Malo je djece koji barem jednom u životu nisu sanjala da jednom sjednu u lokomotivu i pokrenu moćnu kompoziciju ili da barem na nekome od usputnih kolodvora palicom mašu željeznoj grdosiji i putnicima u njoj te brinu da i ljudi i tereti na odredišta dođu na vrijeme i sretno.

Ovo je priča o troje ljudi koji su taj san ostvarili, pa čak i ako im je on bio tek “usputan” kada su bili djeca, a onda ih život “pogurao” u zanimanje koje je njihov život usmjerilo na pruge i kolodvore koji spajaju kontinent i more, pruge i kolodvore kojima su prvi vlakovi krenuli prije 150 godina i voze do danas, istina pogonjeni nekim novim energentima, svakako brži, ali još uvijek jednako fascinantni i intrigantni kada zasvira njihova prodorna sirena.

Očevim “tračnicama”

Život Željka Pjevca od samoga je početka vezan uz željeznicu jer mu je otac radio na željeznici cijeli svoj radni vijek. Profesionalno, Željkov je život vezan uz pruge i vlakove već više od četiri desetljeća, točnije od 1. srpnja 1980. godine kada je dobio svoj prvi posao na kolodvoru Fužine.

Tamo je odradio pripravnički staž u trajanju od dva mjeseca i dvadeset dana, a nakon položenog stučnog ispita ostao je u kolodvoru Fužine raditi do 1985. godine na poslovima prometnika vlakova. Te je godine premješten na isti posao u kolodvoru Škrljevo i tu je ostao tri godine, a zatim se, na vlastiti zahtjev, vratio u kolodvor Fužine.

– Kako sam na i s posla putovao vlakom iz Moravica, u Delnicama sam kupio gradilište i počeo graditi kuću koju sam završio 1991. godine.

Tada sam dobio premještaj u kolodvor Delnice na poslove prometnika vlakova., od 2003. do 2007. godine radio je na poslovima koordinatora radničkih vijeća u Rijeci, a nakon isteka mandata vratio sam se u kolodvor Delnice na radno mjesto šefa kolodvora gdje te poslove obavljam i danas, sažima svoju privatnu i profesionalnu biografiju Željko Pjevac.

Pojašnjava kako je u početku bio šef kolodvora Delnice, a tijekom 2010. dobio je i podređeni kolodvor Zalesina i 2014. podređeni kolodvor Lokve. U ta tri kolodvora nadzire i organizira rad 25 ljudi koliko ih je trenutno zaposleno na ta tri kolodvora.

Radni dan mu, kaže, započinje u 6 sati i traje do 14 sati u kolodvoru Delnice, a podređene kolodvore obilazi jednom tjedno. Željko voli svoj posao na željeznici iako se za posao prometnika vlakova, priznaje, više odlučio zbog spleta životnih okolnosti, a najviše tatine želje da “krene tračnicama” kojima se kretao i njegov život.

– Kako je tata sam radio i školovao dvoje djece, gradio je obiteljsku kuću, nije bilo previše novca pa je stipendija i ugovor koji sam potpisao o zaposlenju po završetku školovanja presudilo, kaže Željko, objašnjavajući kako je osnovnu školu završio u Moravicama, mjestu čija je sudbina itekako vezana uz željeznicu.

– Prva dva razreda opće srednje završio sam u Željezničkoj školi Moravice, da bi se treću i četvrtu godinu školovao za prometnika vlakova u Željezničkoj školi u Zagrebu.

Tijekom te dvije godine školovanja dobio sam stipendiju od OOUR Saobraćajna sekcija Rijeka i potpisao ugovor po kojem sam bio obvezatan po završetku školovanja odraditi pet godina na poslovima prometnika vlakova, pojašnjava naš sugovornik.

Prisjećajući se svojih početaka na radnom mjestu prije četiri desetljeća kaže da je tada, kao i danas, u putničkom prijevozu bio samo jedan prijevoznik, dok u teretnom prometu od tada jednog prijevoznika, danas na prugama HŽ-a ima 18 operatera, a na pruzi Zagreb – Rijeka prijevoz teretnog prometa obavlja šest operatera.

– Imam dojam da je bilo lakše nekada propustiti u smjeni od 12 sati pedeset vlakova, nego danas, zaključuje Željko.

Osim o kolodvoru u Delnicama, Željko Pjevac brine i o kolodvoru Zalesina i Lokve, Foto: M. KRMPOTIĆ

Od Fužina do Oštarija

Vilko Božićević, prometnik vlakova na kolodvoru Oštarije još malo pa će zaokružiti četiri desetljeća rada na željeznici. Obrazovanje za prometnika vlakova u zagrebačkom ŽOC-u (Željezničarski obrazovni centar) završio je 1984. godine, i baš kao i Željko Pjevac, kao pripravnik počeo je raditi u kolodvoru Fužine. U siječnju 1985. položio je stručni ispit i počeo samostalni rad prometnika vlakova u fužinarskom kolodvoru. Nakratko se maknuo sa željeznice zbog odsluženja vojnog roka, a nakon povratka 1986. premješten je u kolodvor Škrljevo.

– Godine 1990., osnutkom Hrvatskih željeznica, premješten sam nakratko u kolodvor Lokve, a potom u kolodvor Oštarije gdje radim i danas, izuzev prekida zbog sudjelovanja u Domovinskom ratu, priča Vilko, dodajući kako je tijekom radnog vijeka radio u podosta kolodvora, kako na “riječkoj” tako i na “ličkoj” pruzi, gdje je povremeno obavljao i poslove šefa kolodvora.

Promet na željeznici tijekom mog radnog vijeka doista se puno promijenio, u smislu obima obavljanja poslova na regulaciji i organizaciji prometa, kaže Vilko:

– Radni dan prometnika vlakova u kolodvoru Oštarije danas se uveliko razlikuje od radnog dana nekada, ponajviše zbog uvođenja novih tehnologija i procesa u regulaciji i organizaciji prometa, koji uveliko olakšavaju rad prometnika vlakova.

Za rad na željeznici odlučio se djelomično zbog želje iz djetinjstva, ali ipak je, kaže i on, presudio “splet životnih okolnosti” i nije mu žao jer tijekom dugogodišnjeg rada u sjećanju su ostale razne anegdote i uspomena na posao i kolege s kojima je radio i s kojima radi još i danas. No, ona koje se uvijek rado sjeti je “vatreno krštenje” prvog radnog dana u kolodvoru Škrljevo, u režiji njegovih starijih kolega, koji su na sebi svojstven način obučavali nove prometnike.

– Na tome sam im i danas zahvalan, al’ tog trenutka kada su me tako neiskusnog prometnika “bacili u vatru” nisu mi baš bili najdraže osobe na svijetu, priznaje Vilko, šaljući na kraju poruku “svim dragim kolegicama i kolegama”. Poželjevši im “dug i uspješan radni vijek na radnom mjestu prometnika vlakova”, poručio im je “neka ga rade s ljubavlju i poštovanjem prema sebi – i okolini.”

Nove tehnologije i procesi u regulaciji i organizaciji prometa uvelike olakšavaju rad prometnika vlakova – Vilko Božičević, kolodvor Oštarije, Foto: HŽ

Žena s palicom

Mlada Petra Kostelić nije nam otkrila je li i ona u kolodvoru Škrljevo imala svoje “vatreno krštenje”. U sustavu HŽ-a radi tek deset mjeseci, i od toga je osam mjeseci radila kao skretničarka, a već dva mjeseca radi kao pripravnica za prometnika. Prekratko je to vrijeme, kaže, da bi bilo nekih zanimljivih anegdota, ali vjeruje da će ih biti.

– I, naravno, veselim se tome, kaže Petra. Petra je iz Ogulina i tamo i živi te svaki dan putuje do svog radnog mjesta.

– U 5 sati krećem. Dolaskom u kolodvor Škrljevo noćna smjena nas obavijesti o trenutnom stanju u kolodvoru i o svim dolazećim vlakovima. Nakon toga, ako ima dolazećih vlakova, tražimo dozvolu od susjednog kolodvora i postavljamo put vožnje, izlazimo pred vlak i ako je potrebno strojovođi dajemo pisani nalog i otpremamo vlak. Na kraju radnog dana, na primopredaji, smjeni dajemo informacije o trenutnom stanju u kolodvoru, ukratko opisuje svoj radni dan.

O tome kako se odlučila za posao na željeznici, Petra kaže da su je, s obzirom na to da živi blizu željezničke stanice i svakodnevno je mogla čuti vlakove kako prolaze.

– Međutim, kada su se približili upisi za srednju školu nisam bila sigurna šta bi htjela biti i u razgovoru s roditeljima sam se odlučila za smjer tehničara za željeznički promet. Kasnije mi se to svidjelo i svoje daljnje školovanje sam samo nastavila u tom smjeru, priča Petra koja je srednju četverogodišnju školu za tehničara željezničkog prometa završila u Ogulinu i nakon toga pet godina Prometnog fakulteta u Rijeci. Kao i u drugim zanimanjima, i u željezničarskim sve je više žena, ali još uvijek ih je malo, da ima smisla pitati našu sugovornicu kako je – s obzirom na to da je žena – primljena na radnom mjestu.

– Bez obzira što većinom prevladavaju muškarci, na radnom mjestu sam jako lijepo prihvaćena. Svi su bili susretljivi i pokušali su mi olakšat samu prilagodbu na rad s obzirom na to da sam bila nova u ovom poslu i to tako da su se trudili prenijeti mi svoje znanje koje su stekli radnim iskustvom, kaže Petra Kostelić.

Kolege su me na radnom mjestu jako lijepo prihvatili – Petra Kostelić, Foto: Vedran Karuza