Vid Barić nije nepoznato ime onima koji cijene dobar novinarski tekst. Mladi novinar koji je za svoje radove osvajao i nagrade plijeni pažnju visprenim stilom, bujnom rečenicom i finim darom opažanja – elementima koji čine vrhunskog reportera.

S Livijom Fiumanskim nešto je drugačije. Taj je lik malo manje dosad bio poznat, no lako je moguće da u nekom trenutku i zasjeni Vida Barića i preotme mu gotovo svu slavu, kao što se to dogodilo Željku Špoljaru s njegovim Pavlom Svircem, aka Književnom groupie, s kojim/kojom ovaj, također fikcionalni lik, vuče zanimljive paralele.

O svemu tome, ali i novinarstvu i vremenu u kojem živimo, razgovaramo s Vidom Barićem, rođenim Riječaninom trenutno na radu u Zagrebu, u povodu nedavnog izlaska njegove zanimljive knjige “Fiumanski, opet lažeš”.

Prvo izdanje vaše prve knjige, objavljene kod malog opatijskog izdavača Shura publikacije, koliko mi je poznato, prodano je. Moguće je to iznenadilo i izdavača i autora, no što o tome misli Livio Fiumanski?

– Istina, to prvo neveliko izdanje knjige bilo je rasprodano u rekordnom roku, za što su većinom bile zaslužne vrlo posjećene promocije u Zagrebu i Rijeci, gdje je otišlo dosta primjeraka. Kasnije je Fiumanski dobro prošao i u knjižarama, a i ja sam ga prodavao s bicikla, old school. Sjajan je to osjećaj: ići okolo i prodavati svoju knjigu, kao kakav parfem ili najnoviji model usisavača. Treba ti i taj gard prodavača, s kojime do sada nisam imao posla. No, mislim da mi dobro ide i možda bih se trebao prebaciti na prodavanje pametnih telefona, nutricionističkih pripravaka ili tako nešto. Veće je to tržište, više love.

Livio se većinom ne buni na taj uspjeh. Smeta ga jedino činjenica da se od toliko čekane književne slave ne može živjeti. Zapravo, može se, došapnuo mi je nedavno, dodajući kako bi prema njegovom izračunu tada trebalo pisati oko dva mala bestsellera mjesečno. Fiumanski trenutno šilji olovke i nada se sustići taj tempo, ali sve se bojim. Riječ je o teškom bonvivanu. O teškoj lijenčini, rekli bi neupućeni. Ne može on pratiti takav tempo, ta ima čovjek prečeg posla! Treba živjeti, kako bi kasnije uopće imao o čemu pisati.

Livio Fiumanski vaš je alter-ego, estradni novinar koji bi da živi u drugačijim vremenima, vremenima u kojima bi se novinarski tekst cijenio. No kako on opstaje i zašto ostaje u tom svijetu kopipejst novinarstva, koje cijeni samo broj klikova?

– Fiumanski opstaje zato što nema izbora. Ako želi živjeti od ispisivanja rečenica, mora raditi na tabloidnom portalu. Gdje da danas piše svoje promišljene, literarne reportaže na deset kartica teksta? Možda u kakvom turističkom, ili putopisnom magazinu? U studentskom listu? Takvi ne plaćaju, ili ne postoje.

San Fiumanskog je, zapravo, pisati autorske, “old school” tekstove za novine. Međutim, tamo nisu zaposlili nove ljude već 15 godina pa mu ostaje prepisivati klikbejt članke na webu, uz stalne sukobe s urednikom i općim diskursom tzv. “novinarstva 21. stoljeća”, u koji se nikako ne može uklopiti.

Vi ste, za razliku od Fiumanskog, ipak imali prigode napisati pokoji veći tekst, za kakvim Livio žudi. Osim što me zanima je li Livio ljubomoran na vas, zanima me i je li situacija s novinarstvom baš tako crna kakvom je crta Livio?

– Situacija u novinarstvu ne izgleda dobro. Ne samo u egzistencijalnom, već i u idejnom smislu. Sa sve većim pomakom novinarstva k webu, počele su nestajati novinarske forme i žanrovi, stvari su poprimile neku novu, jeftinu dimenziju. U hiperprodukciji sadržaja i borbi izdavača za klikove stvorio se jedan drugačiji dnevnomedijski diskurs, koji nam već izgleda posve normalan, a zapravo je otužan.

Dovoljno je usporediti, recimo, izdanje Slobodne iz sedamdesetih godina i neki web-portal danas pa da postane jasno kako je riječ o dva univerzuma. Kako u sadržajnom, stilskom, tako i u idejnom smislu. Novina je ranije bila puno elokventnija, zanimljivija, zaigranija i progresivnija. Šteta, jer i web-novinarstvo ima širok potencijal za sve navedeno, no stvari su otišle u drugom smjeru. U smjeru mahnite prepisivačine i borbe izdavača za klikom, koji je i dalje glavna mjerna jedinica za uspjeh web medija. Kvaliteta sadržaja na webu uopće nije bitna oglašivačima, koji izdavače honoriraju samo na račun klika. Dok je tako, stvari neće izgledati dobro.

Predviđam da će unutar desetak godina nestati dnevnih novina, koje će se svesti na specijalna, vikend izdanja. Novinarstvo će većinom egzistirati na webu, a tada bismo se mogli naći u problemu, koji se već sada dobro nazire. Naime ako govorimo o mainstream medijima, upravo je tiskano novinarstvo mjesto kvalitetnog, autorskog novinarskog rada. Web je, s druge strane, mjesto prepisivačine i banalnosti, a jedino što ondje zaista vrijedi pročitati su upravo autorski tekstovi iz tiskanih izdanja istoimenih izdavača koji imaju web prezentnost.

Dakle kada novinarstvo u Hrvatskoj napravi konačan zaokret k webu, bit će važno sačuvati autorski rad te novinski diskurs. To će biti vrlo teško, i zahtijevat će konsenzus izdavača, oglašivača i uredništva različitih medija. Ne sačuvamo li autorski rad kakav egzistira u tiskanom novinarstvu u uvjetima web-novinarstva – koje je trenutno brzo, površno i pseudoautorski nastrojeno – moglo bi se dogoditi da nestane svega onoga što u novinarstvu zahtijeva vrijeme. Jer na webu nema vremena i trebaju se štancati članci, kako bi publika imala na što klikati, a oglašivači na temelju toga financirali medije. Prosječan zaposlenik nekog web-portala u danu će (pre)pisati od šest do osam članaka. To ne može biti ozbiljan rad i takvu logiku weba treba iz temelja reformirati, što će zahtijevati konsenzuse i napor ranije spomenutih aktera.

Ne uspijemo li u tome, moglo bi se dogoditi da, nakon kritike, već gotovo iščezle iz medijskog prostora, na webu nestane i drugih novinarskih žanrova koji zahtijevaju vrijeme, a koji i dalje postoje u novini, kao što su intervjui, reportaže, eseji… U takvom scenariju, ostat će nam na webu samo suhi news, tuitamce kakav politički komentar, zatim prepisani članci o seksualnom uznemiravanju holivudskih glumica i sl., članci koji ruše ministre i skrivene, “native” reklame napisane za klijenta u formi web novinarskog članka. Bit će to jedan dosadan i predvidljiv medijski univerzum do kojega ipak, nadam se, neće doći. Sačuvati autorski rad na webu čini mi se kao najvažniji zadatak pred kojim se novinarstvo našlo u dugo vremena.

Vratimo se književnosti u životu. Čitajući ovu knjigu nisam mogao ne povlačiti paralele između Livija i Pavla Svirca, odnosno Književne groupie. Iako se KG više bavi svijetom knijževnosti, a Livio, recimo to tako, šire zasijeca, puno je tu podudarnosti. Oba lika su alter-ega dvojice pisaca, pseudoautobiografskog karaktera, dakle na granici fikcije i fakcije, švaleri, jednako (ne)uspješni u želji da se izdignu iz života koji doživljavaju kaljužom, slično impostirani u satiričko-parodijskom kontekstu, književni aspiranti koji se pokušavaju afirmirati dnevničkim zapisima, načitani pijanci (koji čak piju u istim bircevima), obojica sreću “stvarne” ljude… A kao šlag na torti, tu je i međusobna komunikacija na društvenim mrežama ili pak prodavanje knjiga na biciklu. Podosta je dakle sličnosti, pa me zanima smeta li vam kada vas dio javnosti promatra kao neku vrstu epigona i kako vi doživaljavate ovu vezu?

– Slažem se da postoje određene sličnosti i nemoguće ih je ne spomenuti, pogotovo s obzirom na malo književno polje kao što je hrvatsko. No mislim da su naši protagonisti, kao i literarni svjetovi u koje ih smještamo, dovoljno različiti da sve ostane na razini asocijacije.
Ipak treba dodati: Pavle Svirac je institucija. Pa taj čovjek je legitimizirao spoj fikcije i fakcije u domaćem javnom prostoru, i to redovnim pisanjem u značajnom domaćem tjedniku. Postavio je granice, omogućivši Fiumanskom da i sam bezbrižno i neopterećeno piše o svojim istinitim susretima s tzv. “stvarnim ličnostima” kao što su Robert Kopal, Zlatko Hasanbegović ili Kolinda Grabar-Kitarović. Inače, sreo sam Svirca nekidan u zagrebačkom Art parku i poklonio sam mu knjigu Livija Fiumanskog. Bio je zadovoljan, a kasnije je i pisao o tome na svom blogu.

Koliko je zapravo Livio naivan, a koliko promućuran? Naime sav je u paradoksima i oksimoronima; gikovski je frajer, pismen je, a površan, hoće pisati ozbiljne reportaže i književnost, a piše vijesti iz seleb-svijeta i dnevničke zapise…

– Fiumanski piše takve tekstove, jer mu to plaća stanarinu i pelinkovac, a ne zato što ih želi pisati. Površan je, i ne skriva to, pogotovo otkako je spoznao da pamet, intelektualni ugled i zalaganje ne donose financijsku dobit. On jeste načitan, naoko razborit, vjerojatno i budalasto pretenciozan, ali želi pobjeći od toga, jer takve stvari u današnjem svijetu mogu čovjeka jedino dovesti do propasti. Zato stalno mašta da će se ostaviti višestrukog čitanja kapitalnih djela te postati influencer, kako bi lagodno mogao živjeti na račun promocije budalaština i banalnosti na svojim vrlo praćenim društvenim mrežama.

Knjiga je zbirka priča, ili labavi roman, povezan glavnim likom, ali i pričama, jer kraj jedne priče često je početak druge, odnosno jedna se priča razriješi na početku sljedeće. Jeste li zapise odmah imali u planu kao jedinstvenu cjelinu ili je koncept došao putem?

– Nisam ih ispočetka vidio kao zasebnu cjelinu. Pisao sam te tekstove originalno na Facebook blogu, uvijek se naslanjajući na neke aktualije u dnevno-političkom ambijentu Hrvatske. Tako da, ako bi se rodila afera s Kuščevićem, Livio Fiumanski je odmah pisao o tome kako je posjetio ministra u toj njegovoj spornoj bračkoj kući, naravno kroz neke šaljive anegdote. Ti tekstovi su bili dosta dijeljeni i čitani pa sam ih u jednom trenutku, na poziv Shure Dumanić, odlučio sakupiti, preraditi te izdati u formi knjige. Radio sam mnogo na tim dnevničkim zapisima kako bih organizirao minimalnu dramaturgijsko-narativnu nit koja priče povezuje u cjelinu i protagonista uspješno smješta među korice knjige. Na kraju sam siguran da je knjiga više samosvojno djelo, negoli kompilacija prethodno objavljenih priča na Facebooku.

A kako je zapravo nastao Livio Fiumanski i gdje je sve postojao prije knjige?

– Godine 2016. sam se i sam zaposlio na jednom web-tabloidu, gdje sam spoznao mnogo o “novinarstvu 21. stoljeća”. Nije mi se svidjelo, a uskoro sam spoznao potencijal tog svijeta koji promatram, a koji bi mogao sarkastično obraditi kroz književnost. Zamislio sam Hašekovog vojaka Švejka u redakciji prosječnog domaćeg web-tabloida, i tako je nastao Livio Fiumanski. Prvo na Facebook stranicama, kasnije i u romanu. Ili u zbirci priča, svejedno je.

Iako je na kraju knjige disclaimer, koji kaže da su i ljudi i njihovi stavovi, i priče izmišljeni, činjenica jest da se u knjizi pojavljuju imena i prezimena iz javnoga života u situacijama u kojima bismo možda mogli i zamisliti. Je li vam se tko od njih javio, ljutit ili oduševljen?

– Nije mi se još nitko osobno javio. Valjda ljudi shvaćaju da je to samo literatura, nekoć važna stvar. Tko će se uopće time zamarati. Ja sam samo bezopasni pisac, koji je navodne avanture s javnim ličnostima ispričao u svom nebitnom dnevniku. Nije takve ljude briga tko što o njima govori na jednom tako perifernom mjestu, kao što je književnost. Nisam ni očekivao reakcije.

Što će Livio dalje, a što Vid, s pisanjem i inače?

– Livio Fiumanski je, čini mi se, zasad završen projekt. Rekao sam tom knjigom sve što sam htio, barem što se tiče “novinarstva 21. stoljeća”. Naravno, nastavit ću pisati, ne znam ništa drugo raditi. Nastavit ću i objavljivati, mislim da sam navučen na to. Lijepo je kada ljudi hvale tvoju knjigu, kada shvate tekst ili protagonista točno kako si zamislio, kada uživaju čitajući i kada dobiješ dobru kritiku. Osjećaj je fenomenalan, čemu to skrivati. Nadam se da ću uskoro opet to iskusiti, u nekoj novoj knjizi i s nekim novim literarnim svijetom koji ću proizvesti.

Turist u Rijeci

Koliko mi je poznato uskoro vas vidimo u Rijeci, na Festivalu europske kratke priče. Što ćete sve na festivalu raditi i kako doživljavate te “povratke” u Rijeku?

– U Rijeci sam već odavno turist. Nikada nisam pušio priče o zavičaju: moj grad je onaj u kojem svakog dana popijem kavu na istom mjestu. Danas je to Zagreb, a sutra, tko zna. U tom smislu, radujem se spavati u Rijeci u hotelu, turistički obići grad u kojem sam odrastao, a usput ću i nešto čitati na književnoj večeri u sklopu FEKP-a te ću i moderirati jedno događanje, naime “Vozim ti priču”. Projekt je to unutar kojega su se riječke autorice i autori vozikali kopnenim, željezničkim i morskim putem, snimajući svoje razgovore ni o čemu, a o svemu, s vozačima iz Čistoće, Jadrolinije, HŽ-a, Autotroleja i privatnog sanitetskog prijevoza. Dobri su to filmići, podsjećaju me na rani francuski dokumentarizam i radujem se tom razgovoru.