Slaven Bilić je prije 13 godina na istom Stadionu (druga je bila trava), napustio teren šepajući. Stradao je kuk. Odigrao je Mundijal, osvojio brončanu medalju. Kuk i danas boli, ali kaže naučio je s tim živjeti…

Jučer je na radost Puljana (i svih Hrvata) otvorio 2011. godinu pobjedom u prijateljskom ogledu s Češkom. Četiri komada slavnom Čechu, bez obzira što se nije igralo za bodove, su bomboni.

One čokoladne u novoj “istarskoj bombonieri” ponudio je Nikola Kalinić. Kada su shvatili da moraju dvaput dobiti istu utakmicu Niko Kranjčar i Nikola Kalinić, stavili su šlag na slavljeničku tortu. Kranjčavora duga lopta na lasersko navođenje u Kalinićevu putanju.  Češki je stoper mogao samo zapljeskati.

Kaliniću prija istarski zrak, bio je tu u egzilu (posudbi), sada je na otvaranju novog stadiona sve počastio. Zahvalio se za lijepe trenutke. Na radost njegova “impresaria”, Tomislava Ercega, koji je bio na tribinama. A uzbuđen je bio i Elvis Scoria, u ulozi TV komentatora (zlobnici će reći da mu ide bolje od vođenja Rijeke…), jer bez obzira što je još jednom emigrirao iz Pule, ovo je njegov Grad i klub.

Prije utakmice je dvaput komunicirao s Ercegom, splitskim topnikom s kojim je osvojio Kup (Rijeka – Hajduk 2-1, 1-0), prije šest godina protiv Igora Štimca. A Štimca jučer nije bilo na stadionu. Do daljnjega sve je u rukama Vlatka Markovića. Katolici su obojica, ali se u posljednje vrijeme tako ne ponašaju…

Narodu je, međutim, reprezentacija draža od svih predsjednika. Na otvaranju stadiona nije bilo politike i dosadnih govora, riječ su dobili nogometaši, oni zbog kojih su prije sedam dana rasprodane sve ulaznice. Pula je dobila “bombonieru” zeleno – žute boje, sada je na Rusu Ščeglovu da je napuni slatkišima. Istarski poluotok od jučer ima prelijepi stadion.

Ostat će zapisano da je na otvaranju gostovala reprezentacija Hrvatske. Nakon što je dugo trajalo “vaganje” HNS-a (Pula ili Rijeka ?), a Puljani podivljali, uvjereni da ih Marković i Srebrić kažnjavanju jer su prešli  na drugu, Štimčevu stranu…

Elvis Scoria “plaću” zarađuje na HTV-u (ne smije kukati da je na Kantridi nije dobio…), ali je jučer suzu pustio prisjetivši se šetnji s ocem Sergiom i Aldom Drosinom. Kao dječak slušao je maratonske nogometne rasprave. Kada su Puljani 1992. (pet sezona), igrali Prvu HNL, trener je bio Sergio Scoria, a njegov pomoćnik, učitelj Aldo Drosina. Obojica su bili vezni igrači, ali Sergio je bio “kiler” (Gattuso), a Aldo “desetka”, umjetnička duša, igrač kakvih je sve manje na travnjacima.

Vlast su preuzeli “kostolomci i ubojice”, pod vodstvom trenera kojima je taktika – život, lopta smije, ali igrač ne…

Jučer je nedostajao samo Luka Modrić (operirao je slijepo crijevo), violinist koji bi Bilićevom orkestru udahnuo onaj neodoljivi šarm “španjolske ljepote” nogometa. Jer, češki izbornik Bilek odabrao je Hrvate upravo zbog toga što igraju kao Španjolci, s kojima se uskoro sastaju. Mislim da su oni nama više “glumili” Gruziju za koju se pripremamo. Posebice u prvom poluvremenu kada su brzo pucali niti igre na sredini terena, a oba su boka (Srna i Pranjić) bila na kratkom lancu.

Nakon dva pogotka u devet minuta. Ipak, šest pogodaka, Hrvatska je okrenula četiri asa u noći koju će Puljani pamtiti.

Igralo se na novom stadionu Aldo Drosina, a reprezentacija se vratila nakon 13 godina i – pobijedila. Nakon frustrirajuće godine, gledanja mundijala na TV, pred Bilićem je godina potvrde da je sve bio splet nesretnih okolnosti.

Premda pulski nastup nije bio impresivan, četiri gola Česima su malo bogatstvo. Sve minijature, detalji od kojih se sastavlja pobjednički mozaik. Nek se po jutru dan poznaje…

Reprezentacija je Istru digla na noge. Puljani su sretni, Bilić i igrači odlaze zadovoljni, do novog susreta u “kako je u raju samo anđeli znaju, anđeli nebeski koji su barem jednom Istru vidjeli”.

Reprezentacija je ovdje kod kuće. Sada ima i svoj dom – Stadion Aldo Drosina.