bakalarom u sjeverozapadnom dijelu Atlantskog oceana.

– Kako povećavate ribolovni napor, tako imate i povećanje ulova. Ali onda vam se u jednom trenutku dogodi da povećavate ribolovni napor puno više nego što vam se povećava ulov. Tu već stvari počinju zapinjati, a u jednom trenu mogu se i slomiti. Ako se prelov nastavi, nedostaje dovoljan broj spolno zrelih jedinki i mrijest i novačenje mladih u populaciji se jako smanji. Toliko ste povećali ribolovni napor da je došlo do potpunog kolapsa populacije zbog nemogućnosti njezine obnove, opisuje naš sugovornik. Kao što smo rekli, Mediteran je u tom smislu u gorem položaju nego ostala mora Europe.

– U drugim morima Europe riblji stokovi su većinom u oporavku ili nisu u značajnom prelovu. A u Mediteranu je većina ribljih populacija za koje postoje podaci u značajnom prelovu. To isto vrijedi i za Jadran. Ima više razloga zašto je tako. Ribolovni alati, ljudi, države, zakoni, ali i sastav riba. Sve to zajedno dovodi do toga da su riblje populacije u Mediteranu i Jadranu u prelovu. Ako prelov ode dovoljno daleko, onda možete ugroziti sam opstanak vrste kao takve.

Prva razina je ekstinkcija u nekom lokalnom moru, a druga razina je da vrsta nestane globalno. Mi u Jadranu imamo nekoliko vrsta koje se vode kao regionalne izumrle, a imamo ih i nekoliko koje su kritično ugrožene. To je sve vrlo dobro definirano u Crvenim popisima ugroženih vrsta Međunarodne unije za očuvanje prirode, poznati i kao Crveni popisi IUCN-a, i u Crvenim knjigama.

Recimo u Jadranu kao regionalno izumrle vode se sklat žutan, jesetra i hama, iako se hama uzgaja te se posljednjih godina znaju uloviti primjerci pobjegli iz uzgoja, navodi naš sugovornik. Dodat će da je istraživanjima dokazano da postoji nekoliko osobina koje imaju utjecaj na to koliko će neka vrsta riba biti ugrožena u europskim morima. Mora biti velika, također se vjerojatno radi o hrskavičnjači, poput morskoga psa, te je riječ o ribljoj vrsti kojoj treba dugo godina da spolno sazrije, ima malo potomaka i često razmak od nekoliko godina između dva razmnožavanja.

Foto: SERGEJ DRECHSLER

Uništavanje obalne crte

Nakon najvećeg problema za vodeni ekosustav Mediterana i Jadrana, prelova, slijedi drugi, tj. uništavanja staništa. U našem slučaju najveći je problem uništavanje obalne crte. Gradnja, nasipavanje ili betoniranje uništavaju životne zajednice na obalnoj crti koje su površinom malobrojne u odnosu na ostatak pridnenih zajednica mora.

Između tih površinom rijetkim zajednicama obalne crte u odnosu na ostatak mora imamo još rjeđe, tranzicijske vode kao što su ušća rijeka, zatim zatvorene uvale s muljem ili prirodne pješčane plaže. Sve su to jako rijetke životne zajednice na obalnoj crti hrvatskog dijela Jadrana, a kao da su ljudima »najslađe« za zatrpavanje, nasipavanje ili betoniranje, gradnju marine ili nekog drugog obalnog objekta.

Treći problem koji pogađa Jadran je povećanje temperature mora, a što je posljedica globalnog zatopljenja. Ono dovodi do dolaska stranih vrsta u Jadran, koje dolaze iz toplijih krajeva.

Međutim, dobro je što one zasad nemaju preveliki utjecaj na autohtone vrste u Jadranu. Najčešće su to vrste koje dolaze iz Crvenog u Sredozemno more, a koje se nazivaju lesepsijskim migrantima, prema inženjeru Ferdinandu de Lessepsu, koji je planirao i nadgledao gradnju Sueskoga kanala.

Dosad je u Sredozemnom moru zabilježeno 117 vrsta iz Crvenog mora i iz Indopacifika općenito, dok je u Jadranskom moru zabilježeno 17 vrsta koje još uvijek nisu znatno utjecale na alohtone vrste.

– Za sada nema većeg utjecaja novih vrsta u Jadranskom moru na domaće, a ni njihov broj nije velik. Šansa da u Jadranu zaronite i ugledate vrstu iz drugih mora je malena. Tako da je kod nas situacija u tom smislu dobra. U Izraelu, na primjer, kada zaronite, pola vrsta koje ugledate bit će »stranci«, opisuje Marcelo Kovačić.

Također, još jedna od posljedica podizanja temperature mora jest što se autohtone riblje vrste koje su prije boravile u južnom Jadranu, koji je topliji, danas sve češće mogu naći i u sjevernom Jadranu. Na primjer, vladika arbanaška vrsta je koja se mogla pronaći samo u južnom Jadranu, pa onda u srednjem, a danas je uhvate i u Istri, pa čak i u slovenskom moru.

– Također, neke termofilne vrste, iako poznate u cijelom Jadranu, nekad su bile rijetke, a danas postaju puno češće. Kostorog se danas lovi puno češće nego nekad, kao i strijelka koja je opasan predator, a kojoj su cipli glavna lovina. Nekad je bila rijetka, dok ju se danas učestalo lovi, govori naš sugovornik.

No, osim dolaska novih vrsta, broj poznatih ribljih vrsta u Jadranu se povećava i dodatnim istraživanjem autohtonih vrsta, čime se bavi naš sugovornik. Tijekom svog znanstvenog rada opisao je četrdesetak novih vrsta riba iz različitih mora i slatkih voda svijeta, uglavnom iz porodice glavoča. U Jadranu je također opisao nekoliko novih vrsta te je za još desetak vrsta zabilježio njihov prvi nalaz u Jadranu. Dakle, naše znanje o Jadranu povećao je za petnaestak vrsta riba.

»Skoro sve istražene populacije riba Mediterana nalaze se u ribolovnom prelovu« zaključak je znanstvenog članka Fernandes P.G. et al. 2017.

Pet najštetnijih utjecaja u Jadranskom moru

1. Preveliki izlov ribe

2. Uništavanje obalne crte

3. Globalno zatopljenje

4. Onečišćenje

5. Unos stranih vrsta

Leptirica Gymnura altavela kritično je ugrožena vrsta u europskim morima i danas češća u muzejima negoli u prirodi, Foto: Privatna arhiva

Rijeke postaju kanali

Što se tiče slatkih voda, naš sugovornik istraživao ih je dvadesetak godina, najviše rijeke jadranskog sliva. Kao najveće probleme ovdje ističe unos stranih vrsta, uništavanje staništa i crpljenje vode iz vodotokova.- Onečišćenje je, kao i u slučaju mora, ranije bilo veće, a rijeke u Hrvats

koj danas imaju veće probleme. Problem je sigurno unos stranih vrsta, koje u jadranskim rijekama često potječu iz rijeka dunavskog sliva. Postoji sklonost naših ljudi da ubacuju vrste iz dunavskog sliva u jadranski sliv, a što u rijekama jadranskog sliva prouzročuje velike štete. Neke alohtone vrste ljudi su prenijeli i iz stvarno velike udaljenosti.

Na primjer, imamo sunčanicu koja je donesena iz Amerike, koja radi velike probleme po jadranskim rijekama. Također, veliki problem po meni je iscrpljivanje resursa, uzimanje vode za vodovod i druge potrebe. Niski vodostaji i neprirodno duga presušivanja ljeti nisu počela s globalnim zatopljenjem, već ranije, sa sve većim crpljenjem vode. Riblje vrste to ne mogu izdržati. Dakle, po meni, problem broj tri su uzimanje vode i ljetni minimumi vodostaja, poblem broj dva su unesene vrste, a problem broj jedan je uništavanje staništa, kad govorimo o slatkim vodama, kaže Kovačić.

Dodaje da se svaku rijeku danas, svaki vodeni tok u Hrvatskoj teži pretvoriti u kanal.

– To je napravljeno iz različitih razloga, najčešće opravdanje je obrana od poplava, a zanimljivo je da se u razvijenom dijelu Europe sada radi upravo suprotno. Dakle, ista ona građevinska operativa koja je prije toga rijeke ravnala, danas te rijeke ponovo krivi. I mi ćemo doći u situaciju da će taj isti bager biti ponovo skupo plaćen, sada kako bi te rijeke ponovo »iskrivio«.

Na zapadu se rijeke aktivno ekološki obnavljaju, radi se »river restoration«, povratak prirodnog stanja i staništa rijeka. Imate primjer jesetre, vrste Acipenser sturio, i obnova rijeka u Francuskoj i Njemačkoj zbog nje. Ona ima sve osobine zašto može biti lako ugrožena, a osim toga još ima nesreću da je anadromna, tj. živi u moru, a ide na mrijest u slatke vode.

Vrlo rijetko se i razmnožava. Tako je prvo ugrožena u moru od ribolova, a kad dođe u rijeku, ugrožena je od svih onih prepreka koje smo postavili na rijekama, različitih brana i slično. I konačno, nestalo je njezino stanište u rijekama na kojima se odvija sam mrijest. No, srećom, imamo je u uzgoju, tako da ekstinkcija nije potpuna.

Moći ćemo je, kad se uvjeti za njezino razmnožavanje u rijekama obnove i rijeka vrati u prirodno stanje, ponovo vratiti u prirodno stanište, reći će nam Marcelo Kovačić.

Utjecaj uzgoja riba

Što se tiče uzgoja riba i posljedica uzgoja na stanište, naš sugovornik kaže da u moru uzgoj riba ima lokalni utjecaj.
– Kada bacate hranu, vi eutrofizirate more, opterećujete ga organskom tvari, koja se razgrađuje i troši kisik, nastale hranjive soli se opet koriste u primarnoj proizvodnji i petlja trofičnosti je pokrenuta. Tako potičete proces eutrofikacije na lokalnoj razini. Zato je važno da se uzgoj ne provodi u zatvorenim uvalama, već na otvorenijem moru. Također, treba bolje upravljati hranom kojom se ribe hrane, kaže Marcelo Kovačić.

U slučaju rijeka, odnosno slatkih voda uzgojem riba u nizinskim, šaranskim ribnjacima ne radi se velika šteta.
– Ali ako uzgajate pastrve, a što zahtijeva bistru, brzu i hladnu vodu, i to radite u blizini izvora, onda opet dolazi do opterećenja s organskom tvari inače prirodno oligotrofne vode i iz temelja mijenjate uvjete u tom ekosustavu. Tu treba biti jako oprezan, kao i na morima, treba ocijeniti gdje i kako uzgajati, opisuje naš sugovornik.

Jedna trećina svih vrsta morskih pasa i raža u europskim morima je u riziku od nestanka (kritično ugrožene CR, ugrožene EN ili osjetljive VU vrste). Iz Nieto, A. et al. 2015. European Red List of marine fishes