Trećeg ožujka 2020. navršilo se deset godina od kako je preminuo pisac i slikar Momo Kapor, koji je svojedobno u bivšoj Jugoslaviji slovio za jednog od najpopularnijih i najčitanijih autora čija su djela bila tiskana u velikim nakladama; koji je, na neki način, svojom »prozom u trapericama« (kako je to nazvao Aleksandar Flaker) diktirao književni stil i modu, ali i duhovne trendove 70-ih i 80-ih godina prošlog stoljeća na prostorima nekada zajedničke države.

Iako ga je kritika okarakterizirala »lakim piscem«, odnosno samog je sebe, u »samoobrani« u jednom tekstu tako prozvao ne bi li se time zaštitio od žestokih ideoloških kvalifikacija koje su mu budni čuvari (kripto)komunističke dogme i vlasti prišivali; iako je često zbog oštrog jezika bivao »na ledu«, pa je kako bi »zavarao« progonitelje u Beogradu prozna djela tiskao u Zagrebu (praktički sve do 1989.), svojim je književnim talentom i stvaralačkim umijećem ispredao fascinantne priče o (neo)običnim ljudima i stvarima, ljubavi(ma), ljepoti života, a napose žena, kao i ljudskoj potrebi da se barem na trenutak približi božanskom pa makar kasnije zbog toga i požalio.

Pristajanje uz srpski nacionalizam

Malo tko je ostajao ravnodušan na njegovo naizgled ležerno i anegdotalno štivo, tako pitko, inteligentno i zabavno, a opet nepodnošljivom snagom autentičnosti ispisano. Zapravo, ovo »laki pisac« danas slobodno možemo prevesti kao originalni pisac; u jednom od brojnih intervjua (a izašle su tri knjige njegovih razgovora s novinarima: »Sentimentalni prtljag«, 2013.; »Sentimentalni rat i mir«, 2014.; »Sentimentalni klasik«, 2015.), samoironično, ali i pomalo gorko je zaključio: »Pisac ne sme pripadati nikome, pa ni samome sebi, već samo i jedino literaturi koja je ogledalo njegova bića«.

Ali, kada se 90-ih godina prošlog stoljeća u vrijeme krvavog raspada Jugoslavije angažirao kao ratni dopisnik u BiH i kada je prekršio maksimu koju je sam sebi zadao, najviše je p(l)atila upravo njegova literatura. Iako je s ratišta donosio svjedočenja ljudi koji su teško stradavali, to neupitno pristajanje uz srpski nacionalizam, ali još više postrojavanje uz Radovana Karadžića i njegovu družinu (Gojko Đogo, Rajko Petrov Nogo…) koji su izravno bili odgovorni za razaranje njegova rodnog Sarajeva, ali i užase sulude, genocidne politike, naprosto nitko razuman, tko je imalo poznavao Kaporovo dotadašnje književno djelo, to nije mogao shvatiti.

U razgovoru za beogradski NIN kasnije se opravdavao: »Hrvati su mi najviše zamerili što sam stao na stranu svog naroda. Ja nisam zamerio svojim prijateljima što su stali na stranu svog, hrvatskog naroda…pisac mora da stane na stranu svog naroda, čak i ako taj narod nije u pravu. A moj narod je bio u pravu…uostalom nisam išao u rat da proširim Srbiju«. A, u jednom drugom razgovoru je dodao: »Nitko nije izabrao tim za koji igrate, rodili ste se u njemu«.

Međutim, veliko je pitanje je li to baš tako; ponekad se u teškim i oskudnim vremenima mora, usprkos svemu znati i moći odabrati, pa i suprotstaviti se dominirajućem ideološkom i nacionalističkom mainstreamu, kao što je učinio njegov prijatelj Igor Mandić, koji se prihvatio časne uloge »izdajice vlastitog naroda«, znajući da time zapravo odgovorno štiti dostojanstvo svog naroda suprotstavljajući se besramnim političkim lešinarima i profiterima, koji su zlorabili časno hrvatsko ime. Uostalom, svojedobno je i sam Kapor, u vrijeme tzv. Titova komunizma slovio za disidenta kojem je istina bila važnija od ideologije. Tih je ratnih godina puklo veliko prijateljstvo s Arsenom Dedićem, a naš proslavljeni kantautor je to komentirao riječima:

»Između nas je stao rat…Momo je napisao jednu rečenicu koja nas je razdvojila…Da li je on pretjerao, ili sam ja to pretjerano primio k srcu, bilo kako bilo, više se nikad nismo čuli ni vidjeli«.
Drugi velikan hrvatske kulture i Kaporov prijatelj, neponovljivi Igor Mandić nije ni u »smutnim vremenima smrti i sramote« prekidao vezu s njim; zapisao je kako je tijekom rata »o Momi doznavao tek ponešto posredno«, ali i kako su se »grozomorne bedastoće pričale po Zagrebu o njegovom angažmanu na strani srpstva«.

Međutim, mnogo toga što je izgovorio ili napisao »zlobno se izobličavalo«, jer su se tako žestoki hrvatski nacionalisti svetili i »vraćali dug« srpskom nacionalistu, »četniku-početniku«, kako se Kapor jednom sam sebi narugao, aludirajući na aferu do koje je došlo 1985. kad je u Kanadi nazočio jednom četničkom posijelu kod Nijagare. Naime, njegovi mangupski šeretluci i bodljikave pošalice na račun Hrvata (ali, na isti način se šalio i sa Srbima) za koje »pravovjerni nacionalisti« nisu imali ni duha ni razumijevanja, nisu mu znali jednakom mjerom uzvratiti, već klevetama i objedama.

Naravno, bilo je tu pretjerivanja i s Kaporove strane, ponekad pozerske ispraznosti, neukusa i kavanskog pretjerivanja, ali »zaštitnik srpstva« nikada nije ružno govorio o starim prijateljima i ljubavima; u jednom je tekstu napisao: »Postoji staro rimsko pravilo da se prijateljstva za vreme rata zamrzavaju, a nastavljaju se njegovim svršetkom pod uvjetom da netko od prijatelja nije narušio moralna pravila. Ja ih nisam narušio…«

Uostalom, kao ni Igor Mandić koji je svjestan što čini na sebe preuzeo nezahvalnu ulogu »nepristajanja uz svoje«, naprosto stoga jer ti koji su se (a to čine i danas) predstavljali kao »naši«, ni po čemu to nisu, niti ikada mogu biti. A hoće li se Hrvatska znati jednom za to zahvaliti Igoru Mandiću što je bio i ostao svoj kada mnogi za to nisu imali snage, nije teško odgovoriti; naravno da neće, ali to u ovoj priči više i nije važno i daleko je ispod razine onoga što Mandić predstavlja za Hrvate i hrvatsku kulturu.

Više od 50 knjiga

Igor Mandić, kao jedan od najistaknutijih promotora Kaporove literature svoju je prijateljsku naklonost opisao riječima: »Kao potpune suprotnosti odlično smo se upotpunjavali, nalazeći jedan u drugome onaj suvišak koji nam se pričinjavao kao vlastiti manjak…Pokušavao sam prokljuviti tajnu njegova šarma, ali kako je to »ono nešto« nedokučivo, nikada nisam uspio, on je s tim bio naprosto rođen«.
Momo Kapor (rođen 1937. u Sarajevu) rano je, na samom početku rata (13. travnja 1941.) ostao bez majke, koja ga je tijekom bombardiranja Sarajeva zaštitila svojim tijelom i tako mu po drugi put podarila život.

Kao devetogodišnjak došao je u Beograd gdje je kasnije diplomirao na Likovnoj akademiji u klasi profesora Nedeljka Gvozdenovića, a u književni život uključio se početkom 60-ih godina prošlog stoljeća. Objavio je više od 50 knjiga, a neki od njegovih romana doživjeli su i filmsku adaptaciju (recimo, prema knjizi »Dosije Šlomović« Veljko Bulajić je režirao film »Donator«, a Miša Radivojević je ekranizirao roman »Una«). Široj jugoslavenskoj javnosti postao je poznat kao jedan od potpisnika »Predloga za razmišljanje«, to jest odgovora pedesetak srpskih pisaca na Deklaraciju o položaju hrvatskog jezika; većina potpisnika je kasnije pod pritiscima povukla svoj potpis, ali ne i Kapor; uz još desetak osoba nije pokleknuo pred pritiscima i ucjenama. Izbacili su ga iz redakcije Književnih novina, a kako bi preživio, počeo se baviti novinarstvom, jedno vrijeme je radio kao televizijski voditelj; međutim, kako je jednom netko zgodno primijetio, »kao hroničar svoga vremena rano je uhvaćen u neoprostivom grehu: njegova opažanja i sećanja nisu se nimalo poklapala sa zvanično poželjnim i dopuštenim…Iz književnosti su ga isterali kao novinara, a iz novinarstva kao književnika«. I upravo u tom međuprostoru »čardaka ni na nebu ni na zemlji«, počeo je ispisivati i crtati svoje čudesne slike i priče koje su ga na koncu i učinile kultnim likom jugoslavenske i naravno srpske kulture i javne scene.

Slikar i »laki pisac«

Kao slikar, kako kaže kritika, na specifičan je »lirski način« ilustrirao svoje knjige, ali je usprkos tomu što je napravio više od tisuću portreta, mrtvih priroda i tako dalje u raznim tehnikama (akvarel, ulje…) relativno malo izlagao, češće u inozemstvu (New York, Pariz, Ženeva, Bruxelles, Caracas, Frankfurt), a na prostorima bivše Jugoslavije, u Beogradu, Zagrebu i Novom Sadu. Interesantno je spomenuti kako su ga, bez obzira što ga danas smatraju klasikom srpske literature, ugledne i velike književne nagrade uporno zaobilazile; umjesto da bude primljen u SANU (sličan usud na našu sramotu imali su po pitanju članstva u HAZU-u Igor Mandić i Arsen Dedić), vodeće nacionalne institucije su ga kao »lakog pisca« ignorirale, a on sam je to popratio riječima (u priči »Domaći neprijatelj«): »Godinama se u ovoj zemlji gušilo pravo na humor, na metaforu, na finesu; moćnici se izgleda ničeg toliko ne plaše kao toga da ispadnu smešni…«

Po njegovom mišljenju (priča »Ne isplati se umreti«), najbolji i najupotrebljiviji književnik za jedan režim uvijek je mrtav književnik; on više ne smeta nikome, ni vlastima, ni kritičarima, niti vlastitoj obitelji, i ma koliko ga napadali za života, onog trenutka kada umre, postaje plijen Odbora za sahranu, jer naprosto više ne može prosvjedovati protiv toga. Bez obzira koliko su ga boljele marginalizacije kritike i institucija, odnosno akademske javnosti, brojni su ga čitatelji otvoreno prigrlili i to mu je bila kompenzacija za sva ta službena zaobilaženja.

U jednoj noveli Kapor je zapisao: »Uostalom, moja mogila biće ona polica u biblioteci gde se budu čuvale moje knjige. Briga me za ostalo«.

Najbeogradskiji pisac

Nema smisla nabrajati sve knjige koje je objavio i o čemu je sve pisao; zapravo pravo je pitanje o čemu nije pisao. Ali, »Foliranti« (1974.) su za moju generaciju bili kultni roman, kao i prije toga »Beleške jedne Ane« (1972.) koje je počeo pisati još 1968. u časopisu Bazar, nakon što je bio izbačen iz NIN-a. Stvorio je lik tinejdžerice, moderne djevojke koja je postala zaštitnim znakom mladih cijele jedne jugoslavenske epohe. S njom su se identificirali mladi u Beogradu, Zagrebu, Sarajevu, a nakon velikog uspjeha kod čitatelja, uslijedio je nastavak »Hej, nisam ti to pričala« (1975.). Potom su zaredali romani »Provincijalac« (1976.), »Ada« (1977.), »Zoe« (1978.), »Una« (1981.), »Knjiga žalbi« (1984.), a posebno je bio interesantan putopisni dnevnik »Skitam i pričam« (1979.), jer Kapor je bio poznat kao veliki znalac i poklonik hodoljublja (putovanja), da se poslužim riječju njegova prijatelja Zuke Džumhura.

Posebnu vrijednost ima knjiga »Sentimentalno vaspitanje; knjige koje su nas menjale« (1983.), u kojoj je demonstrirao svoje ogromno znanje iz književnosti i umjetnosti i dokazao kako se ispod fasade boema, kozera i šarmera, krije veliki radnik koji neprestano radi na svom duhovnom usavršavanju. Od niza knjiga objavljenih nakon raspada Jugoslavije spomenuo bih »Dama, skitnica i off priče« (1992.), »Uspomene jednog crtača« (1998.), »Putopis kroz biografiju« (2006.), a nekoliko knjiga je posvetio i Beogradu (»Halo Beograd«, »Istok-Zapad«, »011« i »Magija Beograda«) zbog čega su ga nazvali najbeogradskijim od svih beogradskih pisaca.

Često se spominje i njegova »Sarajevska trilogija« (»Čuvar adrese«, »Posljednji let za Sarajevo« i »Hronika izgubljenog grada«) u kojoj je stilski briljirao i zapanjujućom lakoćom baratao riječima, te »iz svakodnevnih, običnih stvari stvarao filozofiju i eliksir života«. Po njegovim riječima, »Sarajevsku trilogiju« poklonio je rodnom gradu za oproštaj, za sve ono što se događalo među njima, iako su mnogi to popratili, donekle i s pravom, riječima »kako to pomiriti s potporom Karadžiću koji je taj grad bezdušno uništavao«.

Časopis »Literaturnaja gazeta« proglasila je njegovu knjigu »Lep dan za umiranje« najboljim romanom u Rusiji 2002. godine, a zapravo se radi o autobiografskom djelu pisanom za vrijeme bombardiranja Beograda u proljeće 1999. i mnogi su to nazvali »romanom trenutka«, jer po starom vjerovanju, u posljednjim trenutcima čovjekova života kroz glavu mu u jednom bljesku proleti čitav njegov život. Tu se prisjetio i New Yorka i Pariza, ranog djetinjstva, putešestvija po Adi Ciganliji, kao i dana provedenih u čuvenoj kavani »Manjež«, ali i svog boravka na Palama i hercegovačkom ratištu koje je kasnije »naplatio« članstvom u Akademiji nauka Republike Srpske i titulom njihovog senatora.

Poklonik ljepote

Kao veliki poklonik ljepote, nadahnuto je pisao o oplemenjujućoj i uzbuđujućoj (ne)prolaznosti ženske ljepote kojoj se tako iskreno divio. Jednom je zapisao: »Sirenama se možemo samo diviti, ali ne i prići…Napisao sam nekoliko knjiga koje čak i nose ženska imena (Ana, Zoe, Una, Ivana); jednostavno, poznavao sam mnogo žena (na koncu, iz dva braka imao je dvije kćeri) i želeo sam da ih sačuvam od zaborava i starenja…ja sam posljednji živi čuvar njihove nekadašnje, izgubljene lepote. Ne samo u književnosti, ja i slikam uglavnom lepe žene…po meni umetnost tomu i služi«.

Napisao je i dvadesetak kazališnih, televizijskih i radiodrama, a poznat je i kao scenarist kultnog filma »Valter brani Sarajevo« koji je režirao Hajrudin Krvavac. Iako je često govorio da ga politika kao takva ne interesira, ona se ipak cijelog života bavila njime; kretao se u društvu osebujnih ličnosti različitih duhovnih i idejnih profila (Leonid Šejka, Zuko Džumhur, Danilo Kiš, Mića Popović, Slobodan Selenić, Matija Bećković), ali odreda značajnih za kulturu bivše države. Sama ta činjenica tadašnjem je režimu davala dovoljno argumenata da se na njega gleda krajnje podozrivo, ali Kapor nije pripadao, na užas
beogradske čaršije, niti jednom klanu; bio je veći i snažniji od mnogih »izvikanih velikana« da bi ikome pripadao, a upravo u tomu je i bilo njegovo prokletstvo, ali i značaj. Često je ponavljao: »Literatura služi da sačuvamo ono što smo izgubili…a slikanje je vrsta molitve«.

Po njemu nije bilo, niti je smjelo biti tabu tema, jer se time potkrada život sam. Često mu se prigovarala sklonost kavani i alkoholu, ali on je kavane držao otvorenom, pučkom tribinom, a alkohol eliksirom za bijeg od stvarnosti, »ritualnim nacionalnim sportom« koji mu pruža mogućnost odmora od takvih koji ga neprestano kleveću i podmeću mu. Duhovit, šarmantan i
žovijalan, kakav je već bio, nije mogao biti drugo već enfant terrible srpske kulture i javne scene i zbog toga mnogi u njemu nisu željeli vidjeti kako se radi o vrhunskom intelektualcu širokih interesa, znanja i vidika, što on uistinu i jest bio.

Šarmantno »spadalo«

Iako je proputovao čitav svijet, najviše je volio Beograd, »taj čudan ružno-lijepi grad«; u svojim je tekstovima, reportažama i slikama otkrivao ljepotu grada na dvjema rijekama, Dunavu i Savi, od Kalemegdana, preko Terazija i Skadarlije, do Ade Ciganlije i splavova. Pisao je o beogradskom nebu, košavi, ljepoticama, dok na koncu i sam nije postao simbolom tog grada.

Veliki srpski pisac Dušan Kovačević ga je opisao riječima: »U plavim farmerkama, plavoj džins-košulji sa podvrnutim rukavima i obaveznim »kentom« među prstima, Moma se pojavljivao nasmejan, glasan, donoseći smeh i priče o zbivanjima u kulturi, politici, društvenom životu grada pod budnim okom »spoljnih saradnika« Državne bezbednosti…Govorio je da je peto izdanje njegove najnovije knjige otišlo lako, jer on je lak pisac, nije težak za nošenje…Nijedan pisac nije uspeo da oživi Beograd na tako zavodljiv način…Mirisi, ukusi, pokreti, reči, čarolija Beograda koju je samo on video«.

Zahvaljujući njegovim očima i mi čitatelji mogli smo vidjeti što prije nismo: »Zajedno s njim radovali smo se malim stvarima, pomagao nam je da odrastemo, da ne gubimo vedrinu ni kad nam je najteže. Opisujući nas, čuvao nas je i branio, nije nas vređao a ipak nam je pokazivao kakvi smo. Iz njega smo se lakše suočavali s našim slabostima…« A na pitanje gdje mu je zapravo dom; jesu li to Mirilovići u Hercegovini (gdje su svi njegovi sahranjeni), rodno Sarajevo, možda Beograd, ili pak New York u kojem se osjećao najslobodnije, jednom je prigodom odgovorio riječima čuvenog američkog spisatelja Bernarda Malamuda: »U mojim knjigama«.

I to je prava istina o Kaporu, jer živio je i živi u svojim knjigama. Ovo šarmantno »spadalo« koje je svaki grijeh znalo uzvisiti do vrline, pred kraj života se priklonio pravoslavlju (Hilandar ga je, kaže, duhovno preporodio), ali to je nosio u sebi kao nešto intimno i nije se poput tolikih »preobraćenika« time razmetao i hvalisao. Kapor je bio Bogom dan pripovjedač; volio se (na)šaliti, posebno na svoj račun, a nadasve je uživao kada bi imao publiku, tada bi postajao nenadmašan. Zajedno sa Zukom Džumhurom bio je legenda beogradskih kavana i duša svakog društva, ali kao što je svojim pričama znao
šarmirati i zavoditi, jednako tako je znao i pozorno slušati (što mogu i osobno potvrditi, družeći se s njim u čuvenoj kafani »Stenka«, obično po svršetku beogradskog sajma knjiga).

Zapravo sve što je vidio ili čuo, bio je materijal za neku buduću knjigu ili anegdotu; bio je velemajstor ironije kojom se služio ka »tehnikom samoobrane«, ali i žestoke kritike jer usuđivao se reći ono o čemu su drugi hrabro šutjeli. Znatiželjna i otvorena duha, ili kako je to opisao Milovan Danojlić, »sa svim manama i vrlinama srpskog mentaliteta« zanosio je svoje čitatelje upoznavajući ih s čarolijama mnogih gradova (posebice New Yorka, Pariza i Rima koje je poznavao kao vlastiti džep), vodeći ih kroz muzeje, crkve i kavane. Već spomenuti Danojlić je to prokomentirao riječima: »Upijao je utiske, osluškivao dijaloge, posmatrao lica i pokrete, lovio zgode i anegdote, pronalazio u dnevnoj štampi ono na što običan čitalac ne bi obratio pažnju, hvatao istinu onamo gde ona misli da je niko ne gleda«.

Sve čega bi se dotakao, osvajao je poput Don Juana (posebice ženski svijet), a zapravo sve što je radio, činio je kako bi se osjetio voljenim; neštedimice je oko sebe dijelio ljubav, uz stalan osjećaj da mu je drugi uskraćuju. Po riječima Matije Bećkovića, istinskog maga poezije i virtuoza riječi, permanentno mu je nedostajala ljubav, a sam život ga je (u)činio gladnim ljubavi. Iako je prošlo već deset godina od njegove smrti, i danas, svake nedjelje u beogradskoj Politici izlaze njegove kratke priče pod nadnaslovom »Nezaborav«; kao i da na onom svijetu ne prestaje pisati, podsjećajući svoje čitatelje da je još uvijek tu, među njima. Stoga je potpuno u pravu Maja Piščević koja je zapisala: »Svi ćemo pamtiti Momu Pesnika – Momu Maga kome je pošlo za rukom ono što samo najboljima među nama ponekad uspe, da za života izbriše granicu između fikcije i onoga što zovemo stvarnost«.