Morčići su dio riječkog identiteta i poseban nakit »s pričom«, s itekako atraktivnom poviješću vezanom za riječko zlatarstvo. Vrednuje li se dovoljno posebnost toga nakita, čije je originalno ime moretto fiumano, a koji u Rijeci, osim morčić, nazivaju i »mori«, u Vinodolskom kraju »morči«, u Kastvu »račini morci«, a u Gorskom kotaru »morčeki«? I po čemu je taj nakin »drukčiji od drugih«?

Majstor svog zanata i ustrajni borac za zaštitu morčića kao nematerijalne kulturne baštine Hrvatske, umirovljeni zlatar Gjon Antoni, koji živi u Opatiji, a rodom je iz Skoplja, otkrit će da mu je neostvareni san ne samo zaštititi ih i brendirati kao povijesno blago, već i jednoga dana otvoriti muzej upravo morčiću u čast.

Poznati stihovi o Morčiću antologijskog čakavskog pjesnika Drage Gervaisa objavljeni su davno, prije 38 godina i u ruhu slikovnice, a 2016. obnovio ju je mladi opatijski slikar Vedrana Ružića

Muzej i zaštita

Zanimljivo je da je zlatar Gjon Antoni posljednji moretist i čovjek koji »u dušu« poznaje tradicionalni način izrade ovog izvornog riječkog nakita. Poznati je »rećin« u početku bio isključivo muška naušnica, i kako je posvjedočio Antoni, dok se danas kod muškaraca češće nosi na lijevom, nekad se nosio na desnom uhu.

Prvi su se morčići, u to vrijeme namijenjeni prvorođenome sinu, počeli izrađivati u 13. stoljeću i nastajali su od legure srebra, a kasnije, u 15. stoljeću, kada je zlato postalo jeftinije, počeli su se izrađivati i morčići kao nakit za žene. Morčići su, smatra Antoni, autohtona kreacija domaćih, riječkih zlatara, te su kao takvi kroz stoljeća bili dokaz nečega riječkog – identiteta ovoga grada i njegovih građana…

Gjon Antoni, život posvećen morčićima. Foto: Foto Luigi

Poznato je pravilo da ono što ne ostane zapisano i ukoričeno, gotovo kao da niti nije postojalo, pa je zadnji moretist iz Opatije o onome što najbolje poznaje i najviše voli, o riječkom morčiću i ljudima koji su izrađivali ovaj specifičan nakit, napisao knjigu »Tajanstveni morčići«, u kojoj su svi tekstovi s hrvatskog prevedeni i na talijanski i engleski jezik. Priželjkuje ostvarenje sna – zaštitu morčića kao nematerijalne kulturne baštine Hrvatske i otvorenje muzeja upravo morčiću u čast.

»U razdoblju prije Drugoga svjetskoga rata obitelj Antoni živjela je u vlastitoj kući u samome centru Skoplja, u blizini katedrale Srca Isusova, a nedaleko od kuće imala je zlatarnicu. Otac Jozef Antoni nastanivši se u Rijeci 1955. godine otvara zlatarnicu na Sušaku, gdje upoznaje poznate riječke zlatare Francesca Simčića te Raula Rolandija, od kojega uči izradu morčića i otkupljuje kalupe i alate za izradu.

Gjon Antoni je još kao dijete pratio rad svoga oca te izradu morčića. Srednju metalnu školu pohađao je u Rijeci, a pored zlatarstva slobodno vrijeme koristio je za učenje talijanskoga jezika kod gospođe Nade Schvalba. Nakon lekcija volio je slušati o riječkoj prošlosti i događajima kojih se gospođa Schvalba vrlo podrobno sjećala. U dva je navrata, 1966. i 1968., boravio u Milanu na tromjesečnom usavršavanju u poznatoj draguljarskoj radionici Celari Biella. Na prijedlog poznatoga riječkog inženjera arhitekta Igora Emilija 1972. otvorio je zlatarnicu u Užarskoj ulici, u zgradi Ministarstva kulture u Rijeci«, piše uz ostalo u njegovoj biografiji.

Sačuvano blago

Kako voli naglasiti Gjon Antoni, uloga, tradicija i mjesto koje morčići zauzimaju u povijesti ovog podneblja daleko su šireg značaja i zbog svega zaslužuju biti zaštićeni kao nematerijalno kulturno dobro Republike Hrvatske. Antoni se već tri godine trudi da ova priča oko zaštite morčića bude amenovana od nadležnih u ministarstvu, premda do danas na tome putu nije uspio. Žao bi mu bilo da u toj priči, koju smatra za Rijeku i cijeli Kvarner vrlo važnom, ne uspije, a kao prilog svojoj teoriji o važnosti i tradiciji navodi krunu s početka 20. stoljeća koja se nalazi i čuva u katedrali sv. Vida i koja je optočena morčićima.

Kruna od morčića iz 1905. godine Antonia Rubesse (Rubeše) čuva se u riznici crkve sv. Vida

– Odgovorno tvrdim, a to mogu i dokazati, da zlatarstvo kakvo mi imamo nema niti jedna zemlja u cijeloj Europi koja ima 900 milijuna stanovnika. Onda je jasno kolika je naša važnost u svemu tome, istaknuo je Antoni. Prema njegovim riječima tradicionalni način izrade morčića podrazumijeva tehniku lijevanja u sipinoj kosti.

– Odljevak se mora raditi u sipinoj kosti i onda zlato poprima finu strukturu, objasnio je Antoni, koji kaže da nove tehnologije koje se danas koriste pri izradi morčića sa starim umijećima »nemaju veze«.

A u riječkom Pomorskom i povijesnom muzeju Hrvatskog primorja pohranjeno je dvjestotinjak kalupa za izradu nakita s motivom morčića, nekoliko primjeraka samog nakita te reklame, brošure, fotografije, slike i slično, vezane za riječke moretiste i nakit s morčićem.

Morčić je i nezaobilazna maska Riječkog karnevala. Foto: Marko Gracin

U razgovoru s Tamarom Mataija, v.d. ravnateljice Pomorskog i povijesnog muzeja, doznali smo kako su kalupi iz fundusa, odnosno pozitivi, za izradu nakita s morčićima izrađeni od legure srebra. Korišteni su u radionici poznatog riječkog moretista A. Gigantea u drugoj polovini 19. st., a naslijedio ih je moretist Giraldi te nakon njega Raul Rolandi. Obojica su uz naslijeđene i sami izrađivali kalupe te ih nije moguće precizno datirati niti preciznije odrediti autora. Nakon smrti potonjega kalupi su darovani Muzeju.

– Osim kalupa, u Muzeju se čuva i nekoliko primjeraka samog nakita, kao i kutijice s natpisom zlatara koji su ih prodavali i izrađivali. Tu su i razni reklamni upotrebni predmeti koje su moretisti izrađivali ne bi li pospješili prodaju svojih proizvoda. Budući da je nakit s morčićem postao vrlo popularan, građani su se fotografirali ili portretirali noseći taj nakit. Tako je u fundusu pohranjen i određeni broj fotografija na kojima se može uočiti nakit s morčićem, objasnila je Mataija.