Na prostoru kojim danas gospodare šumarije Uprave šuma Podružnice Senj još u 19. stoljeću osnovan je prvi rasadnik u Sv. Mihovilu (Senjska Draga) i prva šumarija u Krasnom, a organiziranim pošumljavanjem nekadašnja golet prevorena je u prostor u kome se živi i kroz koji se putuje

Šume i šumarstvo dijela hrvatskog primorskog krša od Povila do Sv. Magdalene tijekom 19. i 20. stoljeća imali su važnu ulogu u cjelokupnom životu tih prostora. U tom razdoblju najistaknutije mjesto svakako pripada posebnoj senjskoj šumarskoj ustanovi za gospodarenje kršem pod nazivom »Kraljevsko nadzorništvo za pošumljenje krasa krajiškog područja – Inspektorata za pošumljavanje krševa, goleti i uređenje bujica.«

Glavne zasluge za osnivanje Nadzorništva pripadaju Antunu baronu Mollinaryju, c. kr. generalu topništva, tadašnjem zapovjedniku Vojne Krajine, i Milanu Durstu, šumaru, tadašnjem upravitelju Krajiške šumske uprave. Osim službenog naziva ta je senjska institucija imala i naziv »Nadzorništvo za pošumljenje morskog krasa u hrvatskoj krajini«.

Prvi hrvatski rasadnik

Kako je u Senjskom zborniku 1999. godine u povodu 120. obljetnice osnutka Nadzorništva napisao Vice Ivančević, »pri osnutku Nadzorništva prevladala je koncepcija ponovnog ozelenjavanja primorskog krša resurekcijom i ograđivanjem kultura-branjevina, koja se kasnije napušta u korist zamašnih pošumljavanja i prirodnog pomlađivanja. U tu svrhu na primorskom krajiškom kršu, koji se u uskom koridoru od mora prema unutrašnjosti u širini od 3 do 8 kilometara prostirao od Povila do Sv. Magdalene, dužine oko 160 kilometara i površine od 45.647 hektara, odnosno 51.777 hektara, osnovano je 95 kultura-branjevina na 10.097 hektara.

Radi osiguranja vlastitog sadnog materijala i sjemena poznate provenijencije Nadzorništvo je 1879. osnovalo rasadnik u Sv. Mihovilu (Senjska Draga), prvi u našoj zemlji, a 1895. i trušnicu, u neposrednoj blizini spomenutog rasadnika, prvu na Balkanu.« Ivančević navodi da je uskoro otvoreno još nekoliko manjih rasadnika (Kesten 1886., Sv. Vid 1894. i Brkuša 1926.) i u njima se proizvodio i uzgajao dovoljan broj sadnica za vlastite potrebe, ali i za pošumljavanje diljem naše zemlje.

Ta su četiri rasadnika imala ukupnu površinu od 2,54 hektara, odnosno 1,49 hektara proizvodne površine i u njima je do 1942. godine, kada je prestalo s radom Nadzorništvo, posijano ukupno 14.344 kilograma ili godišnje 231 kilograma sjemena (70 posto četinjača i 30 posto listača). Istodobno proizvedeno je ukupno 82.724.968 komada ili godišnje prosječno 1.334.264 komada sadnica (93 posto četinjača i 7 posto listača). Proizvodnja sadnica u svim rasadnicima oslanjala se na suvremenu tehnologiju toga vremena rezultati koje su kasnije upotrijebljeni u drugim prilikama.

Iako je rasadnik Sv. Mihovil u Senjskoj Dragi zatvoren početkom 20. stoljeća, rasadničarstvo je očuvano u rasadniku Podbadanj u Crikvenici, koji je moderniziran i danas se u njemu proizvode sadnice za cijeli krš Uprave šuma Podružnica Senj. Ovaj rasadnik osnovala je Kraljevska zemaljska vlada davne 1908. godine nakon zatvaranja rasadnika Sv. Mihovil, a služio je za potrebe pošumljavanja krša Primorja, ali i sanaciju popuzina i vododerina na području Vinodola.

Za njegovo osnivanje zaslužan je šumarski stručnjak prof. Alfons Kauders, koji je na čelu Inspektorata za pošumljavanje krša u Senju bio od 1925. do 1934. godine. Kauders nije promicao samo šumarstvo kroz pošumljavanje i rasadničku proizvodnju, nego i hortikulturu.

Prvi naziv bio mu je Zemaljsko šumsko biljevište u Crikvenici a kasnije dobiva naziv Banski rasadnik te u konačnici svoj današnji naziv Podbadanj. Kad je osnovan, rasadnik je imao površinu od 11.282 četvornih metara, od toga je bilo obradive površine 6.700 četvornih metara podijeljenih u 14 polja. Već prve godine postojanja Podbadanj je proizveo, za ono doba nevjerojatnih 1.075.000 šumskih sadnica. Rasadnik Podbadanj je opskrbljivao šumskim sadnicama čitavo područje današnje Primorsko-goranske županije, dijela priobalja sve do Starigrada, kao i Kvarnerskog otočja.

Šumarija Krasno najstarija je hrvatska šumarija, a posebna je jer su njezine guste i svježe gorske šume smještene na Velebitu, planini koju je UNESCO proglasio međunarodnim rezervatom biosfere

Podbadanj »šareni« Kvarner

Kasnije rasadnik Podbadanj u sastavu Šumskog gospodarstva Delnice nastavlja s proizvodnjom šumskog i ukrasnog bilja, a od osnutka Hrvatskih šuma d.o.o. dio je Uprave šuma Podružnice Senj, te od 2009. godine posluje kao Radna jedinica Rasadnik Podbadanj Uprave Šuma Senj. Raspolaže s ukupno 4.350 četvornih metara kontejnerske proizvodne površine, te više od 900 četvornih metara plastenika koje koristi za zimsku zaštitu bilja.

Cijela proizvodna površina je pod sustavom za automatsko navodnjavanje mikrorasprskivačima, a površine za to predviđene imaju i mogućnost zasjenjivanja. Proizvodnja šumskih sadnica odvija se u multipot-kontejnerima Hiko V-265 na originalnim nosačima uz primjenu adekvatnih agrotehničkih mjera. Najzastupljenije vrste šumskih sadnica prijašnjih godina su bile crni i brucijski, odnosno alepski bor, a u manjoj količini se odvijala proizvodnja više vrsta sadnica za pošumljavanje poput primorskog bora, pinija, bijelog bora, hrasta medunca, crnike, cera i bukve koje su odlazile na terene Uprave šuma Senj, Split, Gospić, Delnice ali i drugdje.

Osim šumskih sadnica, u crikveničkom rasadniku uzgaja se i ukrasno bilje za kojim su potrebe jako velike s obzirom na to da se rasadnik nalazi u blizini turističkih naselja u priobalju te hladnijeg zaleđa. Kako je površina rasadnika svega jedan hektar, orijentirani su na proizvodnju grmlja i nižih trajnica, pokrivača tla, te penjačica. Sav sadni materijal je proizveden razmnožavanjem vlastitih matičnih biljaka.

Rasadnik proizvodi oko 150 različitih vrsta ukrasnoga bilja od kojeg su neke vrste iznimno rijetke u ovom podneblju. Od ukrasnih vrsta neki od najzastupljenijih rodova su: Lavandula, Rosmarinus, Laurus, Cotoneaster, Abelia, Acer, Berberis, Buxus, Callistemon, Budleia, Ceratostigma, Chamaerops, Coreopsis, Dianthus, Elaeagnus, Euonymus, Festuca, Gaura, Hedera, Helichrysum, Hypericum, Juniperus, Lagerstroemia, Lantana, Ligustrum, Lonicera, Lysimachia, Parthenosissus, Pittosporum, Mesembryanthemum, Sedum, Phlomis, Photinia, Poncirus, Pyracantha, Raphiolepis, Rhyncospermum, Tamarix, Teucrium, Salvia, Spiroea, Solanum, Viburnum, Vinca, Yucca, Wistaria, ali i mnoge druge.

Prije desetak godina, rasadnik je nabavio plastenik gdje započinje razvoj mladih biljčica. Nakon što se reznice ukorijene u plasteniku slijedi njihova presadnja u odgovarajuće kontejnere i smještaj na adekvatnu poziciju na otvorenim kontejnerištima. Tu se sadnice uzgajaju do prodajne veličine, odnosno do presadnje u veći kontejner.

Naglasak se stavlja na uzgoju na otvorenom, zbog čega su biljke odmah spremne za sadnju u okućnice i hortikulturne površine i to u podneblju karakteriziranom klimatskim i edafskim uvjetima relativno nepovoljnim za uzgoj bilja kao što su visoke ljetne temperature, povremene kratkotrajne pojave jako niskih zimskih temperatura, učestali snažni suhi vjetrovi – bura, ali i jako plitko i skeletoidno tlo. Upravo su iz tih razloga sadnice ukrasnog bilja iz rasadnika Podbadanj jako cijenjene.

Prva hrvatska šumarija

Osim jednim od najstarijih aktivnih rasadnika u Hrvatskoj, UŠP Senj može se pohvaliti i najstarijom hrvatskom šumarijom koja djeluje u Krasnom još od 18. stoljeća. Nastala je kada je 1762. godine carica Marija Terezija naložila karlovačkom generalatu da putem svojih inženjera mapira šume, opiše s naznakom površine i stanja šuma, vrste drveta, kada postiže sječivost, za koje svrhe se drvo upotrebljava, koliko ga treba za vlastite potrebe, koliko za prodaju, uz koju cijenu i kakve su štete.

Inženjer major Pierker sastavlja zatim izvještaj s opisom šuma, a otočku pukovniju dijeli na dvanaest distrikata, od kojih je jedan Krasno – krasnarska duliba, Nadžak bilo i Jelovac. Prva osnova gospodarenja koja obuhvaća velik dio današnje šumarije potječe iz 1883. godine, ali prvi pisani dokaz da se na ovome području gospodarilo drvetom seže još dublje u prošlost. Senjski Statut iz 1388. godine, naime, sadrži jasne podatke o trgovini drvetom.

Šumarija Krasno, koja je sastavnica Uprave šuma Podružnice Senj nije posebna samo po tome što je prva osnovana u Hrvatskoj. Činjenica da su njezine guste i svježe gorske šume smještene na Velebitu čini je još posebnijom. Na Velebitu obitava najveći broj biljnih vrsta u Hrvatskoj što je jedan od razloga da je UNESCO čitavu planinu proglasio međunarodnim rezervatom biosfere 1978. godine, a u sklopu znanstvenog programa »Čovjek i biosfera«. Velik dio šumarije nalazi se u Parku prirode Velebit proglašenim 29. svibnja 1981. godine. Uz to je ova naša najduža planina, zbog bogate i bujne vegetacije proglašena najljepšom i najzanimljivijom.

Sjedište šumarije, odnosno upravna zgrada nalazi se u pitoresknom planinskom mjestu Krasno Polje, poznatom odredištu brojnih izletnika i još poznatijem izletištu vjernika budući da je to jedno od mjesta na kojem se ukazala Gospa, a Šumarija Krasno, a time i UŠP Senj osobito se ponose i činjenicom da se u njezinu sastavu nalazi prvi šumarski muzej u Hrvatskoj. Svečano je otvoren na 240. obljetnicu šumarije i u tom se prostoru nalazi stalni postav zbirke s trenutno 300 eksponata koji se odnose na povijest šumarstva te vrlo lijepo uređene i udobne sobe za odmor izletnika.

Još jedno veliko prirodno bogatstvo na području šumarije, točnije Štirovače, predstavlja sekundarna prašuma Klepina duliba koja je posebnim rezervatom šumske vegetacije proglašena 26. travnja 1965. godine. Prostire se na 122,67 hektara, najzastupljenija vrsta je bukva, a slijede jela i smreka. Ovo sasvim osobito mjesto svake godine posjete studenti prve godine šumarstva predvođeni prof. dr. sc. Jozom Franjićem. Budući mladi šumari tamo dobivaju uvid i mogu usporediti izgled netaknute i gospodarene šume.

Arhitektonski biser u Podbadanju U rasadniku Podbadanj krije se i jedan pravi mali arhitektonski biser. Naime, od osnutka rasadnik raspolaže sustavom za navodnjavanje koji je kroz vrijeme moderniziran, ali još uvijek koristi bunar i vodotoranj koji datiraju od prvih dana rasadnika. Upravo je vodotoranj pravi mali predstavnik vrhunske austrougarske arhitekture, napravljen na način da mu je većina težinskog opterećenja u gornjoj četvrtini građevine koja stoji na četiri ne previše debela stupa. Crikvenica se nalazi na trusnom području i od gradnje vodotornja pa do danas, područje je pogodilo nekoliko jačih ili slabijih potresa, no to nije nimalo naudilo ovoj vremešnoj ljepotici. U počecima voda je iz bunara mehaničkom pumpom točena u vodotoranj, a slobodnim padom ispuštana u bazene koje se nalaze pored gredica raspoređene po rasadniku zapremine od otprilike 1 prostorni metar, odakle je ručno grabljena i korištena za zalijevanje. Kasnije su postavljene nove elektromotorne pumpe kako za opskrbu vodotornja, tako i za distribuciju do proizvodnih ploha, a do konca 2005. godine sav je sustav za navodnjavanje automatiziran. Bunar i vodotoranj u rasadniku Podbadanj datiraju od prvih dana njegovog postanka i predstavnici su vrhunske austrougarske arhitekture

Pošumljene goleti

No, vratimo se nekadašnjim goletima Senjske Drage kojima se putovalo se, stanovalo i preživljavalo. Stazama koje ispresijecaju Senjsku Dragu davno su se služili stanovnici na proputovanju između Senja i zaselaka rasutih Velebitom, dolcima i padinama oko Krivog Puta, Vratnika i sve do Žute Lokve i Krasnog. Obično su to bili teški životni uvjeti kad su na glavama ili oni imućniji na magarcima, nosili razne proizvode ili spašavali živu glavu od raznih bojeva.

Danas su staze utabane planinarskim cipelama rekreativaca u potrazi za lijepim prizorima, tragovima povijesti, svježim zrakom i užitkom hodanja u prirodi. Posjetiteljima je od brojnih staza najzanimljiviji nešto noviji Kaudersov put izgrađen oko 1932. godine i nazvan po njegovom graditelju, znamenitom šumaru Alfonsu Kaudersu (1878. – 1966.). U bogatom dnu Senjske Drage ima 25 izvora, pa i nekoliko vodenica, no na strmim krškim obroncima nema stalnih izvora vode.

Da bi osigurali vodu putnicima i njihovoj stoci izgrađena su mnoga pojilišta, šterne, lokve, neke i danas očuvane ili iznova izgrađene te pune vode za životinje. Osim toga, uz puteve se naziru stotine metara suhozida, izgrađenih zbog ograđivanja pašnjaka i zaštite šumskih sastojina od brsta i požara. Uz stazu se može naići i na ostatke lugareve kuće, jedne od 11 ondašnjih lugarnica, no to je tek jedan od mnogih šumarskih tragova u Senjskoj Dragi.

Dalje od doma Sijaset, na trasi Jozefinske ceste u naselju Majorija nalazi se lijepo uređen izvor Carsko vrilo, klasicistička crkvica sv. Mihovila i grobnica vojnog graditelja Josipa Kajetana Knežića. Tu je i lokacija nekadašnjeg rasadnika Sv. Mihovila, prvog rasadnika u državi osnovanog 1879. godine. Malo je poznato da je zgrada desno od izvora nekadašnja trušnica sjemena iz 1895. godine, najstarija na području Balkana, a s druge strane ceste smještena je zgrada nekadašnje uprave rasadnika.

Put vodi dalje stazama kroz šumu ili cestom do nekoliko vidikovaca s istočne i sjeverne strane drage, od kojih je najpoznatiji Vratnik s malom osmatračnicom-utvrdom. To je mjesto s kojeg se dolazeći cestom od Žute Lokve prema Jadranu prvi put vidi more i osobito je kontinentalnim turistima prizor koji žele ponavljati pri svakom odlasku na ljetovanje. Cestom od Vratnika prema sjeveru dolazi se do još jednog prelijepog mjesta, vidikovca Petuova.

Nekoliko kilometara dalje je sve popularnija destinacija, vidikovac i predjel Orlovo gnijezdo, spomenut i u romanu Augusta Šenoe »Čuvaj se Senjske ruke«. Predjel je prema predaji dobio ime po nekada stalnim, a danas samo povremenim stanarima orlovima, a navodno i bjeloglavim supovima. Impresivan je pogled odavde na padine i usjeke Senjske Drage, Senj, Jadran i niz otoka od Raba, Golog otoka, Grgura, Krka, Paga, a za bistrih dana i Cres i Lošinj.

Velebit i Jadran

Osim zaštitne funkcije, šume Senjske Drage danas imaju i gospodarsku ulogu. Od ukupne površine od 2.579,81 hektara, gospodarska djelatnost obavlja se na 1.255 hektara, uz desetogodišnji etat od 13.020 prostornih metara, gotovo u cijelosti prethodni prihod crnoga bora uz zahvate usmjerene prema pomlađivanju šume.

– Kako je cijelo područje izuzetno bogato vodom, svi poslovi gospodarenja obavljaju se vrlo oprezno kako se ne bi narušilo postojeće stanje. Trenutno radimo na konverziji borovih šuma. Osnovni zadatak pri tome je podržati donju etažu koja je već dobro pomlađena crnim grabom, crnim jasenom, malolisnom lipom i meduncem. Zbog izrazito jakog vjetra na ovom području važno je zaštititi šumsko tlo od erozije uzrokovane vjetrom tj. degradacije šumskog tla. Stoga se ostavlja vjetrobranski pojas od stare borove sastojine kao najbolji stabilizator zemljišta i najdjelotvorniji način zaštite zemljišta.

Bor je ovdje odradio svoju pionirsku ulogu, pripremio teren za povrat autohtone vegetacije, zadržao tlo i na nama je da te uvjete iskoristimo, kaže Željko Landić, upravitelj Šumarije Senj, koja površinom obuhvaća čak 28.938 hektara i površinski je najveća je šumarija na području Uprave šuma Podružnica Senj. Na sjeveru se nalaze šumarija Crikvenica i Novi Vinodolski. Duž zapadne granice prostiru se od sjevera prema jugu redom šumarija Brinje i Otočac iz sastava UŠP Gospić, zatim šumarija Krasno koja sa granicama šumarije Senj zatvara Nacionalni park Sjeverni Velebit dok je na jugu još jedna šumarija iz sastava UŠP Gospić – šumarija Karlobag.

Na zapadu se nalazi Jadransko more. Upravo Jadransko more i granica Velebita i Velike Kapele koja se nalazi na gorskom prijelazu Vratnik određuju specifičnost ove šumarije, kako klimatski tako i biološki. Malo tko ima prilike gospodariti područjem od 0 do 1.492 metra nad morem uz drvnu zalihu šumarije od 2.431.227 kubika te godišnjim prirastom od 46.785 prostornih metara.

Veliki prostor s tolikom klimatskom raznolikošću i velikom drvnom zalihom zahtijeva i ozbiljniju gospodarsku podjelu tako da je u sastavu šumarije čak 10 gospodarskih jedinica podijeljenih na krški i kontinentalni dio. Gospodarske jedinice Greben, Senjska draga, Biljevine, Volarica te Grabarje – Brsnica obuhvaćaju čak 20.238 hektara i njima se gospodari prema pravilima struke za krško područje dok GJ Miškovica, Javorov vrh – Stubica, Brušljan, Senjsko bilo te Senjska duliba sadrže visoku šumu i s njima se gospodari na tri načina: regularno, raznodobno te preborno.

Upravo su tri načina gospodarenja glavna karakteristika šumarije Senj jer imati toliku raznolikost i njome upravljati nije niti malo lagan posao. Šumarija uprihoduje i korištenje šumskih cesta djelatnika vjetroelektrane Vrataruša, prve vjetroelektrane priključene na prijenosnu mrežu u Republike Hrvatske.