Sveučilište u Rijeci ove godine slavi 50 godina od svojeg osnutka, a ove se godine obilježava i 390 godina visokoga obrazovanja u Rijeci koje je započelo još djelatnošću isusovaca, jer oni su svojim institucijama zapravo postavili njegove temelje.

Pogled na poziciju Sveučilišta danas, njegov razvojni put, na sljedeće nužne korake na njegovom razvojnom putu, kao i ulogu humanističkih znanosti u obrazovanju i znanosti općenito govori redoviti profesor u trajnom zvanju s Odsjeka za filozofiju riječkog Filozofskog fakulteta, pomoćnik rektorice za pitanja etike i akademskog integriteta te negdašnji dekan Filozofskog fakulteta prof. dr. sc. Elvio Baccarini.

Sveučilište kao uzor

Kako je uvodno kazao dr. sc. Baccarini, Sveučilište u Rijeci od svojeg je osnutka profilirano kao perspektivna akademska sredina okrenuta znanstvenoj posvećenosti, društvenom angažmanu te promicanju vrijednosti uključivosti, različitosti i jednakih mogućnosti, što je posebno vidljivo i u sadašnjem i u ranijem mandatu rektorice prof. dr. sc. Snježane Prijić-Samaržija, o čemu svjedoče brojna priznanja.

– Uz nesavršenosti u implementaciji, uvjeren sam da se može tvrditi da naše sveučilište predstavlja uzor iz perspektive spomenutih vrijednosti na državnoj i na lokalnoj razini. Pored toga, važno je što je naše Sveučilište razvilo te i dalje razvija unutarnje mehanizme ispravljanja.

Uz druge vrijednosti koje sveučilište može imati, valja se prisjetiti i toga da je misija ustanove prije svega vezana za nastavu i znanost, pa je u tom smislu također vidljiva posvećenost osmišljavanju novih nastavnih programa koji žele odgovarati interesima studentica i studenata, kao i potrebama vremena, kazuje Baccarini.

Prema njegovim riječima potvrda kvalitete nastavnika i nastavnica vidi se i u brojnim pozvanim gostovanjima na inozemnim sveučilištima. U tom smislu očita je i privrženost znanstvenim ciljevima, prije svega u težnji zadovoljavanja međunarodnih kriterija izvrsnosti kroz objavljivanje radova u međunarodno priznatim časopisima, kao i sudjelovanju u međunarodnim znanstvenim projektima, odnosno aktivnom sudjelovanju znanstvenika iz drugih sredina u našim znanstvenim projektima.

– Internacionalizacija je jedan od bitnih sadržaja napretka sveučilišta i čitave sredine, a na našemu sveučilištu postoje bilateralni sporazumi i razni oblici suradnje.

U tom smislu ističem ulaznu i izlaznu mobilnost kroz Erasmus program kao jedno od najvrednijih okvira rada u Europskoj uniji i šire. Putovanja i razmjene, osim što doprinose stručnom napretku, nedvojbeno šire um i vidike, govori Baccarini te dodaje da međunarodni događaji poput YUFE mreže (Young Universities for the Future of Europe), koja nudi nove prilike suradnje i napretka, doprinose ne samo vidljivosti ustanove već i grada te šire sredine.

Foto: Marko Gracin

Društveni angažman

Aktivizam i društveni angažman su pak, ističe, dodatne vrijednosti našega sveučilišta, a sam napredak sredine teško je zamisliti bez duha solidarnosti i djelovanja za dobro zajednice i pojedinih osoba u njoj, pa u tom smislu naglašava vrijednost doprinosa svojih kolegica i kolega.

– Društveno i socijalno osviješteno sveučilište teži i ekonomskim aktivnostima, ali sveučilištima zarada nikako ne smije biti sama sebi svrha. Sveučilišta, dakle, ne smiju biti poduzeća, pa ni istraživanja ne smiju ovisiti o logici prodaje na tržištu. U velikoj mjeri ograničenja koja spominjem služe i povjerenju u znanstveni sustav čiji je preduvjet, uz ostale, neovisnost u odnosu na financijske interese.

Sveučilište koje je vjerno sebi posvećeno je istraživanju onih istina koje su važne za ljudsku duhovnost i njezin napredak, bez obzira na tržišne mogućnosti.

Time, dakako, ne podržavam istraživački rad koji je udaljen od društvenih i javnih interesa, što graniči s dokoličarenjem, iako u sofisticiranome obliku. Zastupam stoga uravnoteženost i ispravnu podjelu uloga, naglašava Baccarini. S druge strane, pojašnjava, sveučilišta se trebaju samofinancirati, no fokus mora biti na nastavi, znanstvenome radu, kao i studentima.

– Sveučilišta trebaju težiti djelomičnom samofinanciranju, a prihodi trebaju biti usmjereni unapređenju temeljnih djelatnosti – nastave i znanstvenog rada – i jednakosti studentica i studenata koji mogu na više načina biti oštećeni iz perspektive jednakih mogućnosti.

Djelomično samofinanciranje treba težiti i djelomičnom rasterećenju javnih izvora prihoda. Očekujem da će neke od osoba koje će pročitati ove misli osjećati odbojnost prema njima s obzirom na to da se brinu zbog mogućnosti komercijalizacije sveučilišta.

Ipak, ovi stavovi ne izražavaju duh komercijalizacije, već društvenu odgovornost i podršku socijalnoj državi. Kao posebno svjedočanstvo društvene odgovornosti ističem pozicioniranje na ljestvici posvećenosti i postignuća u odnosu na UN-ove ciljeve društveno održivog razvoja, gdje riječko sveučilište zauzima najviši položaj u odnosu na hrvatska sveučilišta, napominje profesor.

Društvena odgovornost

Jednu od temeljnih uloga na razvojnome putu našega sveučilišta imaju, napominje, i humanističke znanosti, čija se uloga i funkcija sve češće propituje, a kako Baccarini tumači, uzimajući u obzir humanističke znanosti u onom širem smislu od službene, uže kategorizacije, one naglasak stavljaju na slobodu istraživanja i duha te – jasnoću.

– Prva i osnovna funkcija humanističkih znanosti treba biti afirmacija slobodnog duha i slobodnog istraživanja. Ipak, baš kako tvrdi misao koju sam pročitao, iako autora ne pamtim, pa ga ne mogu citirati, sloboda bez odgovornosti nije u punom smislu sloboda, već – pubertet.

U tom duhu spomenut ću i drugu značajnu misiju humanističkih znanosti, a to je njegovanje i poticaj društvene odgovornosti. Društvena odgovornost u tom smislu podrazumijeva njegovanje temeljnih prava, sloboda i mogućnosti, koji su glavne odlike suvremenih liberalnih demokracija, kako je napisao veliki filozof politike John Rawls, zatim intelektualno i stručno angažiranje za socijalnu pravednost i jednakost, razumijevanje različitih identiteta i njihovog suživota, kao i razumijevanje poštovanja koje dugujemo ljudskim osobama i njihovoj različitosti.

Naravno, uz sve to valja dodati i poticanje i podržavanje odgovornog ponašanja u domeni održivog razvoja, poticanje različitih oblika ljudskog stvaralaštva te podršku samopoštovanju osoba, pojašnjava Baccarini.

Baština humanizma

Prema njegovim riječima humanističke znanosti poticanju stvaralaštva općenito te poticanju samopoštovanja mogu doprinijeti promišljanjem koje krasi znanstvena odgovornost, jasno određenje misli te ispravan slijed dokaza.

– U tom poduhvatu apstraktne discipline, poput filozofije, trebaju se oslanjati na dostignuća koja nude empirijske discipline. Na taj način humanističke znanosti mogu doprinijeti otporu zaključivanja i formiranja stavova čije su osnove predrasude, stereotipni doživljaji, neprovjereni dojmovi ili pak lažne vijesti.

Discipline poput filozofije razvile su teorije o kvalitetnom prepoznavanju valjanih dokaza, ispravnome zaključivanju te razlikovanju pouzdanih od nepouzdanih izvora informacija. Također su usavršile metode rasuđivanja o moralnim pitanjima i ponudile su shvaćanja o ispravnim društvenim i političkim uređenjima te pravičnim odnosima među osobama.

To je dio baštine koju humanističke znanosti nude društvu u kojemu živimo, zaključuje Baccarini s važnosti humanističkih znanosti.