Veljko Ostojić, najvažniji nastavljač rada utemeljitelja modernog istarskog turizma, dva znamenita Porečana, Antona Štifanića i Antuna Restovića, sasvim je sigurno jedna od najpozvanijih osoba koja danas može, s potpunim autoritetom, progovarati o aktualnom stanju hrvatskog turizma.

S obzirom da je u Milanovićevoj Vladi obnašao funkciju ministra turizma, svakako su mu poznati mehanizmi pomoću kojih i danas funkcionira jedna od najvažnijih grana domaćeg gospodarstva.

Ostojić je nakon odlaska iz politike, bolje rečeno obnašanja konkretne političke funkcije jer teško da danas u Hrvatskoj itko tko se bavi iole ozbiljnijim poslom može biti izuzet od djelovanja politike, 2018. godine dolazi u Hrvatsku udrugu turizma.

S obzirom da je službena krovna institucija domaćeg turizma Hrvatska turistička zajednica, HUT se doživljava kao njezin, da se izrazimo političkim rječnikom, “oporbeni korektiv”.

S Ostojićem smo razgovarali o završetku središnjeg dijela turističke sezone, njegovom viđenju njezinog karaktera, ali i o budućnosti turizma u Hrvatskoj.

Kao i svaka, i ova je turistička sezona bila turbulentna, makar kad je u pitanju njezina medijska slika. Zbog čega su kretanja u turizmu javnosti toliko zanimljiva, ni jedna druga grana gospodarstva ne budi toliko strasti i polemika kao što je to slučaj s turizmom?

– Postoji nekoliko razloga. Prvi se tiče važnosti za ukupno gospodarstvo naše zemlje odnosno izravan i neizravan doprinos našem BDP-u.

Ako neka djelatnost doprinosi BDP-u s više od 20 posto onda je jasno da za njeno funkcioniranje postoji snažan interes. Drugi je posljedica toga što je mnogo ljudi izravno uključeno kroz zaposlenost u sektoru i kroz različite oblike pružanja turističkih odnosno ugostiteljskih usluga.

Turizam izravno i neizravno generira oko 300 tisuća radnih mjesta što za našu zemlju nije malo. I treće – turizam možemo po interesu u Hrvatskoj uporediti s nogometom, pa je i na njega primijenjiva ona popularna – svi u Hrvatskoj mogu biti izbornici, odnosno, parafrazirano, svi kod nas imaju najbolji uvid u to kakva je sezona zaista, pa čak i ako je to posve drugačije od službene statistike.

Sve u svemu, dobro je da se govori i piše, a i medijski interes se gotovo savršeno poklapa s trajanjem same sezone: počinje tjedan, dva prije Uskrsa i završava početkom listopada.

Osigurati gostima vrijednost za novac

Unatoč svim negativnim “tvrdnjama”, s obzirom da su ulaganja u pred i posezonu dala izdašnijeg ploda, prvih osam mjeseci isti kao lani?

– Ova turistička godina se prema dosadašnjim rezultatima može ocijeniti vrlo dobrom.

Nakon jako dobre predsezone, i na samom vrhuncu sezone ostvareni su kvalitetni rezultati, a objekti u koje se kontinuirano investira, pogotovo oni visoke kategorije bilježe visoku popunjenost.

Poslovni izazovi su prisutni kod objekata nižih kategorija, posebno onih s dvije zvjezdice, koji zbog inflacijskih troškova pokušavaju postići cijene koje tržište očigledno ne prihvaća.

Rekao bih da je 2024. prva godina “stvarnosti hrvatskog turizma”, nakon dvije prethodne sjajne sezone, koje su se, budimo iskreni, dogodile i na krilima “covid godina” kada su bliže destinacije poput Hrvatske bile tražene značajno više u odnosu na “normalne godine”.

Na ovu godinu se može primijeniti krilatica: kako siješ, tako ćeš i žeti. Ovo je godina u kojoj se na tržište vratila kompletna mediteranska konkurencija koja se žestoko bori za goste na istim emitivnim tržištima na kojoj se borimo i mi, a imamo i situaciju gospodarskog usporavanja, posebno izraženu u Njemačkoj koja pleše na rubu recesije. Zato je jako važno silno paziti gostima osigurati adekvatnu vrijednost za novac.

Koliko god da su čelni ljudi hrvatskog turizma zadovoljni, i oni izražavaju želju za jasnijim vizijama onog što se s turizmom u bliskoj budućnosti kani postići. Kako vi doživljavate aktualni hrvatski turistički trenutak?

– Najveći izazov našeg turizma u ovom trenutku je postojeća smještajna struktura. Naime, Hrvatska sa svega 9,5 posto hotelskog smještaja u ukupnim smještajnim kapacitetima ima najnepovoljniju smještajnu strukturu na Mediteranu.

Činjenica je da oko dvije trećine smještajnih kapaciteta u Hrvatskoj – približno 1,3 milijuna kreveta – čine objekti za kratkoročni turistički najam, bilo komercijalni ili nekomercijalni. Sve te objekte je trebalo infrastrukturno opremiti, a s obzirom da su godišnje popunjeni 40-50 dana, silno opterećuju infrastrukturu i samu destinaciju te smanjuju njenu atraktivnost i konkurentnost.

Posljedica najlošije smještajne strukture koju Hrvatska ima u usporedbi s mediteranskom konkurencijom je činjenica da ostvarujemo malu prosječnu dnevnu potrošnju po gostu, svega 140 eura.

U Italiji i Španjolskoj je to oko 250 eura, a u Francuskoj oko 450 eura. To znači da iscrpljujemo naše vrijednosti i prirodno bogatstvo za male novce, što je suprotno našim željama i planovima.

Da budem potpuno jasan – pravi obiteljski smještaj kada gost boravi u objektu u kojemu živi obitelj je nešto izuzetno pozitivno i specifično za naš turizam i takav vid smještaja treba i dalje razvijati podižući mu kvalitetu, uz ponovno razmatranje broja kreveta koji mogu registrirati građani, a time i plaćati “socijalni” porez.

Naš problem su silni apartmani odnosno stanovi te vikendice od kojih lokalna zajednica nema gotovo nikakve koristi, a koji u špici sezone silno opterećuju destinacije.

I taj dio smještaja nastavlja bujati – u Hrvatskoj je u zadnje dvije godine na tržište stavljeno oko 110.000 kreveta u objektima za kratkoročni turistički najam. To je ekvivalent od 220 hotela Ambasador u Opatiji.

Možemo zamisliti kako bi izgledao hrvatski turizam da smo u dvije godine izgradili 220 novih hotela, svaki s 500 kreveta? Takav poslovni model domaćeg turizma koji potiče izgradnju objekata za kratkoročni turistički najam moramo hitno zaustaviti jer dovodi do overturizma koji zahvaća sve veći broj naših destinacija, a koji prijeti trajnom tržišnom propašću pojedinih destinacija.

Kvaliteta i umjerenost u cijenama

Zbog čega toliko povika na cijene, zbog čega Hrvatska ne bi imala pravo cijeniti svoje turističke kvalitete na jednaki način kao njezina europska, zapadno mediteranska konkurencija?

– Nema razloga da se Hrvatska tržišno pozicionira kao jeftina destinacija. Ne samo da bi takvo pozicioniranje bilo u suprotnosti s našim ključnim strateškim razvojnim dokumentima turizma, već je jako logično da, budući da smo prostorno mali i usudit ću se reći lijepi, težimo izvrsnosti koja sa sobom nosi i odgovarajuću cijenu.

Svojom se kvalitetom, a i položajem trebamo natjecati s tržišnim liderima Mediterana. No, to je proces jer je još uvijek percepcija sa značajnog broja naših važnih emitivnih tržišta da bi naše cijene trebale biti znatno niže od turističkih lidera sjevernog Mediterana. Naša je kontinuirana zadaća dizati kvalitetu usluge i pružati adekvatnu vrijednost za novac.

Što se sadašnjeg trenutka tiče, držim da je cijena smještaja prihvatljiva, dok smo u ugostiteljstvu odnosno restoraterstvu na gornjoj granici prihvatljivosti. Treba reći da je ukupni zakonodavni okvir, prije svega poresko opterećenje, nepovoljniji od konkurencije i da se to snažno odražava na razinu cijena. No, gosta ne zanima naš zakonodavni okvir.

Dugo se najavljuje značajniji rast hotelskog smještaja, no osim rijetkih iznimaka ulaganje u takav, kompleksni vid turizma se ne događa?

– Hotelski kapaciteti stagniraju što se broja kreveta tiče, no kontinuirano se ulaže u dizanje kvalitete i to, čast izuzecima, uglavnom u postojećim objektima – tzv. brownfieldu.

Greefield je zaista rijetkost, a za to postoji niz razloga: nerealna cijena zemljišta u T zonama koju performanse hrvatskog hotelijerstva ne mogu podnijeti, složeni i često nedovoljno jasni urbanistički odnosno prostorno-planski dokumenti, dugotrajan i često neizvjestan postupak ishođenja građevinskih dozvola, izuzetno visoka cijena gradnje s nepostojanjem konkurentskog tržišta građevinara i često nepoznatom konačnom cijenom gradnje, izazovi tržišta radne snage.

Moramo pronaći model kako “pogurati” gradnju hotelskih kapaciteta pa makar i omogućavanje gradnje tzv. mix use resorta koji snažno poboljšavaju fizibilnost investicija.

Jer, istina je, samo jačanje hotelskog smještaja može naš turizam preusmjeriti prema održivijem modelu. Hoteli osiguravaju dodanu vrijednost lokacijama, produžavaju sezonu, smanjuju pritisak na lokalnu infrastrukturu i povećavaju pozitivne efekte turizma na lokalnu zajednicu.

Na čemu treba hitno inzistirati da nam iduća sezona bude – stabilnija?

– Na kvaliteti i umjerenosti u cijenama.