Neće bit’ ništa specijalno novo ni originalno ako se kaže kako su nas ‘pojeli’ šoping-centri, ‘zgazio’ tempo života, ‘ubile’ obaveze i to toliko da sve manje o sebi znamo, a kamoli ćemo o drugom i drugima. Strani su nam i zidovi grada u kojem živimo, njegova pročelja, portuni, veže, dvori, jer ne stignemo dignuti glavu s poda dok cestom jurimo od točke A do točke B. A šteta je, jer da je samo malo dignuti pogled, usporiti korak i okrenuti se oko sebe, dalo bi se zamijetiti svega. Zamijetiti, pa krenuti tim tragom da nas vodi tamo gdje je priča dobra i s pokrićem.
Zagreb, Gundulićeva 29 i na njoj natpis – Kartonaža Hudetz! Kartonaža…..Pa uđeš, pa te put odvede prvo u dvorište, a onda u podrum obrta za proizvodnju kutija koji obitelj Hudetz vodi više od 160 godine!

Počelo je 1862. godine, kada je u Osijeku Dragutim Hudetz, podrijetlom Slovak, osnovao obrt. Njegov sin Ivan je 1990. godine obrt preselio u Zagreb. Ivana je naslijedio njegov sin Vilim. Vilima njegov sin Marijan, a danas obrt vodi Marijanova kći Tanja Hudetz. Pet generacija izmijenilo se na čelu obrta, a Tanja je prva žena koja ga vodi, i to uspješno. Pred ulaznim vratima pretječe nas užurbanim korakom mladi gospodin koji nosi lijepu kutiju u ruci.

Taman da ga slijedimo, kad već kutija otkriva kamo će. Puštamo ga da prvi obavi to po što je došao, da naruči kutije za svoj proizvod. Mi ćemo Tanji čim on izađe i kad se nauživamo smokve u dvorištu i svega što daje na tradiciju, makar da nam to samo mašta radi. A kad je čovjek izašao iz Tanjine ‘kancelarije’ i kad smo zagazili unutra, ostadosmo u čudu. Nema valjda proizvoda koji drži do sebe a da tu nije negdje i njegova kutija. Smije se Tanja, bit će da svi tako reagiraju na ono što je njoj normalno, što joj je život, a bome i posao, i to i prije 2000. godine, kada staje na čelo obiteljske tvrtke. Otac je preuzeo drugu firmu koja se bavi izradom pokala i odličja, a Tanja je ostala tu.

– Štono bi se reklo, tko vam je kriv kad ste, koliko čujem, odmalena pokazivali veliku volju i radni elan – šalimo se.

– Kad sam bila mala, rekla sam sama sebi: »Ne budem ušla u ovaj smrdljivi podrum! Ne želim i neću!«. Moja sestra je šutjela. Tako je i moj tata govorio da neće kad je bio mali, dok je njegov brat šutio. Dakle, karma je to nas koji se bunimo – smije se Tanja.

Miris kartona

Njezin sin Vilim, onaj koji se od njezino troje djece čini evidentnim nasljednikom, kao mali je volio raditi u kartonaži. Zapravo, ima o tom zgodna anegdota.

– Kad je HTV snimao prvi prilog o kartonaži, Vilim je imao pet godina. Ja sam zaboravila da kamere dolaze, a on je radio na stroju. U jednom kadru su ga i pokazali, ali kratko, da ne dođe inspekcija – priča Tanja.

Sanjin Strukic/PIXSELL

Danas je tom petogodišnjaku 19 godina. Mlađi Ivano je pravi tinejdžer, a Sari su tri godine i ona bi baš svaki dan s mamom na posao. Ne treba se Sari čuditi, velimo Tanji.

– Jer kad čovjek ovdje uđe… – krenuli smo kazati.

– Malo mu se sve čini pretrpano – prekinu nas Tanja.

– Ma ne! Kad uđe, sviđa mu se sve, pa i ovaj miris kartona – velimo.

No, ne da se Tanja, kaže malo je pretrpano, ili toliko pretrpano da se i ne vidi vrijedan stroj za rezanje koji, evo i kako Tanja kaže, služi k’o polica. Simpatična je Tanja Hudetz odmah na prvu. Samo, da ipak nije opterećenje, teret neki biti na čelu obrta koji ima 160 godina tradicije!?

– U posljednje vrijeme je naporno jer teško nalazimo radnike. Ali, prije je bilo ok, ne mogu reć’. Sada radim i vikendom. Zato Sara i želi sa mnom na posao – veli nam Tanja.

Stariji zaposlenici odlaze pomalo u mirovinu, mladi, kad i dođu, traže nerealno veliku plaću, ako su uopće voljni učiti se zanatu.

Kartonažerska škola postoji, ali nikada se nitko iz te škole nije javio da bi radio. S druge strane, ima li išta da se nije našlo makar jednom u kutiji izrađenoj u kući u Gundulićevoj 29!? U krivu su oni koji su, baš poput nižepotpisanog novinara, mislili da je i ovdje uvoz iz Kine odradio svoje.

– Ne možete iz Kine naručiti tri komada. Ne možete naručiti kutiju da vam je gotova za tri dana. Meni se, recimo, javi neki državni ured pa kaže: »Mi sutra ujutro putujemo. Treba nam zapakirati poklon.« Tad Kina ne znači ništa – pojašnjava nam Tanja.

Unikatni komadi

Njihove kutije su katkad i posve unikatne, napravi se tek komad, dva. A nekada vam, što je iskusio i novinar, ono što biste željeli u kutiju staviti jednostavno u nju ne stane ako je kupite u običnoj radnji, knjižari recimo.

– Moram vam priznati i to kako me razveselilo kad sam pročitao da ste radili i kutije po mjeri da iz njih mogu iskočiti oni ‘gosti iznenađenja’.

Jedna od mojih želja je i biti taj što iz kutije iskače, ako već ne može biti torta – priznajemo Tanji.

Sanjin Strukic/PIXSELL

Smije se ona, kaže bila je ta kutija toliko velika, veća od vrata što u podrum vode, da su je morali raditi u hodniku. Ali, bilo je i neobičnijih narudžbi.

– Neki dan nazvala me jedna gospođa s molbom da joj napravim školjku od kartona – kaže Tanja.

– Morsku školjku? – pitamo.

– Da. Napravila sam joj školjku za curicu od tri i pol godine. Moja Sara je bila model. Pola sata se dizala i spuštala, i napravili smo je. Gospođa je bila oduševljena – priča Tanja.

Svega bi se od kartona dalo tu napraviti, taman da ti žao bude što Let 3 nije naručio zlatni traktor kad su vidjeli da im je ovaj što ga imaju za liverpulsku pozornicu pretežak. Specifična je, zapravo, ova kartonaža, drukčija od drugih, jer, kako kaže Tanja, oni mogu raditi sve. I tuljke, i mape, i plastičnu ambalažu, i drvene kutije obložene kožom, skajem, papirom…

– Ipak smo najstariji u Hrvatskoj – mudro će Tanja.

Dragutin, onaj koji je otvorio obrt u Osijeku, očito je imao dobar nos za posao koji će trajati dugo i proizvod koji će uvijek netko trebati. U periodu između dva svjetska rata posao cvjeta. Rat i doba poslije rata zato umalo da su ugasili sve.

– U Savskoj ulici, na mjestu današnje Cibone, bila je velika tvornica. Vodio ju je moj djed Vilim, kojeg su optužili da surađuje s okupatorom.

Zatvorili su ga, uzeli svu imovinu, strpali ga u zatvor, da bi ga nakon godinu dana pustili. Nevino je bio optužen, ali su mu uzeli sve radne dozvole, pa je morao ponovo polagati majstorski ispit. Ironija je bila ta da ga je ispitivao njegov bivši učenik – priča Tanja.

Nije se, međutim, Vilim dao. Opet je on, nakon svega, otvorio kartonažu, ovu koja je od 1956. godine u Gundulićevoj. Tanja ga, nažalost, nije upoznala.

Dobivene bitke

Nego, da u pola priče sumiramo! Prvo je bio Osijek i Dragutin, koji je obrt u Osijeku pokrenuo. Zatim selidba u Zagreb i sin mu Ivan, koji je obrt najprije imao u Hebrangovoj, pa Vodnikovoj, da bi zatim sagradio Veliku tvornicu kartonskih proizvoda u Savskoj. Tu počinje raditi uz njega i njegov sin Vilim, koji će nastaviti voditi obrt, a tvrtka u to vrijeme ima i popularan dućan sa svojom robom u Gajevoj. U prosincu 1945. obitelji je oduzeta sva imovina i Vilim postaje tehnički rukovodilac u Domu slijepih, gdje su se izrađivale košarice od pruća. Godine 1954. polaže ponovo majstorski ispit da bi dvije godine kasnije otvorio knjigoveški i kartonažerski obrt u Gundulićevoj. Tanjin otac Marijan posao vodi od 1970-e, a onda 2000. sve vezano za kartonažu prepušta Tanji. Na njoj je sada sve i bome bori se ona i bitke dobiva.

Sanjin Strukic/PIXSELL

– Ne dam se – smije se ona.

S 18 je počela tu raditi, ako ne i prije, jer kad god je poželjela nešto sebi kupiti, morala je to u kartonaži i zaraditi. Pa je kao mala štancala na stroju koji je bio u sklopu obiteljske kuće, onom koji bi je jutrom ionako probudio. Kad tako rano kreneš s poslom, bit će da ti uđe u krv, pa ni ne čudi da se onomad Tanja na posao vratila ravno četiri dana nakon poroda. Danas je tu sedam zaposlenih. Bilo bi dobro da ih je i više, ali bitno je da posla ima i da su plaće redovne. U jednom trenu je bila ideja da se presele u veći prostor, no, kako kaže Tanja, da su u nedavnoj krizi imali halu, tko zna kako bi preživjeli kad su troškovi hladnog pogona u velikom prostoru puno veći negoli u Gundulićevoj.

– Nikada više tvornice kod Cibone – velimo.

– Nažalost – kaže Tanja.

Važna je Tanji tradicija, primjećujemo.

– Pa je. Ne bih ja bila tu da nije svega toga bilo. Sigurno se sama ne bih sjetila otvoriti ovakav obrat – veli.

Bilo bi zgodno jedan dan i pronaći u kući sve one stare kutije u kojima su papiri koji svjedoče o povijesti. Tu je negdje Dragutinova obrtnica izdana u siječnju 1862. godine, pa radna knjižica njegova sina Ivana, ali valjalo bi po tome malo prokopati. Odgovor na pitanje što je tajna dobre kutije Tanja zna i bez da kopa po požutjelim papirima.

– Možda ljubav prema njima – veli.

Štoviše, veli kako se u kartonaži Hudetz često bolje odnose prema kutijama nego neki prema živim bićima, svojim pacijentima, kupcima, klijentima. A kažu, nežive su kutije. Takvi su tu kartonažeri. Odavde su kutije svuda u svijet otišle, često i u ruke važnih nekih i velikih ljudi, od Svetog Oca Ivana Pavla, do Hruščova i Kennedyja. No, niti pamti, niti Tanja vodi evidenciju kome su sve Hudetz kutije otišle.

– Nama je tako svejedno za koga je kutija. Previše ih se radilo, pa i za državnike i dužnosnike, da bi se to sve pamtilo – iskreno će Tanja.

A opet, velimo, ipak je šteta da se s ceste bolje ne vidi da je na broju 29 kartonaža s tolikom tradicijom. Na to će Tanja kako su nekada imali vani izlog, a onda su, za doba Milana Bandića, krenuli radovi na fasadi.

– I skinuli su nam izlog koji je tu stajao od 50-ih. Više niz ulicu, na zgradi koja je zaštićeni spomenik kulture, reklamu je imao sexy shop, nelegalnu. Nama isprava nisu dali ni da tablu s imenom firme stavimo – kazuje Tanja.

Nikad dosadno

Ovo je valjda i jedina crtica iz života obrtničkog koja je nalikovala na nezadovoljstvo u Tanje. Žaliti se nije njezina opcija. Zato idemo u podrum, u pogon. A tamo, čim otvorite vrata, eto majstora Ivice.

Sanjin Strukic/PIXSELL

– To nam je glavni majstor, ali nije baš razgovorljiv. On nam je starosjedilac – veli nam Tanja.

Majstor nešto kroji, reže. Do njega su zaposlenice koje slažu kutije. Majstor ima pogled na cestu, najbolji, reklo bi se, makar je iz žablje perspektive. Samo, ima tu još vrata, još prostorija. U njima stoluju Matija i Tomislav. Tu je glazba što svira s radija malo drukčija nego u Ivice. Taman Dino Dvornik pjeva. Pitamo Matiju što to radi, zbog čega strojevi buče.

– Vakumiramo ležišta za kutije – pojašnjava nam.

U ta ležišta od pliša će boce s teraninom. Tomislav je zadužen za tisak, ili kako kaže Matija, on je glavni i odgovorni za zlatotisak.

– Svi imamo neku glavnu odgovornost, a svi sve radimo. Tu je svatko one man band kad zatreba – veli nam Matija.

Svaki kupac, svaka kutija, svaka nova narudžba nosi sa sobom nešto drukčije, ali s druge strane, kako kaže Matija, stoje strojevi i ljudi koji sve mogu riješiti, doslovno sve napraviti.

– Dosadno nije nikada. Vrijeme tu leti kad ima posla, a uglavnom ga, sva sreća, ima – kaže.

Pitamo i Matiju koja je tajna Hudetz kutija. Ona nas na to podsjeća na činjenicu da nema puno obrta koji rade kutije po narudžbi. Zapravo, marketinških zahtjeva posebnih je sve više. Pričamo i o radnoj snazi, mladosti koja bi radije u jutjubere, makar je zanat danas zapravo novac.

– Svi mogu biti direktori, a zanat trebaš izučit’ od malih nogu. To se danas cijeni – u pravu je Matija.

To priču vraća na spomen Ivice majstora, čovjeka koji je tu jedno 36 godina i koji odrađuje sve što stroj dovoljno precizno odraditi ne može. A onda nam Matija pokazuje alate, laik bi rekao modele, za različite kutije za različite korisnike. Pa ako, primjerice, u MORH-u požele još desetak kutija da u njima dijele plakete i odlikovanja, alat je tu. To otprilike izgleda jednako kao u onih najcjenjenijih svjetskih postolara kad slavnim mušterijama uzmu mjeru, izrade model stopala i čuvaju ga da uvijek znaju kakvu im je cipelu zvijezdi raditi.

Valjalo je ostaviti majstore da rade. Posao ne trpi čekanje. Penjemo se uz Tanju k izlazu. Velimo joj kako nam se čini da je budućnost kartonaže, barem ovog obrta, posve dobra.

– Ja se nadam da nećemo tako skoro doći kraju – na to će Tanja.

Kad to kaže prva žena na čelu obiteljskog obrta starog više od 160 godina, nema se što nego joj vjerovati. Ona u svakom slučaju nije ta koja bi dozvolila da sve stane za njezinog mandata. Baš naprotiv!

Blažena mehanika

Starinske neke kutije, one s uspomenama, valjalo bi tražiti dalje od Gundulićeve jer su ih, među ostalim, sklonili da ih zaštite od eventualnih poplava. Prije nekih četiri, pet godina i jest tako Zagreb poplavio. U kancelariji je vode bilo do struka, u podrumu su strojevi plivali u vodi, ali…. – Budući da su to većinom starinski strojevi koji imaju napajanje na struju dok je ostalo sve mehanički, kad smo sve osušili i previtlali, sve smo spasili. Da je u podrumu bio moderan stroj s puno elektrike i elektronike, sve bi išlo u smeće – kaže Tanja. Blažena mehanika, reklo bi se. Šteta što mladost ne shvaća koliko je to kvalitetno i dobro.

Rodna kuća Lee Deutsch

Za one koji ne znaju, Gundulićeva 29 kuća je u centru Zagreba. Današnja mladost bi vam garant rekla da je to ona ulica u kojoj je »Žirafa« u koju izlaze. Oni koji ipak dižu glavu s poda i pamte neke važne stvari znaju da je ova kuća posebna jer se u njoj rodila i živjela Lea Deutsch. Bila je Lea Deutsch naša poznata glumica, čudo od djeteta i zvali su je hrvatska Shirley Temple. Nastupala je u HNK-u, bila miljenica zagrebačke publike između dva rata, imala ponudu da dođe u Pariz. A onda je došao rat i režim NDH. S mamom i mlađim bratom Sašom Lea je deportirana iz Zagreba u Auschwitz. Bilo joj je 16 godina. Ispred zgrade na broju 29 u pločnik je ugrađen prvi zagrebački Stolperstein, ‘kamen spoticanja’, koji podsjeća na sudbinu Lee Deutsch.