Ribe su životinje čije je ustrojstvo s obzirom na medij koji ih okružuje gotovo savršeno. Kažem gotovo, jer su unatoč visokom stupnju prilagođenosti neki detalji, kao što je primjerice riblji jezik, ipak ostali nedorečeni. U riba je ovaj organ najčešće vrlo malo pomičan ili čak i potpuno nepomičan.

U trenutku kada riba zagrize zalogaj i smjesti ga u usta jezikom ga ne može okrenuti. To je vrlo očito i bez zavirivanja u ždrijelo kakve tune ili psa.

Pored slabo pomičnog jezika, ribe imaju još jedan problem.

Tko god je promatrao ribe dok se hrane, bilo pod maskom u prirodnom okruženju, bilo u akvarijskim uvjetima, mogao je vidjeti kako vrlo često, netom usisanu hranu ispljunu pa je odmah potom ponovo usisaju. Ovo pljucanje hrane, naravno, nije stvar neodgoja već posljedica još jednog nesavršenstva.

Zbog specifičnog konstrukcijskog rješenja čeljusnog aparata ribe hranu ne mogu žvakati. Pokreti neophodni za žvakanje bi zaustavili rad škrga i time prekinuli proces disanja. Stoga su ribe prisiljene svoje zalogaje oblikovati na drugi način – pljuckanjem i ponovnim usisavanjem. Naravno ako je zalogaj koji žele progutati čvrsto pričvršćen za podlogu najprije ga valja otrgnuti, što se postiže čvrstim ugrizom i trzajem cijelog tijela.

Tek malobrojne vrste, poput morskih pasa koji svoje zalogaje kirurški precizno odgrizaju i gutaju bez obzira na veličinu zagriza, hranu ne pljucaju. Ugori, jegulje i murine zalogaje trgaju uvijajući se tijelom i istovremeno ih gutajući.

Ipak najveći broj riba svoje zalogaje usisava i pljucka.

To višekratno usisavanje ne zaobilazi ni ponuđenu ješku na udici što se na suhoj strani najlona očituje kao trzaj. Naravno, do toga dolazi samo ako je ponuđena ješka dovoljno ukusna da bi zavrijedila ponovno usisavanje. Ukoliko je ješka isprana, ili iz nekog drugog razloga neukusna, nakon što je prvi puta ispljune, riba se takvoj ješki više ne vraća.

A postoje i vrste koje kalkuliraju.

Tako će neke ribe poput primjerice podlanice ponuđeni zalogaj najprije odvući nekoliko metara usput ga premećući u ustima, da bi ga tek nakon odvlačenja zapravo počela gutati, i to tek u slučaju ako ne osjeti ništa neprirodno.

I dok se pod morem odigravaju ta usisavanja i pljuckanja, na suhom se od svega toga malo može vidjeti ili osjetiti. Osjetljivi vrh štapa ili dobro izbalansirani plovak nam mogu pomoći u detekciji takvih ribljih aktivnosti.

Ipak trenutak kontre ne ovisi samo o pomaku na vrhu štapa. Pored cijelog niza detalja vrlo je važan izbor strune. Naime, prijenos trzaja ne putuje istom brzinom i silinom najlonskim monofilom ili upredenicom. Zbog istezljivosti najlonski monofili sporije prenose trzaje, dok se kod upredenica trzaji prenose gotovo istovremeno. Stoga ako lovite monofilom, kontrirati treba na svaki trzaj ribe, no ako rabite upredenicu, kontra treba uslijediti tek nakon drugog ili trećeg trzaja.

Naravno tako treba reagirati u ribolovu manjih riba, dok se kod većih primjeraka kontra skoro pa ni ne treba davati.

Zatezanje u tvrdo je najčešće sasvim dostatna mjera i to prvenstveno stoga jer velike ribe ponuđenu ješku stignu oblikovati u zalogaj već u prvom potezu nakon čega preostaje samo zamaranje vlastite ribe života.