ZAGREB – Kada su 1. rujna 2004. godine u gradiću Beslanu u Sjevernoj Osetiji na jugu Rusije čečenski teroristi zauzeli osnovnu školu i zatočili u njoj više od tisuću ljudi, svijet je ostao u šoku, zaglušen vriskovima žena, djece, eksplozijom bombi i tutnjavom oružja.

Jedan od najbrutalnijih zločina u modernoj povijesti čovječanstva za sobom je odnio tristo trideset i tri žrtve, od čega sto osamdeset i šestero djece. I dan danas s tog događaja nije u potpunosti podignut veo motiva i organizacije. Ostalo je mnogo neodgovorenih pitanja – je li ruska vlast znala da će se napad dogoditi? Je li ispravno postupila za vrijeme opsade?

Zadržala se samo neizmjerna tuga, praznina, suhi plač za onima kojih više nema, invaliditet i psihičke posljedice onih koji su imali sreće ostati među živima. Za više od tisuću i sto nevinih ljudi koji su toga prvog rujna trebali proslavili početak nove školske godine – za taj narod, jedan od najljepših i najsvečanijih dana u godini pretvorio se u pakao.

Spletom okolnosti, u to doba u Rusiji boravila je i Vlasta Pavić, bivša zagrebačka gradonačelnica. Po saznanju za tragediju, otputovala je avionom u Beslan i dala obećanje kako će Grad Zagreb pomoći stradalima. To se obećanje obistinilo već 2005. godine, kada je organiziran odmor i rehabilitacija za stradalnike u Odmaralištu zagrebačkog Crvenog križa u Novom Vinodolskom. Zagrebački gradonačelnik Milan Bandić dolazak beslanske djece na Jadransko more pretvorio je u tradiciju. Stoga ne čudi što su stradalnici beslanske tragedije i njihove obitelji pokrenuli inicijativu kako bi preminuli Bandić dobio svoju ulicu u tom mjestu podno Kavkaza.

Ruka pomoći

Elena Ganieva, profesorica ruskog jezika i književnosti te ravnateljica tamošnje Škole br. 1, kazala je kako je petnaest godina Milan Bandić pozivao djecu Beslana na ljetovanje u Novi Vinodolski, ljetovanje koje su ta djeca obožavala i radovala mu se od ljeta do ljeta.

– Hrvatska je bila jedina zemlja koja nam je toliko vremena pružala ruku prijateljstva, razumijevanja i pomoći. Nije bilo godine kada Bandić nije posjetio djecu i pitao ih kako su. Nikada nije došao prazne ruke. Za djecu je to ljetovanje, nakon tragedije koju smo proživjeli, bila prava rehabilitacija. Prekrasna zemlja, prekrasni ljudi, prijateljska atmosfera. Za našu je djecu Hrvatska postala drugi dom u kojem su se osjećala doista voljeno i ta ih je ljubav izliječila, kaže za naš list Ganieva, jedna od inicijatorica ideje da se po Milanu Bandiću nazove ulica u njihovom gradu.

Ganieva kazuje kako nisu u mogućnosti doći na pogreb te mu se na taj način žele odužiti za sve što je za njih napravio.

– U gradskoj upravi još odlučuju o tome hoće li to biti ulica ili park, ali nešto od toga će zasigurno biti jer na ovome svijetu nema gradonačelnika ili predsjednika koji je za našu stradalu djecu napravio ono što je napravio pokojni zagrebački gradonačelnik, kaže Ganieva.

Viktoria Kocoeva, djevojka koja je zajedno s bratom i majkom u školi provela tri strašna dana kao talac i čiji je stric poginuo spašavajući djecu iz škole, prisjeća se kako je Hrvatska te 2006. godine na prvi pogled postala njena ljubav.

– Savršena priroda, gostoprimljivi domaćini, njihova pažnja prema nama i našim ranama, svugdje smijeh i veselje – nešto na što nismo bili navikli u to vrijeme. Sjećam se kako nas je jednoga jutra u pet sati probudila glazba cijelog orkestra koji je Ludvik Matić pozvao kako bi nas oraspoložio. Tamo je stajao, smijao se i pretvarao kao da nema ništa s tim događajem, svjedoči.

Oaza mira

Spomenuti prof. Ludvik Matić bijaše u to doba ravnatelj zagrebačkog Crvenog križa i jedan od organizatora dolaska beslanske djece u odmaralište u Novi Vinodolski. Ludvik Matić je posjetio Beslan te primio u svoje, te u ime Milana Bandića, priznanje počasnoga građanina grada Beslana. Njega se sjećaju s radošću, nostalgijom i dobrotom.

– Teško je zaboraviti radost i energiju koja je prštala iz toga čovjeka, kao i suze koje nije mogao sakriti dok smo mu govorili o onome što smo proživjeli, kazuje nam Ganieva.

Kocoeva otkriva kako je u Hrvatskoj prošla sve faze svog razvoja te da joj je naša zemlja postala skrovište, oaza mira, dom, a Hrvati koje je uspjela upoznati braća i prijatelji za cijeli život.

Amina Kačmazova, dvadesetpetogodišnja djevojka koja je u tragediji, od posljedica eksplozije bombe, ostala bez oka, priznaje kako je iz škole, kao devetogodišnja djevojčica, morala izaći kao odrasla djevojka. Nakon te tmine u kojoj su proveli tri dana toplina i ljubav ljudi iz cijeloga svijeta pomogli su im da im srca ne ostanu zamrznuta.

– Još uvijek čuvam pisma, razglednice i crteže koje sam dobila od djece i odraslih širom svijeta nakon tragedije. Čuvam ih i jednoga dana ću ih pokazati svojoj djeci kako bi znala da ljubav pobjeđuje sve. Hrvatska i Hrvati ostali su jedni od rijetkih koji su s nama suosjećali i koji nas se sjećaju i ne postoji riječ na ovome svijetu s kojom bih izrazila koliko sam zahvalna Hrvatskoj i njenim ljudima. Molim vas, imajte u vidu da negdje tamo u dalekoj Rusiji postoji jedna djevojka Amina koja će biti sretna čuti vas, vidjeti vas i pružiti vam ruku kad god zatrebate – jer ste vi to učinili za nas. Pružili ste nam ruku i izvukli nas iz tame, govori Kačmazova.

Gotovo tisuću osetijske djece prošlo je kroz Novi Vinodolski od 2005. naovamo. Villa Rustica postala je, od običnog odmarališta, njihovo utočište. Tu su sklopili brojna prijateljstva što s Hrvatima, što s ostalim gostima diljem svijeta. U Novom su se oslobađali straha, naučili su plivati, učili osnove hrvatskog i upoznali našu zemlju u njenom najljepšem izdanju – onom koje pruža ruku kada je to najpotrebnije, a beslanskoj je djeci, koja su upala u nepravednu kaljužu zbog politike s kojom nisu imali nikakve veze, ta ruka bila ruka spasa.

Posjetiti Osetiju i Beslan znači posjetiti ljude dobre volje, nesavladivog duha, bogate kulture i čistog, iskrenog prijateljstva.

– Kada govorim o Hrvatskoj, gotovo je nemoguće ne prisjetiti se prve pjesme koju sam naučila kada sam došla na Jadran. U to je doba bila jako popularna i jedan od stihova kaže kako »prava ljubav nije potrošna«. Kod nas, u Beslanu, ne prođe tulum ili okupljanje da tu pjesmu ne pustimo. Hrvati su nam dokazali kako prava ljubav doista nije potrošna i naučili nas tako lekciju koju ćemo pamtiti čitavog života, zaključila je Kocoeva.