Rijeku i danas nazivamo “lukom različitosti”, mjestom spoja mediteranskih i kontinentalnih obilježja, uz, dakako talijanski i hrvatski utjecaj, kao i vrlo značajan mađarski, koji se ogleda u bogatoj mađarskoj tradiciji. Rijeka i Primorsko-goranska županija u Hrvatskoj imaju zanimljive kulturne veze s Mađarskom koje obogaćuju regionalnu kulturnu raznolikost, a mađarsko-hrvatski kulturni dodiri na ovome području proizlaze iz povijesnih, jezičnih i umjetničkih veza. Mađarski jezik, kultura, a napose arhitektura tragovi su, dakle, mađarskoga na našemu području.

Tako, uz arhitekturu, baštinu čuva lokalna mađarska zajednica, a s druge strane i relativno nov Lektorat za mađarski jezik na riječkom Filozofskom fakultetu, o čemu smo razgovarali s lektoricom za mađarski jezik mr. sc. Eszter Tamaskó iz Lektorata za mađarski jezik pri Odsjeku za kroatistiku Filozofskog fakulteta u Rijeci s kojom smo pokušali skicirati golemi mađarski utjecaj na naše prostore i njihovu i više nego vidljivu ostavštinu.

Mađarske narodne nošnje na tradicionalnim Mađarskim danima u Rijeci. Foto: Mateo Levak

Mađarski dani u Rijeci mjesto za pokazivanje tradicije. Foto: Mateo Levak

“Željezni ministar” Baross

Kako nam je uvodno kazala Eszter Tamaskó, mađarski se utjecaj osjeća i nakon više od sto godina, a brojni mađarski spomenici u gradu te izrazito bogata industrijska baština podsjećaju nas na to da je kao rezultat mađarske i lokalne suradnje Rijeka postala – moderan grad. Upravo je riječka luka, priča, u 1910. godini bila deseta najveća u Europi po prometu.

– Mađarski utjecaj i ostavština nisu slučajnost, jer je Rijeka tijekom svoje povijesti, često burne, u trima razdobljima bila pod mađarskom vlašću, a kao jedina mađarska morska luka na prekretnici 19. i 20. stoljeća imala je značajan utjecaj na trgovački, industrijski i kulturni razvoj Mađarske, no i obrnuto. Tijekom tog razdoblja Rijeka se iz malog ribarskog gradića pretvorila u moderan grad.

Najdulje i svakako najproduktivnije mađarsko razdoblje u Rijeci započelo je Hrvatsko-ugarskom nagodbom 1868. i trajalo do 1918. U pojedinim točkama se ne slažu mađarske i hrvatske interpretacije statusa grada, ali je jedna činjenica nedvojbena – Rijeka je u tom razdoblju doživjela svoj procvat. Mađarskoga stanovništva, čija brojka nije nikada bila značajna, najviše je bilo 1910. godine, njih 6.493, što je bilo 13 posto ukupnog stanovništva, kaže Tamaskó te dodaje kako je većina napustila Rijeku, a oni koji su ostali u potpunosti su se asimilirali.

Kako je dalje pojasnila, najznačajnija investicija mađarskog razdoblja bila je luka, a tadašnji ministar javnih radova i prometa Gábor Baross, poznat i kao “željezni ministar”, podupirao je razvoj vodenog i pomorskog prometa te posebno izgradnju samostalne drvne luke. Usporedno s modernizacijom luke, u multietničkom obalnom gradu s pretežno talijanskim, hrvatskim i mađarskim stanovništvom snažno su se razvile i industrija i trgovina.

»Željezni ministar« Gabor Barros poticao je razvoj Rijeke

U znak sjećanja na razvoj koji je inicirao i podupirao “željezni ministar”, jugoistočni dio luke, kaže, i danas se zove Porto Baroš, a njegova spomen- ploča nalazi se na zidu sjedišta međunarodnog brodarskog društva Transadria, izgrađenom u neoklasicističkom stilu.

– Utjecaj mađarske vlade na izgradnju riječke luke može se iščitati na bitvama izgrađenim krajem 19. i početkom 20. stoljeća, što su zanimljivi tragovi riječke industrijske baštine. Na obodu gornje okrugle ploče bitvi stoje mađarski natpisi koji su sačuvani u izvornom obliku više od sto godina: “SCHLICK féle VASÖNTÖDE és GÉPGYÁR R.T. BUDAMPEST, kao i SKULL MÁTYÁS VASÖNTÖDÉJE FIUME”.

Zanimljivo je da, kad su jedno ili dva pristaništa stradala u bombardiranju tijekom Prvoga svjetskog rata, njih je ista tvrtka “Skull” 1920-ih preinačila, pa su zadobili talijanski natpis. Lukobran, ili po lokalnom nazivu Molo longo, koji je izgrađen 1870-ih prema nacrtima Antala Hajnala, glavnoga inženjera Mađarske pomorske uprave, štiti luku u dužini od gotovo dva kilometra, a zbog njegove izgradnje morska je obala proširena za 100 do 200 metara i nasuta je s 20 milijuna tona kamena, čime je značajno povećan kapacitet luke za prihvat robe, priča Tamaskó te dodaje kako je uz trgovinu od posebne važnosti bilo povezivanje mora s unutarnjim područjima Ugarske, pa je tako 1873. izgrađena željeznička pruga Rijeka – Budimpešta.

Utjecaj mađarske vlade na izgradnju riječke luke može se iščitati i na bitvama izgrađenim krajem 19. i početkom 20. stoljeća

Impozantne palače

Kad govorimo o željeznici, kazuje, na to upućuje i nedavno obnovljena zgrada kolodvora koju je projektirao Ferenc Pfaff 1891. godine, a njegova se spomen-ploča nalazi kod ulaza na kolodvor, dok se ispred samog kolodvora nalazi parna lokomotiva Diósgyőr br. 375. Što se tiče građevina, važno je spomenuti, naglašava, i Palaču Jadran, kao i nezaobilazan riječko-mađarski simbol – Guvernerovu palaču.

Nedavno obnovljenu zgradu željezničkog kolodvora u Rijeci projektirao je Ferenc Pfaff 1891. godine. Foto: Ana Križanec

– Impozantna zgrada Palače Jadran, danas sjedište Jadrolinije koju je projektirao Vilmos Freund predana je 1897. godine kao sjedište Mađarskog kraljevskog pomorskog dioničarskog društva Adria. Osim ureda, u zgradi su se nalazili i stanovi službenika, blagajne Mađarskih državnih željeznica (MÁV), a ondje su se tiskale i najdugovječnije mađarske novine u gradu – “Magyar Tenger” (“Mađarsko primorje”). U povodu 130. obljetnice osnutka na zgradi je postavljena trojezična spomen-ploča. U Budimpešti, na trgu Szabadság, također postoji Palača Jadran, koja je bila budimpeštansko sjedište istog društva koje je djelovalo do 1920-ih.

Impozantnu zgradu Palače Jadran, danas sjedište Jadrolinije, projektirao je Vilmos Freund, a izgrađena je 1897. godine. Foto: Marko Gracin

Foto: Marko Gracin

Nadalje, Guvernerova palača, impozantna neorenasansna zgrada u kojoj je danas smješten Pomorski i povijesni muzej Hrvatskog primorja, a nekad sjedište guvernera u Rijeci, nastala je na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće, točnije 1898. godine, prema nacrtima arhitekta Alajosa Hauszmanna, značajnog arhitekta čije je sjećanje sačuvano imenovanjem trga lijevo od zgrade današnjeg muzeja prema njemu, kaže Tamaskó.

Guvernerova palača datira iz 1898. godine, a izgrađena je prema nacrtima arhitekta Alajosa Hauszmanna. Foto: Sergej Drechsler

Foto: Sergej Drechsler

Igrač koji pobjeđuje

Na Rivi, priča dalje, na zidu nekadašnjeg Grand hotela Europa, nalazi se spomen-ploča Móra Jókaija, poznatog mađarskog pisca koji je često boravio u gradu, a bio je član uprave Mađarskog kraljevskog pomorskog dioničarskog društva Adria. Posebno je obilježen njegov posjet Rijeci, još 1881. godine, kad je u naš grad stigao vlakom iz Budimpešte, a kao slavnoga pisca dočekalo ga je gradsko izaslanstvo na čelu s gradonačelnikom Giovannijem de Ciottom.

Na zidu nekadašnjeg Grand hotela Europa nalazi se spomen-ploča poznatog mađarskog pisca Móra Jókaija

Radnja Mórova romana “Igra koja pobjeđuje” smještena je u Rijeci

– Zanimljivo je to da se radnja njegova pustolovnog romana “Igrač koji pobjeđuje” odvija u upravo u okolici Rijeke, te je inspiriran riječkim bogatim povijesnim krajolikom. Obitelj Jókai toliko je zavoljela Rijeku da se njihova posvojena kći Róza Jókai ovdje udala za slikara Árpáda Fesztyja koji je proveo i zadnje dane svog života u vili u Lovranu.

Na Rivi se nalazi i jedna od najpoznatijih slastičarnica u gradu, “Cacao”, na čijoj je terasi dvojezična hrvatsko-mađarska ploča koja pokazuje kako se u toj zgradi nalazio javnobilježnički ured dr. Oszkára Charmanta, koji je ondje uređivao i izdavao prvi časopis mađarskog javnog bilježništva. Kad smo kod slastica, u gradskim slastičarnicama možemo kušati i jednu unikatnu poveznicu Mađarske i Rijeke, kolač rigojanči iza kojeg stoji skandalozna ljubav romskog violinista mađarskog podrijetla, Jánosa Rigóa, i belgijske princeze koji su nekoliko puta tijekom svojih putovanja posjetili i Rijeku, a ilustrira bogatu mađarsku ostavštinu, ilustrira Tamaskó.

Prema riječima lektorice, plakate na mađarskome jeziku s početka 20. stoljeća možemo i danas vidjeti u nekoliko lokalnih restorana; primjerice reklame “Tvornice kakaa i čokolade” (“Fiumei Cacao – és Csokoládégyár Rt.”), šarene plakate koji reklamiraju ljuštionicu riže “Fiumei Rizs Fénykeményítő” ili trgovinu voćem i povrćem Jánosa Molnára.

Grof Andrássy, predsjednik prve mađarske vlade nakon Austro-ugarske nagodbe te kasnije ministar vanjskih poslova, stigao je 1889. u Volosko. Foto: Sergej Drechsler

Također, objašnjava, nešto dalje od grada, prema istarskom poluotoku, nailazimo na spomen-ploče drugih poznatih Mađara, recimo grofa Gyule Andrássyja, predsjednika prve mađarske vlade nakon Austro-Ugarske nagodbe te kasnije ministra vanjskih poslova, koji je, nadajući se kako će se oporaviti od bolesti bubrega, s vjerom u mediteransku klimu i stručnost opatijskih liječnika, u prosincu 1889. stigao u Volosko gdje je i umro godinu kasnije.

Dakako, tu je i spomen-ploča Kálmána Szegőa, istaknute ličnosti medicinskog turizma, koji je upravljao prvim dječjim lječilištem u Monarhiji, a nalazi se na obalnom šetalištu Franza Josefa, odnosno na današnjem Lungomareu.

Stupovi školstva

Glede obrazovanja i školovanja naglašava kako je zanimljiva činjenica što se institucionalni početci nastave mađarskog kao stranog jezika, odnosno hungarologije u 19. stoljeću, sežu upravo iz Rijeke, pa je mađarsko školstvo u Rijeci postalo jedan od stupova talijansko-mađarskih kulturnih odnosa.

– Tu su nastali prvi talijanski prevoditelji i prvi mađarski talijanisti. S osnovama mađarskog jezika i književnosti nisu se upoznali samo učenici osnovnih i srednjih škola, već i odrasli. Do 1918. mnogi udžbenici i nekoliko dvojezičnih rječnika služili su obrazovanju na mađarskom.

Prva u nizu je knjiga Ferenca Császára, “Grammatica Ungherese” (Pešta, 1833.). Tridesetih godina 19. stoljeća Császár je nekoliko godina predavao u školi u Rijeci, a iskustva koja je tamo stekao potaknula su ga da napiše svoj udžbenik. Császár je, između ostalog, bio i učitelj Ivana Mažuranića, što ga je intelektualno i književno oblikovao, a zahvaljujući njemu, Mažuranić je dobio stipendiju u Mađarskoj. Mladi se Mažuranić od svojega profesora oprostio riječima: “Čovjek je lađa, život mu more, Császáre!”, objašnjava Tamasko.

Csaszar Ferenc bio je učitelj i Ivana Mažuranića

Most između istraživača

Korak dalje glede lingvističkog kontakta dvaju naroda, odnosno nastavak hungarologije nakon više od sto godina, govori, označio je današnji Lektorat za mađarski jezik na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Rijeci koji nudi mogućnost za učenje mađarskog jezika, a osnovan je u okviru Mreže gostujućih profesora koja djeluje unutar Ministarstva vanjskih poslova i vanjske trgovine u Mađarskoj.

– Moto Lektorata je: “Ja govorim mađarski, a koja je tvoja supermoć?” što pokazuje da znanje mađarskog jezika itekako povećava konkurentnost na tržištu rada. Studenti imaju priliku posjetiti Mađarsku, pa su tako prošle godine u okviru studijskog putovanja posjetili zapadni dio zemlje, Sambotel i Šopron te gradišćanske Hrvate, a već druge godine za redom studenti sudjeluju u ljetnim školama mađarskog jezika u Pečuhu, Budimpešti i Debrecenu.

Također, Lektorat redovito organizira događaje, manifestacije, izložbe, predstavljanja knjiga, mađarske folklorne priredbe, dane mađarske kuhinje, prezentaciju teqballa, kako bi promovirao mađarsku kulturu u Rijeci, zaključuje Tamasko te dodaje kako Lektorat služi i kao most između hrvatskih i mađarskih istraživača, ne bi li se obrađivala riječka građa u mađarskim izvorima, arhivima i muzejima, čime Lektorat nedvojbeno daje svoj znanstveni doprinos riječkoj povijesti.