RIJEKA   Kazahstanac Vladimir Smirnov prošao je 50 kilometara maratona u skijaškom trčanju za 2:07.20 sati, nadmašivši drugoplasiranog Finca Miku Myllylaea s 1:21.6 minuta. Kao 52. u cilj je ušao Antonijo Rački sa 16:03.1 minuta zaostatka, dok je 54. bio Siniša Vukonić sa 16.52.3 minute zaostatka. Obojica članovi delničkog Goranina. Zbilo se to na Zimskim olimpijskim igrama u Lillehammeru 1994. godine, mjestu od 22 tisuće stanovnika. Rački je još nastupio u utrkama na 10 kilometara klasično (79. mjesto), kombinaciji (71. mjesto) i 30 kilometara slobodno (63. mjesto). Četiri godine kasnije bio je i na Olimpijskim igrama u Naganu, ali zbog bolesti nije stigao do cilja u utrci na 10 kilometara, dok u utrci na 30 kilometara nije ni startao.

– U Lillehammeru sam nastupio s 18 godina. Bile su to prve Zimske olimpijske igre održane u različitoj godini od ljetnih. U to vrijeme smo zaista dobro radili. Imali smo vrhunskog trenera Vladimira Barnasova i napravljen je velik pomak – kaže Antonijo Rački, rođen 18. prosinca 1973. godine u Rijeci, koji je karijeru počeo u skradskom Poletu, a bio je član Goranina i Rijeke-Čavle.

Siniša Vukonić je otvorio olimpijsku nordijsku priču dvije godine ranije u Albertvilleu. Za Račkog je to bio veliki izazov.

– Olimpijske igre san su svakog sportaša, vrhunac. U Lillehammeru sam se natjecao u svim disciplinama. Tada sam prvi put trčao 50 kilometara i ostvario najbolji rezultat. Za tih 50 kilometara moraš biti jak u glavi. To nije samo prošetati stazom, treba to otrčati kako treba. Baš sam neki dan na Youtubeu gledao tu utrku. I odjednom – vidim sebe. Oko staze je bilo 300 tisuća ljudi! To se više nikada neće dogoditi. Bilo je prodano 150 tisuća ulaznica, a pustili su još toliko ljudi. Tako nešto neće se ponoviti, pravi deliriij, osim ako Zimske olimpijske igre budu opet u tom dijelu svijeta. Zadovoljan sam i kako sam odradio ostale utrke. Kada bi se gledali nastupi ostalih naših trkača kasnije, nitko nije dostigao Vukonića i mene po zaostacima. Kao ni njegova 44. mjesta iz Lillehammera.

Sarajevo

Lillehammer je imao tužan uvod. Samo sedam dana ranije u topničkom napadu na tržnicu u Sarajevu, koji je 1980. ugostio ZOI, ubijeno je 68 osoba. Počast im je odana minutom šutnje na otvaranju Igara. Sa Sarajevom u mislima, Lillehammer je organizirao sjajne Igre.

– S Barnašovom smo napravili jedan dobar ciklus od dvije godine. Osjećao sam se super. Pretrčao sam 50 kilometara za dva sata i 23 minute, što je jako dobar rezultat. Uvjeti su bili dobri, dan je bio sunčan, temperatura je bila minus 30, bez daška vjetra. Naježim se svaki put kad pomislim na tu utrku. To je trebalo doživjeti. Olimpijsko selo? Bilo je odlično. Napravili su naselje koje je kasnije poslužilo kao kamp za sportaše. U Naganu su napravili pravo naselje, nebodere, a kasnije je sve išlo u prodaju. No, Nagano nije bio ni sjena Lillehammera. Od broja gledatelja do staza. I još sam bio bolestan. Izašao sam na stazu na 10 kilometara, ali zbog bolesti nisam imaš šansu. Vladala je korejska gripa, srušio sam se na stazi. Dosta je trkača oboljelo, mi nismo otporni na tu vrstu gripe. Razbolio sam se drugi dan po dolasku, a utrke su bile u kratkom razdoblju, nije bilo vremena za oporavak.

Posebnu pozornost izazvalo je i natjecanje u umjetničkom klizanju. Nekoliko tjedana prije Igara. Jeff Gillooly, bivši suprug klizačice Tonyje Harding, organizirao je napad na njezinu suparnicu Nancy Kerrigan. Shane Stant je napao Harding u Detroitu nakon treninga da bi je ozlijedio i spriječio njezin nastup u Lillehammeru. Kerrigan se nije uspjela oporaviti do državnoga prvenstva, ali nastupila je u Lillehammeru i osvojila srebro, dok je Harding bila osma. Zlato je pripalo Ukrajinki Oksani Baiul. Harding je kasnije te godine dobila doživotnu suspenziju. O svemu je 2017. godine snimljen i film »Ja, Tonya«. Asocira to pomalo na stanje u hrvatskom nordijskom skijanju.

– Umjesto jednog centra, a idealna je Vrbovska poljana, svako selo i svaki klub žele imati svoj stroj i svoju stazu, a to sve košta. Ali zajedništva nikad neće biti.

Jakov Fak je zbog toga za svojim snovima otišao u Sloveniju, iako je Hrvatskoj donio prvu biatlonsku olimpijsku medalju u povijesti, 2010. godine u Whistleru.

– Jakov je napravio čudo. To je medalja u koju je uloženo najmanje novca. Morao je otići zbog uvjeta, sparinga…

Antonio Rački

Jabuka ne pada daleko od stabla. Antonijev otac Antun Zlatko počasni je predsjednik Skijaškog saveza PGŽ-a, nekadašnji skijaš trkač i trener.

– Mi smo mogli birati samo između dva sporta, skijaškog trčanja i nogometa. Danas u Delnicama ima 40 sportova kojima se možeš baviti. Nekad je svako selo imalo svoj klub skijaškog trčanja, od Crnog Luga nadalje. Mi smo iz Poleta iz Skrada jednom došli sa sto trkača na državno prvenstvo. Danas ih ukupno nema toliko.

Zapažen u juniorskim danima, Rački je ispunio normu za ZOI.

– Trebalo je imati manje od sto FIS bodova da bi imao pravo nastupa na ZOI-ju, svjetskim prvenstvima i Svjetskom kupu. Kasnije je to smanjeno na 75 bodova. Jedne godine sam nastupao i u Svjetskom kupu.

Rani kraj

Rački se prestao natjecati s 23-24 godine. Prerano.

– U najboljim godinama. Kada je Vuković došao iz Albertvillea, nama su sponzor bile Hrvatske šume. Šteta što je došlo da državne firme ne mogu spozorirati klubove, već je novac išao u HOO. Mi smo tu puno izgubili jer HOO nije mogao dati skijaškom trčanju koliko su davale Hrvatske šume. No, sve te godine treninga i sve utrke vrijedile su truda za doživljaj utrka na ZOI-u u Lillehammeru, za ta dva tjedna, za tu masu ljudi uz stazu. Olimpijske igre su san svakog sportaša.

Rački je iz cipela za skijaško trčanje uskočio u ugostiteljske vode, u kojima je 25 godina. No, bit će vremena idućih dana za praćenje natjecanja na Igrama.

– Pratim nastupe Jakova Faka, svjetska prvenstva nordijaca i njihove nastupe na Zimskim olimpijskim igrama. Ali više ne znam tko dominira u svjetskom vrhu, nisam više u toku. Trkači sve manje traju, očito ih iscrpe sva ta natjecanja. Klasika ili slobodno? Klasika mi je zanimljivija. Ako je lijepo vrijeme, nije puno teža od slobodnog načina. Problem nastaje ako se skije dobro ne namažu. Klasika je kao prirodni hod… Nisam odustao od skijaškog trčanja. Stalno idem… Često odem u Delnice, ili ako odem sedam dan na odmor, uzmem te naše skijice. No, sada sam na rehabilitaciji. U Lovranu mi je operirana Ahilova tetiva prije četiri mjeseca. Pukla mi je na nogometu.

Sin Mateo je u alpskom skijanju, trener je u Ski klubu Rijeka. Nakon solidnih rezultata u Cro-ski kupu kao kadet, pokušao je voziti FIS utrke. No, izvan Saveza to je nemoguća misija.

– Našao se u trenerskim vodama, karijeru je završio. Dvije je godine bio kadetski prvak Hrvatske u super G-ju, drugi u slalomu, treći u veleslalomu. Danas vodi 22 skijaša i zadovoljan je. Završio je Višu trenersku školu, uskoro polaže za demonstratora.