Hrvatsko-makedonske kulturne veze datiraju stoljećima unatrag, a obuhvaćaju razne aspekte kao što su jezik, književnost, umjetnost, glazba te tradicija općenito. Odnosi između dviju kultura oblikovali su se tijekom povijesti razmjenama ideja, trgovine, migracija te susreta tih dvaju naroda. Jedan od najvažnijih elemenata koji povezuje ove dvije kulture je jezik, a književnost je, uz umjetnost i glazbu, također bila važan dio kulturnih veza dvaju naroda.

O hrvatsko-makedonskim kulturnim dodirima razgovarali smo s našim najboljim makedonistom, riječkim profesorom emeritusom Goranom Kalogjerom koji se, kako sam kaže, kao književni povjesničar s posebnim interesom za hrvatsko-makedonske književne veze specijalizirao za makedonsko devetnaesto stoljeće. Kalogjera je napisao petnaest autorskih knjiga, vanjski je član Makedonske akademije nauka i umjetnosti, počasni profesor Sveučilišta Sv. Kiril i Metodij iz Skoplja te vanjski član Društva pisaca Makedonije.

Makedonsko oro »Ovčarka« u izvedi folklorne skupine MKD-a »Ilinden« u nošnjama iz Povardarja. Foto: Ana Križanec

Najvažnije stoljeće

Kako je uvodno istaknuo, upravo devetnaesto stoljeće smatra najvažnijim periodom u stvaranju suvremene makedonske nacije i njezinog jezika, no veze između dvaju naroda, Hrvata i Makedonaca, započinju još ćirilometodskom tradicijom, glagoljaškim pismom koje se snažno osjetilo u Ohridskoj književnoj školi, no imalo je i znatan utjecaj na lokalitetima naše i Istarske županije.

– U Hrvatskoj ostaju brojni spomenici, Plominski natpis, Valunska ploča, Bašćanska ploča, Jurandvorski ulomci, Humski grafit i mnogi drugi. Izvorište je rad braće Ćirila i Metoda, koji su stvorili glagoljaško pismo koje se nakon njihove smrti širi Europom, kao i u Ohridskoj školi, koja ga s Klimentom Ohridskim osvježava i aktualizira.

Hrvatsko glagoljaštvo nastaje dolaskom Metodovih učenika koji nakon progona iz Moravske, kao robovi otkupljeni u Veneciji od cara Vasilija I Makedonca 886. godine odlukom bizantinskog cara dolaze na područje naše i Istarske županije, na bizantinske posjede Krk i Osor, odakle nastavljaju svoju glagoljašku aktivnost, a to dokazuju i brojni spomenici, kazuje profesor.

Kontinuiteta u kulturnim, književnim i jezičnim dodirima između nas i Makedonaca, ističe, nema tijekom stoljeća, no ističu se mahom sporadični događaji, od kojih je najvažnije tiskanje Zbornika braće Miladinov u Zagrebu, zahvaljujući financijskoj potpori biskupa Strossmayera, potom tiskanje zbirke »Bijela praskozorja« Koče Racina u Samoboru, što su najvitalniji dodiri Hrvata i Makedonaca u 19. i 20. stoljeću, a nešto intenzivniji kontakti, pojašnjava, započinju pedesetih godina 20. stoljeća, kada grupa istaknutih sveučilišnih profesora iz Hrvatske dolazi u Makedoniju, odnosno Skopje i umnogome pomaže u osnivanju Sveučilišta u Skopju. Što se tiče književnih kontakata od pedesetih prema osamdesetima, govori, oni su i nadalje sporadični, no pomaka ima, u drami, poeziji ili prozi.

– Makedonci se upoznaju s dramskim radom Marina Držića, Jože Horvata, Miroslava Krleže, Milana Begovića, Jakše Kušana, Ranka Marinkovića, Ive Brešana i drugih hrvatskih dramskih pisaca, a znakovita je pojava Antologije makedonske poezije 1979. godine na makedonskom izvorniku i hrvatskih prepjeva Petra Kepeskog i Branislava Glumca.

Knjiga koja daje uvid o Makedoncima u PGŽ-u. Foto: Arhiva NL

Zahvaljujući antologiji hrvatsko se čitateljstvo upoznaje s predstavnicima triju generacija makedonskih pjesnika; to su Slavko Janevski, Blaže Koneski, Aco Šopov, Gane Todorovski, Mateja Matevski, Cane Andreevski te Katica Ćulavkova. Suvremena makedonska dramska književnost dolazi u hrvatskim prijevodima Borislava Pavlovskog i Branka Hećimovića, a prvi objavljeni makedonski roman na hrvatskome jeziku, mislim da je »Tole paša« Stale Popova iz 1956. godine.

Novelistika se također javlja oko sedamdesetih i prije, no s manjim brojem autora. Velik prinos boljem upoznavanju suvremene makedonske književnosti s hrvatskim čitateljima dao je upravo zagrebački makedonist Boris Pavlovski koji je preveo s makedonskog na hrvatski deset romana, četrnaest drama, pet zbirki poezije, dvadeset i devet novela što je izuzetan kreativni napor, ističe Kalogjera te naglašava kako ga stoga smatra najkvalitetnijim hrvatskim prevoditeljem s makedonskog književnog jezika čiji je doprinos zbližavanju dviju kultura neprocjenjiv.

Važnost Lektorata

U jačanju hrvatsko-makedonskih veza veoma je značajnu ulogu imao i Lektorat makedonskog jezika pri Odsjeku za kroatistiku riječkog Filozofskog fakulteta koji je utemeljen prije petnaest godina, a njegov je prvi lektor i stvarni utemeljitelj bio dr. Vasil Tocinovski. Iako je, pojašnjava, Lektorat s radom je započeo 2008. i 2009. godine, on svoje zasade ima u desetak generacija studenata negdašnjeg Pedagoškog fakulteta koji su u sklopu svog studija kroatistike i južnoslavistike slušali kolegije makedonski jezik i makedonska književnost, zatim u brojnoj i aktivnoj zajednici Makedonaca u Rijeci, no i u pet održanih simpozija Hrvatsko – makedonskih književnih, jezičnih i kulturnih veza, koji su rezultirali s pet objavljenih zbornika na hrvatskom i makedonskom jeziku.

– Dakle, imali smo dobre temelje, jezik je već bio prisutan, predavao ga je dr. Borislav Pavlovski, a na simpozijima su se počele pojavljivati i lingvističke teme, što je bio odličan uvod u realizaciju osnivanja Lektorata. Nedavno je bila i proslava obljetnice, što ukazuje na predano, stručno i znanstveno djelovanje svih lektora, Vasila Tocinovskog, Ane Azeske i Biljane Stojanovske, koji su svoja znanja iz jezika, književnosti i kulture podijelili s jako puno studenata, što je izvanredan posao.

Svi dosadašnji lektori makedonskog jezika izvrsno su se uklopili u život i rad svoje manjinske makedonske zajednice, koja je najviše eksponirana preko MKD »Ilinden«. Iako govorimo o lektorima jezika, njihova je zadaća i govoriti, promovirati te upoznavati stanovništvo s Makedonijom, kaže Kalogjera te dodaje kako se o cijelom spektru vrednota makedonske kulture od književnosti, arhitekture, povijesti, filma, muzike i drugoga, može informirati i iz udžbenika koji je napisao za kolegij Makedonska kultura i civilizacija.

Uz taj udžbenik i njegove ostale knjige komparativističke tematike, Kalogjera je makedonističke teme promovirao, govori, i putem Radia Rijeke, Novog lista, a makedonsku kulturu promovirao je i sam Lektorat kroz koji je do danas prošlo više od 2000 polaznika, što ukazuje na činjenicu, naglašava, da su svi lektori bili vrlo uspješni u animiranju studenata. Također, smatra kako je pohvalna činjenica da se na Lektoratu pojavio i prevoditeljski smjer, jer dobrih prevoditelja – nikada dosta.

U MKD-u »Ilinden« aktivno je oko 70 članova, ali mnogi se pridružuju na raznim susretima kao što je bio lanjski u Golubinjaku. Foto: Sergej Drechsler

Ljubav prema zemlji iz koje potiču korijeni njeguje se od malih nogu. Foto: Marko Gracin

– Svaki od lektora svojim je aktivnostima u »Ilindenu« dao doprinos afirmaciji svoje matične domovine u Rijeci, odnosno Hrvatskoj, koju su na najbolji mogući način afirmirali te animirali studente da se pridruže učenju makedonistike. U počecima smo organizirali i jedan manji simpozij o Andreji Petkoviču, Makedoncu i ruskom studentu koji je kao počasni konzul carske Rusije proveo u Rijeci dva desetljeća, te smo postavili dvojezičnu spomen-ploču na kuću u kojoj je živio i djelovao.

Lektorat i dalje ima izdavačku djelatnost te s izvornim govornicima vrlo kvalitetno obavlja svoju zadaću, pogotovo u afirmaciji makedonskog jezika, što je vrlo bitno u kontekstu bugarskih pretenzija prema makedonskom jeziku, pojašnjava Kalogjera te dodaje kako Lektorat, uza sve njegove nastavne djelatnosti, vidi i kao svojevrstan branik makedonskih interesa u jednoj od zemalja Europske unije.

Diplomat i konzul Andrej D. Petkovič Andrej D. Petkovič rođen je u Veleškom, u Makedoniji, 1837. godine. Kao diplomat u Rijeku je stigao 1873. u službi tadašnje carske Rusije i u njoj ostao puna dva desetljeća, odnosno trećinu svoga života. U diplomatskoj službi važan dio posla bilo mu je gospodarstvo te je radio na stalnom povećanju izvoza ruskoga petroleja i nafte preko riječke luke. Pored diplomatskih tj. konzularnih poslova Petkovič je pisao, prevodio, prijateljevao s brojnim riječkim književnicima i kulturnjacima, a u riječkoj Narodnoj knjižnici organizirao je mnoge kulturno-glazbene događaje. Kao humanist Petkovič je u razdoblju od 1878. do 1881. godine darovao gradu Rijeci 150 forinti za siromahe grada… Dvojezična ploča postavljena u spomen Andreju Petkoviču u Trpimirovoj ulici u Rijeci

Dinamično Društvo

Još kao mladi docent makedonistike, govori, bio je pozvan da se pridruži užem krugu Makedonaca s ciljem formiranja kluba, današnjeg MKD-a »Ilinden« koji je, smatra, izvrsno organizirani klub s vrlo dobrim programima, skoro pa profesionalnim pjevačkim zborom te nizom drugih aktivnosti, a i danas dobro surađuju. Klub čije članove rado naziva »ilindencima«, u gradu broji oko 206 članova, u županiji 372, a imaju i počasnog konzula Zlatka Delova.

S grupom suradnika, uključujući prvog lektora Tocinovskog, Kalogjera je, priča, objavio knjigu »Makedonci u Primorsko – goranskoj županiji« koja daje uvid u sve aspekte i djelovanja Makedonaca u županiji, primjerice makedonske povijesne ličnosti i njihovu povezanost s Rijekom, zatim folklor i duhovnost u »Ilindenu«, makedonski konzulat u Rijeci, predstavnike makedonske manjine u gradskim i županijskim strukturama, te početke gravitiranja Makedonaca prema Rijeci. A Vlado Nasteski objavio je, dodaje, i zbornike o djelovanju istoga društva u dvama periodima, od 1991. do 2006. i od 2006. do 2011. godine, koji daju uvid u djelovanje kluba tijekom tih godina.

Od 2015. makedonski jezik se uči i u Prvoj hrvatskoj sušačkoj gimnaziji. Foto: Sergej Drechsler

– To je izuzetno štivo, prava riznica informacija o djelovanju kluba tijekom godina. Sveučilište u Rijeci, posebno Pedagoški, potom Filozofski fakultet izvrsno surađuju s »Ilindenom«, a mnogi od mojih kolega bili su predavači u tome društvu. Na prijedlog Makedonaca postao sam i počasni konzul Republike Makedonije u Hrvatskoj. Mislim da su se Makedonci izvrsno snašli u Hrvatskoj, da su tu našli svoj dom i drugu domovinu.

U našemu gradu medijski su vrlo dobro praćeni, povezuju svoj rad s drugim manjinama, imaju dobro rukovodstvo, a u tome smislu apostrofiram Iliju Hristodulova, koji je godinama izvanredno vodio klub i bio je začetnik mnogih događanja, kao i Ivonu Dunovsku Mitev koja sada obavlja tu dužnost. Ilindenci održavaju veze i spone sa svojom »tatkovinom« u Makedoniji, često ugošćuju svoje sunarodnjake kao i veleposlanike. Dakle, jedan vrlo dinamičan klub, bolje reći društvo, koje se izvanredno uklopilo u multietnički život grada Rijeke, zaključuje Kalogjera te dodaje kako nisu brojni, no aktivni su i prodorni, tako da o njima može reći sve najbolje.