RIJEKA HNK Rijeka, VK Primorje EB, KK Kvarner 2010, RK Zamet, ŽRK Zamet, MOK Rijeka, HAOK Rijeka i ŽKK FSV. Osam nosivih stupova riječkoga sporta u prošloj polusezoni ostvarili su u šest mjeseci zajedno 26 pobjeda.  U prosjeku tek nešto više od tri pobjede po klubu. Na prvenstvenim ljestvicama hrvatskih nacionalnih natjecanja vjerno se zrcali stanje u riječkom sportu. HNK Rijeka je osma u Prvoj HNL s deset klubova (četiri pobjede), rukometaši i rukometašice Zameta su posljednji bez ijedne pobjede u prvom dijelu sezone, vaterpolisti Primorja EB su četvrti u ligi s 10 klubova (šest pobjeda), košarkaši Kvarnera 2010. su peti u Prvoj ligi s 12 klubova, košarkašice FSV-a su pretposljednje u Prvoj ligi s jednom pobjedom, odbojkaši Rijeke s četiri pobjede osigurali su deveto mjesto u Superligi s 12 klubova, a odbojkašice Rijeke s isto toliko pobjeda osmo mjesto u ženskoj Superligi, također s 12 klubova.  Košarkaši Kvarnera 2010. su ostvarili najviše, sedam pobjeda, ali riječki košarkaši jedini od navedenih ne igraju najviše natjecanje u kojem mogu nastupati. Naime, Prva liga je – drugoligaško natjecanje.

Ako se izuzme HNK Rijeka, koja u principu nije niti na koji način ovisna o gradskoj sportskoj politici i proračunskim sredstvima, svi ostali klubovi počeli su osjetno posrtati u onom trenutku kada je gradska vlast (kasnije i županijska) krenula sustavno “stezati remen” i uskraćivati ionako skromna sredstva koja su klubovima stizala iz proračuna. Ništa se u sportu ne događa slučajno. Kako uspjesi, tako ni – neuspjesi. Većina riječkih klubova uglavnom je ovisna o proračunskim sredstvima kojih je svake godine sve manje. Na stranu kozmetičke promjene proračuna za sport. Uzalud povećanje nekih stavki u izdvajanju za sport, primjerice one koja se tiče korištenja dvorana, tkz. “termina i treninga”. Pa i djelomično financiranje manjeg dijela trenera. Klubovi su prisiljeni svaki vikend iznajmiti autobus ili kombi, platiti suce ili troškove utakmice seniora, juniora, kadeta… I  tako iz vikenda u vikend, sedam, osam do deset mjeseci u godini… Loptački ekipni sportovi nisu pojedinačni gdje su obvezna natjecanja nekoliko puta u godini.

A gdje su tek u toj priči doista minimalne naknade za perspektivne sportaše, fizioterapeute, svakodnevnu liječničku skrb, sportsku prehranu, pripreme… Gradski oci svojedobno su svojim angažmanom preusmjeravali dio sponzorskih sredstava u riječke klubove i na taj način dodatno pripomogli, no projekt EPK odnio je dio tog novca u druge društvene djelatnosti. Sport je i u tom dijelu “šutke” ostao bez dijela sredstava koja klubovima život znače.

Posljedice svega toga su istekom 2022. godine isplivale na površinu. Većina riječkih klubova sunovratila se prema drugoligaškoj provaliji, a Rijeka bi nakon što je prije nekoliko godina ostala bez prvoligaške košarke u muškoj konkurenciji u 2023. godini mogla ostati i bez prvoligaške ženske košarkaške, te prvoligaškog rukometa. U muškoj i ženskoj konkurenciji. Uzalud nova  sportska infrastruktura, uzalud nova rukometna dvorana na Zametu kada klubovi koji je koriste jednostavno nisu u stanju složiti kompetitivne ekipe i to za skromne hrvatske uvjete.

Daroviti riječki sportaši će po svemu sudeći i u 2023. godine biti prisiljeni po prvim seniorskim koracima svoje sportske ambicije ostvarivati u drugim,  sportski ambicioznijim sredinama, pa i nekim osjetno ekonomskim slabijima kao što su Buzet, Labin, Karlovac… Sportski standard u gradu odavno se srozao (visoko su ga prije par godina održavali europski zapaženi rezultati HNK Rijeke i VK Primorja EB) na vrlo niske grane i sveo na trećerazredne sportske priredbe koje Rijeku pozicioniraju daleko od onoga što bi po svojoj veličini i značaju u Hrvatskoj trebala biti.

Obistinile su se crne najave svih onih koji su godinama tvrdili da će se Rijeka pretvoriti u hrvatsku sportsku provinciju…