Bečka buržoazija i plemstvo posjećivali su Opatiju kao svoju rivijeru, a na željezničkoj stanici Matulji su se iskrcavali iz vlakova. Tu su ih čekale kočije i težaci za pretovar stvari, tu je rođena prva taksi-usluga

Kolodvor Opatija-Matulji, željeznička stanica ili po domaći »štacion«, ubraja se među najljepše na Kvarneru, a za Opatiju i cijeli kraj je iznimno značajan zbog povijesne priče koja je stara više od 150 godina i bez koje ne bi bilo niti turističkog procvata Opatijske rivijere. Naime, poznato je da se kolodvor Opatija-Matulji pod vodstvom Društva južnih željeznica počeo graditi daleke 1870., a dovršen je 1873. i ove godine mu je »okrugli« rođendan.

Svečano je bio otvoren 25. lipnja 1873., kada je pruga Pivka – Rijeka puštena u promet. Ovaj objekt izgrađen u stilu neoklasicizma nalazi se pod zaštitom kao hrvatski kulturno-povijesni spomenik, pod upravljanjem HŽ Infrastrukture i upriličena je prigodna svečanost u povodu njegove 140. obljetnice.

Kraljevska čekaonica

Kolodvor Opatija-Matulji jedini je hrvatski kolodvor koji ima sačuvanu kraljevsku čekaonicu i dio njezine opreme. Iz ne tako davne povijesti ostalo je zapisano da je Friedrich Julius Schüler, tadašnji direktor Društva južnih željeznica, osim ulaganja u prometnu povezanost, počeo graditi prve vile i hotele u Opatiji i Lovranu. Društvo južnih željeznica 1882. godine kupilo je vilu Angiolinu, a 1884., za samo deset mjeseci radova sagradilo i prvi opatijski hotel Quarnero, današnji Kvarner.

Bio je to prvi hotel na hrvatskome dijelu Jadrana. Godine 1885. isti su investitori sagradili i današnji hotel Imperijal. Za povezanost Matulja i Opatije brinule su u to vrijeme poštanske kočije, a od 1896. i omnibusi. Od 1908. do 1933. s kolodvora Opatija-Matulji prema Lovranu vozio je električni tramvaj i bez obzira na činjenicu da su tada putovanja trajala puno duže i vozilo se daleko sporije – sve se ipak stiglo obaviti na vrijeme.

Kada su svojevremeno krenuli prvi vlakovi, Matulji su zbog obližnje Opatije počeli dobivati na značaju kao važna prometna točka. Bečka buržoazija i plemstvo posjećivali su Opatiju kao svoju rivijeru, zvali su je »Bečom na moru« i zbog blage klime uživali u njoj, u početku najčešće tijekom zimskih mjeseci, a na željezničkoj stanici Matulji su se iskrcavali iz vlakova. Tu su ih čekale kočije i težaci za pretovar stvari, tu je rođena prva taksi-usluga. Sve do danas, kada je promet »na štacionu« rijedak i kada se niti putnici, niti roba više ne prevoze tako često vlakom, ova pruga s jedne strane povezuje Rijeku, a s druge Italiju i Sloveniju s Liburnijom i okolicom.

Prometno »čudo«

Nema puno literature iz koje bi se moglo saznati više detalja iz povijesti matuljskog »štaciona«, no iz hobija i velike ljubavi prema svemu što smo od predaka naslijedili, prema našoj »doti«, crtice iz prošlih dana zabilježene usmenom predajom prenesao nam je Matuljac Alfred Fredi Šaina.

– Trasa pruge prolazila je kroz staro naselje Matulji, te se čak moralo zbog nje i srušiti jednu kuću. Zbog toga je tadašnja željeznica obitelji Matulja morala sagraditi novu kuću, bliže sadašnjem centru. Isto tako, trasa pruge je presijecala njive, polja, obrađene površine i ljudi koji su ovdje živjeli nisu bili oduševljeni razvojem situacije. Nisu percipirali što bi željeznica mogla značiti, niti su imali dovoljno informacija o čemu bi tu moglo biti riječ. I kada je 1873. konačno »prišla željeznica« skupili su se svi koji su mogli doći i osobno vidjeti to »prometno čudo«.

Među njima je kružio glas da »prihaja karoca bez konja«. Saznali su točno kada će to biti, okupili se »na štacione pul Matuj« i teško je opisati kako su se osjećali kada je u jednom trenutku došla ta parna lokomotiva u oblaku dima, ta kočija bez konja. Vlak je prvi put stigao u Matulje i kod gotovo svih izazvao određeni strah. Najstariji su komentirali da tako nešto u njihov miran život nije moglo doći »prez vraga«. Smatrali su da je zacijelo postojala neka sila koja je tu željeznicu »priprejala semo«. Bila je to najveća moguća »dogodovština« u njihovom ustaljenom tempu života koji je od davnina tekao bez velikog stresa i revolucionarnih promjena.

Bojali su se promjena i željeznicu dočekali s oprezom i najčešće prilično negativnim komentarima. Naveli su da je štacion u početku imao manju zgradu nego što je to danas, veličine približno kao u Šapjanama, no onda se zbog Franza Josefa napravila Carska čekaonica i proširila cijela zgrada. Govorimo o razdoblju prije Prvog svjetskog rata, kada je dosta naših ljudi ovdje pronašlo zaposlenje. Kočijama su goste prevozili iz Matulja do Opatije, bio je to prvi taksi-prijevoz, tako da su se i ljudi iz šire okolice koji su imali kočije i konje ovdje nastanili i time počeli baviti.

Zatim je došao Prvi svjetski rat, ljudi su mobilizirani i slali su ih u jedinice na front upravo sa štacijona Matulji, i tu je bilo i plača i puno tuge, jer kako je i povijest pokazala, puno njih se »nikad ni vrnulo doma«. A još i prije spomenutoga rata ljudi koji su odlazili u Ameriku radi posla, kao mjesto polaska su imali ili riječku luku ili matujski štacion. Taj štacion je uvijek bio mjesto rastanka, mjesto puno emocija, suza i neke priče su završile sretno, a neke nesretno, ispričao je Šaina.

Strateška točka

U razdoblju između dva svjetska rata, kad je to područje bilo pod talijanskom okupacijom, štacion je izgubio na svom značenju, te je strahovito stagnirao promet i putnika i robe.

– Kad se Italija počela pripremati za rat, štacion opet dobiva novo značenje jer su se trupe, oružje i municija preko njega transportirali dalje u Rijeku. Preko željeznice su se dopremali i naoružanje i ljudstvo. U vrijeme Drugog svjetskog rata štacion je bio strateška točka koju su bombardirali Englezi, prilikom čega je stradala kuća obitelji Jurdana, a bilo je i povrijeđenih osoba koje su se zatekle na licu mjesta.

Nakon toga su u samim borbama za oslobođenje krajem travnja i početkom svibnja 1945. Nijemci grčevito branili štacion jer su dio opreme željeli povući nazad prema Njemačkoj iz Rijeke, pa su partizani napadali štacion kao stratešku točku gdje su željeli presjeći njihov pravac povlačenja.

Da se još malo vratimo turističkim vremenima, treba reći da kad su gospoda »prihajala na štacion«, čekali su ih londineri. Oni su im za napojnicu vozili stvari, kufere i sve što je trebalo. I svaki bolji hotel u Opatiji je imao londinera. Na kapama su imali oznake iz kojeg su hotela i oni su bili onaj prvi kontakt gosta i domaćina. Gosti su vidjeli na kapi što mu piše, javili se i londiner bi preuzeo prtljagu, a oni bi išli dalje do odredišta kočijom.

U vrijeme Italije su se počeli pojavljivati i taksiji – tko je mogao kupiti auto, mogao se time baviti. Sjećam se da su sedamdesetih godina prošloga stoljeća po četiri vlaka bila spremna »va file« i prometnik bi ih propuštao, a mi smo kao djeca »skakali preko vlaki ki su na perone stali«. Nešto je takvo danas nezamislivo. Štacion kao strateško mjesto ima i svoje sklonište iza same zgrade štaciona, a bilo je namijenjeno osoblju štaciona i lokalnom stanovništvu u slučaju bombardiranja koje se jednom i dogodilo.

No engleski bombarder, kao što je poznato, nije uspio pogoditi štacion, već jednu kuću pokraj njega. Nije možda toliko poznato da su u isto vrijeme počeli graditi prugu i Mađari prema Rijeci i Austrijanci prema Opatiji. Strašno nadmetanje je to bilo i u konačnici su izgrađene obje iste godine – 1873. – zaključio je svoju »crticu iz povijesti« Alfred Fredi Šaina.