Dragoljub Mićunović, doajen demokratske političke scene u Srbiji, ali i nestor šire ex-jugoslavenske filozofijske i sociologijske misli, svakako je jedna od najinteresantnijih osobnosti na ovim nekada zajedničkim prostorima kroz čiji se život i rad u velikoj mjeri može očitati naša novodobna, kontroverzna povijest s brojnim implikacijama koje i danas dominiraju u novoformiranim državama nastalim raspadom Jugoslavije.

Mićunović je imao izrazito bogat i stresan život pun uspona i padova, ali ono što je bitno, kao intelektualac od formata nikada se nije mirio sa zadanim političkim obrascima i dogmama i tražio je da se otvoreno propitaju (na temelju praksisovske teze o »kritici svega postojećeg«); kako one nastale u vrijeme Titova socijalizma, tako i one formirane u razdoblju tzv. postkomunizma, te je uvijek jasno i glasno zagovarao demokratske vrijednosti i kulturu u kojima središnje mjesto zauzimaju sloboda (u najširem smislu riječi), ali i afirmacija ljudskih i građanskih prava, naravno uvijek uz dosljedno poštivanje moralnih normi i sadržaja bez čega ljudski život nema smisla i nikada neće, niti može (p)ostati u punoj mjeri human i očovječen.

Protivnik Miloševića

O svom je životu prof. dr. Mićunović objavio opsežne, trotomne memoare naslovljene »Život u nevremenu« (Arhipelag, Beograd, 2013.- 2016.), svojevrsnu autobiografiju u kojoj je živo, interesantno, ali i inspirativno progovorio o svom političkom i intelektualnom angažmanu, o društvenim zbivanjima u širokoj lepezi od Drugog svjetskog rata, pa sve do naših dana, a koja su bitno utjecala na njegovo stvaralaštvo, ali još i više na često krajnje neizvjesnu egzistencijalnu poziciju. U Titovoj Jugoslaviji godinama je slovio za personu non grata, da bi početkom 90-ih godina minulog stoljeća, u vrijeme pada komunizma u Istočnoj i Srednjoj Europi (uključujući i Jugoslaviju koja je dugo vremena, za razliku od zemalja bivšeg sovjetskog imperija proživljavala pravu političku agoniju, da bi konačno sve svršilo krvavim ratom) doživio javnu rehabilitaciju, a istodobno se nametnuo i kao jedna od vodećih političkih figura u borbi protiv Miloševićeva nacionalističkog režima i njegove ratno-huškačke politike.

Mićunović je, naime, bio izabran za prvog predsjednika Demokratske stranke, prve oporbene stranke u Srbiji koja je dugo vremena nosila barjak demokracije i ideala pristojnog građanskog društva, ali je opterećena unutarnjim razdorima i liderskim ambicijama pojedinaca, kao i klimom posvemašnje duhovne devastacije srbijanskog društva postupno posustajala, i tako se našla u situaciji da danas praktički jedva postoji tavoreći na političkoj margini. Mićunovićevi memoari imaju i tu analitičku vrijednost da opisujući stanje duha i vremena (post)jugoslavenske epohe, upućuju na razumijevanje ishodišta krize, kako socijalističke, tako i (post)komunističke zbilje. U njima opisuje također velike povijesne prijelome koji su iz temelja promijenili tadašnju postojeću sliku stvarnosti, a bez da su ostvarili toliko željene i obećavane demokratske promjene i društveni napredak.

Kao filozof i sociolog, među svojim kolegama ne samo u Beogradu, već i u Zagrebu, Ljubljani i Sarajevu, a sve od reda istaknutih intelektualaca (primjerice: Miladin Životić, Zaga Pešić-Golubović, Andrija Krešić, Svetozar Stojanović, Mihailo Marković, Ljuba Tadić, Gajo Petrović, Milan Kangrga, Danko Grlić, Ivan Kuvačić, Rudi Supek, Vanja Sutlić, Dušan Pirjevec, bračni par Hribar, Ivan Focht itd.), Mićunović se hrabro u svojim knjigama, ali još više javnim angažmanom u doba tzv. ideološkog jednoumlja suprotstavljao vladajućoj ideologiji i pronosio prometejsku vatru slobode mišljenja, zagovarajući ideje istinske jednakosti i pravednosti, naglašavajući kako je politički pluralizam bit demokracije, ali i conditio sine qua non društvenog razvoja. Isticao se dosljednošću i otvorenošću u istupima i zagovarao je svojevrsnu »radikalnu umjerenost i toleranciju« kao jedini mogući put političkog dijaloga u (ne)vremenima ideološke isključivosti, nacionalističkog divljanja i svladavanju svih brojnih, tradicijskih i novodobnih mitova i tabua koji jednostavno cijelu zajednicu vuku u prošlost, ne dajući joj prostor da slobodno prodiše, odnosno da se moralno i mentalno pročisti i pokrene iz mrtvila i apatije.

Jednako tako, tijekom i nakon raspada Jugoslavije zalagao se za demokratizaciju Srbije naglašavajući svoje antiratne i antinacionalističke stavove; bio je svjestan kako je rat najgora od svih mogućih opcija i ukoliko do njega dođe, svi će narodi s prostora bivše Jugoslavije platiti visoku cijenu u ljudskim i materijalnim žrtvama, a najviše Srbija i Srbi koji su tih 90-ih godina masovno, oduševljeno podupirali tzv. rekonstrukciju Jugoslavije po modelu velikosrpske politike Slobodana Miloševića. Jasno je upozoravao kako famozni Memorandum SANU-a sije opasne iluzije o Velikoj Srbiji koja u konstelaciji novih političkih odnosa, kako na unutrašnjoj, tako i na međunarodnoj sceni jednostavno nije realan koncept, koji zapravo vodi u sunovrat i opasne konflikte.

Politički aktivist

Mićunovića su mnogi, i to s prvom, smatrali političkim mentorom (čak i »duhovnim ocem«) kasnije karizmatičnog predsjednika Demokratske stranke, potom i predsjednika države Zorana Đinđića kojeg su njegovi politički protivnici ubili (strahujući od »radikalnih« političkih poteza i reformi koje je najavljivao), a koji je intelektualno stasavao i sazrijevao pod njegovim uplivom, i vremenom se pretvorio u političara »rasnog kalibra«. Kasnije je između njih došlo do oštrih nesporazuma, koji su više bili programatski, a manje svjetonazorski, ali vremenom su ih izgladili, tako da njihovo dugotrajno prijateljstvo ipak nije svršilo definitivnim razdorom. Mićunović je neprestano naglašavao potrebu prilagođavanja situaciji, ali bez odstupanja od temeljnih moralnih i demokratskih načela, koje je Đinđić ponekad iz pragmatičnih razloga znao ignorirati zanoseći se idejom da se »prečicom« mogu brže i lakše ostvariti željeni ciljevi, što se u njegovom slučaju pokazalo tragičnim. Mislio je da time može nadoknaditi, »kupiti« vrijeme koje je Srbija pod Miloševićevim režimom izgubila. Mnogi su ovu Mićunovićevu poziciju »prilagođavanja« tumačili kao slabost i u tome ima i dosta istine, jer iz građanskih obzira i pristojnosti često nije znao (ili nije želio) na vrijeme odbaciti stavove koje su mu drugi nametali, a sve u namjeri da stranku usmjere neprihvatljivom pragmatizmu, što je na koncu i dovelo do rasula Demokratske stranke.

Ne samo kao filozof po profesiji, već i kao dugogodišnji politički aktivist, Mićunović je neprestano isticao socijalnu komponentu (su)djelovanja u javnom životu, duboko je bio svjestan kako povjerenje građana, odnosno birača može steći samo ako i sam dosljedno provodi ono što javno zagovara. Nakon pada Miloševića s vlasti, kada su se i unutar tada već razjedinjene Demokratske stranke počele voditi nove »dvorske« borbe za pozicije, Mićunoviću se ne mogu »prišiti« nikakve nečasne radnje ili manipulacije. Ako je i kada je griješio, to je činio zbog krivih procjena i prevelikog povjerenja u suradnike, zbog određene naivnosti, a ne iz zle namjere. Nikada nije bio častohlepan i vlastoljubiv, ali problem je u tomu što je idealizirao »antimiloševićevski demokratski blok«, a praksa ga je tako grubo demantirala, ali ne i pokolebala. Tu su se potvrdile riječi Milovana Đilasa (izrečene početkom 90-ih godina), čovjeka koji je imao ogromno političko, revolucionarno i disidentsko iskustvo, kada je Mićunoviću prigovorio: »Imate sve kvalitete. Vi ste u tom društvu vjerojatno najobrazovaniji čovjek, ali imate i jednu manu: nemate neophodnu dozu brutalnosti, a bez agresivnosti nećete uspjeti, jer ona je ključ uspjeha u političkoj areni«. Usprkos svemu, on je sokratovski, samozatajno promišljao političke poteze, ali bez obzira na brojna razočaranja kojima je svjedočio, nikada nije »bacio koplje u trnje«; svjestan dijalektike demokratskih procesa koji su jedina stvarna mogućnost istinske promjene čovjeka i svijeta.

Goli otok

Izgraditi demokratske institucije daleko je teže nego ih srušiti i stoga je kao politički cilj u Srbiji, u vrijeme otpora Miloševiću definirao: razvijati demokratsku kulturu izgradnje, a suprotstaviti se rušenju. Demokracija se ne smije pretvoriti u demonokreaturu; demokratski se procesi ne smiju transformirati u bezočnu manipulaciju i populizam, a čemu danas svjedočimo ne samo u Vučićevoj Srbiji, već i u ostalim ex-jugoslavenskim republikama, kao i u tzv. postkomunističkom svijetu, pri čemu prednjači Viktor Orban sa svojim nakaradnim i destruktivnim iliberalnim idejama. Ali, ni zemlje Zapada, duge demokratske tradicije nisu imune na ove bolesti, koje se tako (o)lako primaju, a teško liječe.
Dragoljub Mićunović rođen je 1930. u Toplici na jugu Srbije; koncem Drugog svjetskog rata (svibanj, 1944.), praktički kao dječak, u strahu od četničke odmazde otišao je u partizane, tako da se školovao s prekidima. Svršetkom rata upisao je gimnaziju, ali s 18 godina, u vrijeme Titova sukoba sa Staljinom i Rezolucije Informbiroa (1948.) bio je uhićen i osuđen na gotovo dvije godine zatvora i prinudnog rada na Golom otoku, a njegov krimen je bio u tomu što se nastavio družiti sa suprugom svoga brata koji je prije njega bio uhićen kao »informbiroovac«, to jest staljinistički simpatizer. Na Golom otoku, kako piše u svojim memoarima, shvatio je svekoliko licemjerje Titova režima, jer dok se Maršal javno na sva usta zaklinjao na vjernost Staljinu (svoj je govor na V. Kongresu KPJ završio riječima: »Živio naš vođa Josif Visarionovič«), istodobno je dao uhititi sve one u koje se i samo posumnjalo da bi mogli slijediti politički kurs sovjetskog režima, u koji se do jučer zaklinjalo cijelo partijsko vodstvo na čelu s njegovim Vođom. Nakon izdržane kazne i povratka kući u Kuršumliju, Mićunović je konačno svršio gimnaziju, ali stalno ga je pratio glas »narodnog neprijatelja«, međutim, to ga nije spriječilo da upiše studij filozofije na Sveučilištu u Beogradu gdje je 1954. i diplomirao. Na prijedlog prof. dr. Veljka Koraća bio je izabran za njegovog asistenta (iako više nije bio član KPJ-a), da bi kasnije na novoosnovanoj katedri za sociologiju počeo predavati povijest društvenih teorija.

Ubrzo je obranio doktorski rad »Logički problemi indukcije« i tada počinje novo, ali opet burno razdoblje njegova života. U svojim je memoarima opisao sve što je prethodilo studentskom buntu 1968. u Beogradu, velike studentske prosvjede (tijekom demonstracija imao je jednu od ključnih uloga kao predsjednik Akcijskog odbora), obračun vlasti sa studentima i inicijatorima prosvjeda, policijska batinanja demonstranata, privođenje, oduzimanje putovnice i gubitak posla, odnosno izbacivanje s Filozofskog fakulteta (sedam godina je bio nezaposlen), ali to je ujedno bilo i doba intenzivnog pisanja i znanstvenog rada, odnosno suradnje s filozofskim časopisima Praxis i Filosofija te sudjelovanja u radu Korčulanske filozofske škole, tada jedne od najuglednijih »tribina« tzv. stvaralačkog marksizma u međunarodnim razmjerima.

Politički nepodoban

Pritisci srbijanskih, republičkih vlasti, čak i onih s tzv. liberalnim predznakom, na čelu s Latinkom Perović i Markom Nikezićem, dakako pod patronatom saveznih organa, na grupu »prokazanih« beogradskih sveučilišnih profesora, okarakteriziranih za neprijatelje socijalizma, trajali su nekoliko godina, ali zahvaljujući solidarnosti studenata, kao i dijela kolega s različitih fakulteta u Beogradu, definitivni se obračun samo privremeno odložio, ali se pozorno, postupno pripremao i tako se sve više stezao obruč oko njih. Napokon, u siječnju 1975., nakon dugotrajnog otpora komunističkim vlastima, bez obzira na već spomenutu potporu studenata i dijela kolega sa sveučilišta, a na Titovo izravno i izričito inzistiranje, Skupština Srbije je konačno donijela odluku o izbacivanju s radnog mjesta šestorice beogradskih profesora i dvojice asistenata (D. Mićunović, M. Marković, M. Životić, Lj. Tadić, S. Stojanović, Z. Pešić-Golubović, Triva Inđić i Nebojša Popov) zbog navodne »nesposobnosti za rad u nastavi«. Na taj način se Mićunović ponovo našao na listi politički nepodobnih i bilo mu je zabranjeno objavljivanje znanstvenih radova u zemlji. Jedan od razloga zašto Mićunović i društvo nisu završili u zatvoru, krio se u činjenici da su tadašnje jugoslavenske vlasti lobirale diljem svijeta u korist nominacije Josipa Broza Tita za Nobelovu nagradu za mir, a kako su brojni ugledni intelektualci iz SAD-a i Zapadne Europe prosvjedovali protiv progona beogradskih profesora, odustalo se od njihova drastičnog kažnjavanja. U toj je situaciji prihvatio poziv s njemačkog Sveučilišta u Konstanzi (i tako se privremeno sklonio) gdje je boravio kao gost predavač, a po povratku u Beograd uspio se zaposliti tek 1981. na Institutu za filozofiju i socijalnu teoriju koji je vremenom postao svojevrsni azil, dakako pod strogom paskom policije, i za njegove kolege koji su zajedno s njim bili izbačeni sa sveučilišta. Kasnije, u Institut su bili primljeni i neki od onih koji su se isticali kritičkim odnosom prema vladajućem socijalističkom režimu, a među inima Božidar Jakšić (nakon izlaska iz zatvora u Sarajevu), Mihailo Đurić (profesor s beogradskog Pravnog fakulteta koji je jedno vrijeme također proveo u zatvoru), Vojislav Koštunica, Zoran Đinđić, Laslo Sekelj…

U vrijeme dok je Mićunović obnašao dužnost direktora Instituta, pretvorio ga je u svojevrstan zaštitni kišobran svih progonjenih kritički angažiranih intelektualaca, u neformalni centar moderne društvene i demokratske misli koji je razvio razgranatu suradnju s nizom sličnih institucija i sveučilišnih centara diljem svijeta. Sam je Mićunović boravio jedno vrijeme u Americi, a velik broj njegovih suradnika dobio je stipendije u inozemstvu; ali, to ih nije priječilo da nastave sa svojom disidentskom aktivnošću u zemlji. Organizirala su se različita predavanja i skupovi po privatnim stanovima (po uzoru na disidentske kružoke u Poljskoj i Čehoslovačkoj), gdje se raspravljalo o tzv. zabranjenim temama. Istodobno, povezali su se sa sličnim disidentskim krugovima u Zagrebu, prije svega s ljudima koji su bili okupljeni oko projekta »Čovjek i sistem« koji su vodili dr. Eugen Pusić i dr. Rudi Supek. Naravno, sve je to nadgledala policija; režim je organizirao medijsko-ideološke kampanje protiv ovih »nositelja antisocijalističkih tendencija« (sjetimo se »Bijele knjige« dr. Stipe Šuvara), ali međurepublički pokret solidarnosti kritički raspoložen intelektualaca se nezaustavljivo širio.

Demokratska stranka

Tijekom 1988. Mićunović je postao članom Jugoslavenskog foruma za ljudska prava, koji se pod egidom reforme krivičnog prava zapravo bavio promicanjem i zaštitom ljudskih prava i konkretnih, progonjenih intelektualaca, posebice zagovarajući oslobođenje tzv. političkih zatvorenika.

O svim tim temama međunarodnoj i domaćoj javnosti bile su upućene brojne peticije i apeli koje je uglavnom »pripremao« upravo Mićunović. Druga polovica 80-ih godina bila je vrijeme velikih društvenih previranja započetih perestrojkom i glasnošću Mihaila Gorbačova u SSSR-u, koja su imala snažnog odjeka i u Srednjoj i Istočnoj Europi, a to se dakako odražavalo i na stanje u Jugoslaviji, međutim ne u mjeri koja bi se mogla očekivati. Tada Mićunović daje velik intervju u beogradskom tjedniku NIN, u kojem naglašava da je višestranačje neminovnost Jugoslavije ukoliko se želi istinski demokratizirati i provesti istinske političke reforme. Istodobno, u Institutu počinju razgovarati o tomu da bi trebalo osnovati novu političku stranku (M. Marković i S. Stojanović u tomu ne sudjeluju; prvi se pridružio Miloševiću i postao mu je partijski ideolog, a drugi je postao savjetnik Dobrice Ćosića u vrijeme njegova kratkotrajna predsjednikovanja tzv. krnjom Jugoslavijom), da bi nakon dugih razgovora i inicijativa 3. veljače 1990. bila održana osnivačka skupština Demokratske stranke. Po intelektualnom potencijalu i zvučnim imenima iz javnog, kulturnog i znanstvenog života Srbije, bila je to »najjača politička reprezentacija« kakva se u Srbiji nakon toga više nikada nije sastavila. Mićunović je bio izabran za prvog predsjednika (a poznati književnik Borislav Pekić za jednog od potpredsjednika) stranke, dvije godine potom bio je reizabran, ali u tim politički dramatičnim i ratnim godinama, velika previranja su se zbivala i unutar same stranke. Tijekom 1994. podnio je ostavku na mjesto predsjednika, jer kako kaže »nije se slagao s rastućom željom u rukovodstvu da se uđe u Miloševićevu vladu« i kako ne bi došlo do podjele odstupio je. Ipak, ostao je u stranci, i dalje je bio šef zastupničke grupe svoje stranke u Saveznom parlamentu, ali s grupom istomišljenika osnovao je, prvo, nevladinu organizaciju, a potom i političku frakciju unutar stranke nazvanu Demokratski centar, želeći na taj način pridonijeti demokratskoj edukaciji članstva, ali i stvoriti si poziciju s koje bi mogao efikasnije djelovati na javnu i političku scenu. To je vrijeme već spomenutih nesporazuma s Đinđićem, kada ga rukovodstvo optužuje da želi izvesti partijski puč, što je on u svojim memoarima rezolutno demantirao.

Prije toga dr. Vojislav Koštunica sa svojim se pristašama izdvojio iz stranke i oformio novu Demokratsku stranku Srbije, kao i dr. Nikola Milošević koji je osnovao Srpsku liberalnu stranku. Sve te stranke demokratske provenijencije, s nizom drugih, ujedinjene u frontu protiv Miloševića formirale su tijekom izbornih ciklusa različite koalicije (Zajedno, Savez za promene, DOS), što je na koncu i rezultiralo pobjedom na izborima 2000. kada je Slobodan Milošević izgubio vlast, odnosno kada je nakon masovnih demonstracija u Beogradu morao priznati i prihvatiti poraz. U svim tim pregovorima i dogovorima Mićunović je imao značajnu ulogu.

Vučićeva sudbina

Kao član koalicije Zajedno, Mićunović je ušao u sastav Savezne skupštine (1996.) i od tada pa praktički sve do jučer (2014.) član je parlamenta, a njegov je predsjednik prvi put postao 2000. nakon dramatičnih tzv. Oktobarskih događanja kada je Milošević bio svrgnut s vlasti. A, kada je bila stvorena državna zajednica Srbije i Crne Gore (ožujak 2003.), ponovo je bio izabran za predsjednika novog saziva Skupštine. Bez obzira na respektabilne godine, Mićunović je ostao intelektualno svjež i aktivan kao i ranije, ali ipak više vremena je počeo posvećivati pisanju i dovršavanju ranije započetih knjiga. Nakon ogleda iz »Socijalne filozofije« (1988.), dugo se čekalo na neko njegovo novo, opsežnije djelo (u međuvremenu je objavio 2001. »Filozofiju minima«); da bi konačno 2010. objavio dvotomnu »Istoriju društvenih teorija« koju je proglasio svojom najdražom knjigom, objašnjavajući kako je taj rukopis trebao biti davno objavljen, ali su ga prvo agenti DB-a (Državne bezbednosti), nakon studentskih demonstracija 1968. otuđili i uništili, a potom 1991. kada je napravio novu varijantu starog rukopisa, nepoznati policijski službenici su mu provalili u automobil u kojem se nalazio tekst pripremljen za tisak i iznova
ga otuđili, to jest ukrali, tako da je tek u trećem pokušaju knjigu uspio objaviti. Kao jedan od najžešćih kritičara Miloševićeva, a potom i Vučićeva režima, u svojim je memoarima pokušao definirati svoj politički kredo: »Milošević je pokušao nasilnim sredstvima sprečiti raspad Jugoslavije i njegova najveća greška bila je u tomu što je uz pomoć Vojske Jugoslavije krenuo suzbiti nacionalno-demokratske pokrete u jugoslavenskim republikama i tako samo doprineo građanskom i oružanom konfliktu. Ono što se kasnije događalo bila je eskalacija nasilja i zločina, a tzv. Velika Srbija program kojim je nasilno želeo uspostaviti jedan novi odnos snaga u regionu. Kao i u vreme kada sam se suprotstavljao Titu, tako i u vreme Miloševića, Šešelja i sličnih avanturista morao sam srpskom društvu ponuditi demokratsku alternativu, ali koja se nažalost nije primila na pravi način. U tomu vidim i svoj deo odgovornosti, ali svejedno sam uveren kako alternativa zločinačkoj politici i populizmu može biti i jest samo istinska demokracija«. Kada je govorio o odgovornosti demokratskih snaga, ujedno je govorio i o odgovornosti Vojislava Koštunice, Zorana Đinđića, Borisa Tadića, tvrdeći da su počeli gubiti kontrolu nad samima sobom, i to, kako kaže Mićunović »gubljenje u samodovoljnosti« uvijek je neminovni početak političkog kraja i moralnog kraha. Sličnu sudbinu predviđa i aktualnom predsjedniku Srbije Vučiću, s tim što će se njegov pad, nakon što bude konačno prisiljen priznati gubitak Kosova i krah svoje bezumne, populističke, licemjerne i korupcijom prožete politike, dramatično odraziti na svekoliku stabilnost zemlje, ali i regije, i upravo tu Mićunović vidi priliku za obnovu i stabilizaciju Demokratske stranke i njen povratak na javnu scenu. Ima li njegov optimizam utemeljenja teško je pretpostaviti, ali izvjesno je da ćemo to uskoro saznati.

U svakom slučaju, Mićunović spada u red onih malobrojnih, časnih ljudi, intelektualaca kojima je istinski i iskreno stalo do općeg dobra i koji su svojim životom i radom superiorno (po)svjedočili kako borba za bolji, demokratski ustrojeni svijet jednostavno nema alternativu i stoga, nije pretjerano reći, kako je uz političkog veterana i dugogodišnjeg emigranta Desimira Tošića, u povijesti Demokratske stranke izrastao u svojevrsnu balkansku instituciju, novodobnog »Apostola demokracije«.