Usprkos višednevnim najavama i upozorenjima meteorologa, travanjski snijeg nas je iznenadio. Vjerujem, za žitelje Gorskog kotara i Like kasni, ili možda samo kasniji snijeg ne predstavlja iznenađenje, ali za nas Primorce konstatacija o iznenađenju čak je blaga.

Zabijelilo je ne do mora, nego i preko, na otocima. Sjeverna strana Cresa, ona što je vidimo s riječkog kopna, ničim se nije razlikovala od goranskog pejzaža. Jasno, zapuhala je i bura!

Vremenske prilike nastavljaju ovoproljetni trend promjenljivosti, s više ružnih nego lijepih dana. Tri marčane bure bile su dugotrajne i snažne, pravi proljetni dani tek skromno nailaze i – brzo se povlače.

Često smo svjedoci izvanrednim okolnostima, nadasve u prometu. Trajektne i brzobrodske linije u prekidu, kopnene prometnice zatvorene, ili s ograničenjima. A ponekad se mora na put, ili bi se moralo.

Podvig posade trajekta

Prije nekoliko dana gotovo nezapaženo prošla je informacija o izvanrednoj plovidbi trajekta na liniji Lopar – Valbiska »zbog prijevoza hitne pomoći i životno ugroženog pacijenta«. Po orkanskoj buri podvig je izvela posada trajekta »Lošinj«, riječke Jadrolinije.

Trajekt je angažiran iz razloga što nije bio moguć kopneni transport Jadranskom magistralom do Rijeke. Ni prvi ni zadnji put da uskaču trajekti, odnosno brodovi općenito, i njihove posade, kad ostalih mogućnosti nema.

U istoj informaciji navodi se da su brodovi i trajekti Jadrolinije prošle godine imali 76 izvanrednih isplovljavanja zbog prijevoza hitne pomoći. U službi hitne pomoći bila su i plovila drugih brodara, ponekad i privatna.

Spomenuti treba i činjenicu da neki naši otoci, odnosno otočne jedinice lokalne samouprave, imaju vlastita brza plovila za prijevoz bolesnika.

Takav je usud života na otoku, takva je sudbina otočana. O tome sam u više navrata pisao. I moram s vremena na vrijeme ponavljati. Želio bih ljudima trajno utisnuti u memoriju da »život na otoku« nije ljetna idila kakvu mnogi stvaramo sebi u glavi, kada ljetujemo na otoku. Na otok treba doći sada, kada ga pritišću nepogode, ne samo vremenske.

Pomoći nema

Trajekti ne plove… Nebrojeno puta mediji su nam prenijeli ovu informaciju. Čuli smo je i, vjerojatno, istog trena potisnuli u zaborav, pred nailaskom novih informacija. Rijetki među nama pomislili su što sve može značiti ta štura vijest.

Nije to samo hitni prijevoz bolesnika. Mnogo puta i iz mnogih razloga moraju otočani putovati na kopno, često su takva putovanja neodgodiva. A trajekt ne plovi, brzi brod još se ranije čvrsto vezao… Neprohodan je i most na one otoke što ga imaju. Stani i plači…

Veliki je podvig kad se trajekt, ili bilo koje drugo plovilo, po nevremenu uspije s bolesnikom probiti do kopna. Njihove posade zaslužuju divljenje i priznanje za hrabrost i odvažnost. Postoje, međutim, trenuci kada se do kopna naprosto ne može, kada pomoći nema.

Desilo se to nedavno. Stanje bolesnika je kritično, hitno mora na bolnički tretman, jer lokalni liječnik je nemoćan. Otok je doslovno odsječen od svijeta, ne može nitko na njega, niti s njega. Tek trećeg, ili četvrtog dana, uz nadljudske napore, bolesnik je prebačen na susjedni otok, s kojega se moglo do bolnice.

Pacijent je zbrinut, ali prekasno, izgubljen je jedan život. Za one kojima je prebivalište na čvrstom kopnu, nepojmljiv rasplet bolesti i prijevoza bolesnika.

Razjasnimo, nije riječ o nekom dalekom i slabo povezanom otoku, poput Visa ili Lastova, a nije ni mali. Naprotiv, otok je ovdašnji, kvarnerski, gotovo pa se s njega može koraknuti na kopno, spada među razvijenije jadranske otoke.

Priroda je, međutim, neumoljiva, jača od čovjeka. Tko nije barem kratko živio na otoku, teško to shvaća i prihvaća.

Ugrožena je i opskrba

Rijetko se događa, ali su mi znani primjeri ugroženosti opskrbe prehrambenim proizvodima. Nisu baš novijeg datuma, ali ih vrijedi spomenuti. Prvi primjer slušao sam na jednom malom, slabo naseljenom otoku.

Danima je puhala jaka bura, bilo je pokušaja, ali se nijedan brod nije uspio probiti. »Dijelili smo sve što smo imali. Potrošilo se brašno, nema kruha, pa je nestalo i krumpira. Imali smo samo dosta mesa!

Ali, ne može se jesti samo meso, bez ičega. Jedan dan nekako, ali četiri, pet nikako. Počela nas je hvatati panika… Konačno je došla vojska«, pričao mi je domaćin.

U drugom slučaju putovao sam na veliki i dobro naseljeni otok. Vladalo je veliko nevrijeme, trajekt se jedva probio, prevezao je samo tri, četiri kamiona. U trajektnoj luci nikoga, nema lokalnog autobusa.

Kako do odredišta? Ukrcao me vozač jednog kamiona. Otočna prometnica pod snijegom koji gusto pada nošen burom. Sporo napredujemo, s dužim zastojima.

Pobojao sam se da ćemo ostati u snijegu. »Ne brini, moramo doći do cilja, ako ne uspijemo, svi će biti gladni. Ja vozim brašno za pekaru«, tješio me vozač. Otok nije gladovao, usprkos nevremenu što je potrajalo nekoliko dana!

Helikopteri u akciji

Za minulog uskrsnog vikenda veliki angažman imali su helikopteri Hrvatskog ratnog zrakoplovstva. I oni su prevozili bolesnike s otoka u bolnice na kopno. U tri dana letačke posade imale su 30 letova i prevezle 11 pacijenata.

Na heliodrom riječkog KBC-a, što se nalazi na Delti, prevezena su tri pacijenta, dva s Raba i jedan s Lošinja. Ostali prijevozi bili su prema Splitu. Kad zapuše jaka bura, recimo i to, helikopteri ostaju na zemlji.