RIJEKA – Život s bubrežnom bolešću ne znači život u bolesti, već život s bolešću i unatoč njoj. Naravno, ako se čovjek tako postavi i ne prepusti se očajanju, govori iskustvo Riječanke Mirte Galović Lisica (48) koja je unatoč hemodijalizi zadržala svoje radno mjesto, s obitelji ljeti i dalje odlazi na jedrenje, a svoju bolest doživljava tek kao privremenu prepreku. Na listi je za transplantaciju bubrega, a to će joj, nada se, jednog dana omogućiti još kvalitetniji život. S bolešću bubrega bori se već 12 godina, otkad joj je ustanovljena IgA nefropatija, autoimuna bolest koja uništava bubrege. Prije četiri godine liječnici su joj, zbog pogoršanja, predložili prvo peritonejsku dijalizu kod koje se pacijent sam dijalizira kod kuće, ali to nije išlo te od početka 2019. godine Mirta tri puta tjedno odlazi na hemodijalizu u riječki KBC.
Saznanje da mora na hemodijalizu jer joj bubrezi više ne rade nije joj, kaže, bilo nimalo lako.

– Početkom 2019. dobila sam kateter. To je na mene djelovalo užasno, psihički jako loše, bila sam prestrašena jer moram biti vezana za uređaj i to je onda rezultiralo povećanim tlakom tako da sam na kraju završila u komi. Uz pomoć doktora, nefrologa i svih ostalih, izvukla sam se, došla sam sebi, malo sam si posložila neke stvari u glavi i sad već dvije godine funkcioniram na jedan normalan način, priča ova Riječanka dramatične okolnosti kojima je bio popraćen njezin prvi susret s hemodijalizom.
To je, međutim, nije pokolebalo da nastavi sa svojim životom.

Puno kretanja

– Čitavo sam vrijeme bila zaposlena. I sad radim, od kuće, za tvrtku koja je multinacionalna, s ljudima koji su trenutno u Africi, preko interneta, a radim i administrativne poslove za jednu malu tvrtku koja se bavi elektroormarima, otkriva Mirta. Poslovi koje radi, kaže skromno, nisu toliko zahtjevni da ih ne bi mogla odraditi nakon što se, na primjer, vrati s hemodijalize i malo se odmori. Poslodavci imaju razumijevanja za njezinu bolest, očekuju jedino da se posao odradi.

Zbog vezanosti za hemodijalizu nije se odrekla ljetovanja s obitelji, pa je tako 2019. sa suprugom i danas 12-godišnjom kćeri ljetovala u Labinu, a lani na Lošinju.
– Išli smo brodom, jedrili smo. Dva dana negdje ideš, onda se dođe na dijalizu, onda se opet ide dalje. U principu, nisam se zakopala doma. Može se, poručuje ova Riječanka. Danas se osjeća dobro.

– Prihvatila sam da je to tako. Imam i ja svoje loše dane, kad mislim – pa zar baš moram, ali u principu doživljavam taj odlazak na dijalizu kao da idem na posao. Odem ujutro, odradim četiri sata i dođem doma. Malo se odmorim, i onda se uhvatim drugih stvari koje moram obaviti«, kaže.
Izuzetno joj je važna, naglašava, potpora obitelji, roditelja, supruga, njegove obitelji. Nastoji se dosljedno držati striktne dijete koja je propisana za bubrežne bolesnike, pa se tako u njenoj kuhinji hrana ne soli, već to svatko doda u svoj tanjur. Nastoji se čim više kretati, u skladu s preporukama liječnika, a nada se da će u idućim godinama dočekati transplantaciju bubrega.

– To bi mi značilo puno, mogla bih se možda posvetiti nekim drugim stvarima za koje sada nemam vremena, zaključuje.

Transplantacija je najbolja metoda liječenja kod bubrežnih bolesti, jer pruža najveće slobode pacijentu. No i pacijenti na hemodijalizi ili peritonejskoj dijalizi unatoč bolesti mogu i trebaju aktivno i kvalitetno živjeti, ističe Ivan Bubić, nefrolog iz KBC-a Rijeka, u povodu Svjetskog dana bubrega koji se obilježava drugog četvrtka u ožujku.

Važna je i psiha

– Dobra skrb o bolesti ne ovisi samo o zdravstvenim djelatnicima nego i o tome koliko se aktivno pacijent uključi u sve to. U KBC-u Rijeka je dugi niz godina aktivna predijalizna edukacija, gdje pacijente informiramo koje im metode liječenja stoje na raspolaganju. I pacijenti na hemodijalizi mogu nastaviti raditi, ali to ovisi puno o pacijentu, ali i o poslodavcu. Do sad su naši pacijenti imali dosta sluha od poslodavaca, koji u pravilu omogućavaju nastavak posla unatoč činjenici da određeno vrijeme moraju biti odsutni zbog dijalize, kaže prof. dr. Bubić.

Posljednjih se godina sve više pažnje posvećuje aktivnosti pacijenata oboljelih od kroničnih bolesti.
– Situacija je takva da je većina bolesti danas kronična i trajno narušava ne samo zdravlje, nego i psihu pacijenta, njegove socijalne i radne sposobnosti, navodi Bubić. Zato se pacijente nastoji motivirati da nastave s čim normalnijim životom, jer je to moguće i ako završe na hemodijalizi. Pokazuje to i primjer pacijentice s početka teksta, koja je po riječima dr. Bubića »nevjerojatan borac, a izdržala je sve probleme koji su je zadesili s osmijehom na licu«.

U povodu Svjetskog dana bubrega, 11. ožujka, stručnjaci ističu da se radi o tihoj epidemiji jednako učestaloj kao i dijabetes.
Pročelnik Zavoda za nefrologiju, arterijsku hipertenziju, dijalizu i transplantaciju KBC-a Zagreb, Bojan Jelaković, upozorava da kronična bubrežna bolest predstavlja veliki rizik za prijevremenu smrt.
– Od pet bolesnika u početnim stadijima, samo jedan dočeka dijalizu i transplantaciju. To je veliki problem i nadamo se da ćemo ga uspjeti suzbiti, ističe Jelaković.