Bilo je to doista iznenađenje u turskom Beleku. Trenirka “tamo nekog” azerbajdžanskog kluba, u njoj Tony Adams. Legendarni reprezentativni kapetan, Arsenalova ikona, momak koji je zapamćen i po brojnim “alkoholnim komama”, ma, bilo je u toj karijeri svega.

Sad je zločesti Tony trener Gabale, malog, ali ambicioznog kluba, i vjerojatno svaki dan odgovara na isto pitanje: Što jedan Englez s imenom i prezimenom radi u toj “nedođiji”?

Pričekao je s odgovorom, uljudno se nasmiješio, naručio – Coca colu. Neka se zna da alkohol više nije njegov izbor, iako je izbor velik, što srce poželi. Još je malo sačekao s odgovorom, jer, htio je prvo darovati komplimente.

– Hrvatska? Nevjerojatna zemlja! Koliko vas ima, četiri milijuna? I toliko sportaša… Pričao mi je jednom Niko Kranjčar o tome, stvarno nevjerojatno. Za razliku od nas Engleza, mi više ne proizvodimo niti igrače niti trenere, počeo je Adams u “engleskom” stilu. Bio je to, zapravo, početak odgovora na pitanje.

– Dakle, što radim u Azerbejdžanu? Izazov, ljudi, izazov, lijepa priča. To je nepoznata nogometna zemlja, koja se širi, koja želi napredovati. Stvoriilo se zadnjih godina nekoliko ambicioznih klubova, grade se stadioni, kampovi, dolaze neki klinci. Baš me to privuklo, ta mogućnost napredovanja, pomaganja u rađanju nogometa u jednoj zemlji. Vlasnik kluba je super, živi za nogomet, a čak misli da i ja nešto znam. Ja sam 25 godina igrao profesionalni nogomet, a Azerbejdžan je tek 19 godina država. Dakle, mogu i oni nešto naučiti od mene. Ali i ja od njih, naravno. Jer, u Engleskoj malo toga mogu naučiti, nemam od koga.

Jako ste kritični prema vlastitoj nogometnoj kulturi, pa ipak je Engleska i kolijevka nogometa, najjača liga na svijetu.

 - Da, liga, klubovi. Ali, Engleza baš i nerma puno. Kažite mi jednog poznatog engleskog trenera novijeg doba. Ja pamtim samo Robsona, Venablesa i Greenwooda. To je to. Vidite, vi u Hrvatskoj stalno proizvodite igrače, da ne govorim za Nizozemce. A mi? I dalje, kad klinci dođu na prvi trening, roditelji im govore: ispucaj loptu i trči, skoči! Ostali smo na toj razini i ne vidim tu pomaka u budućnosti. Svi ostali sve više prostora daju talentu, samo mi silujemo snagu i stari engleski stil. Još je gore što ne proizvodimo trenere. Nisam optimist.

Ipak, rodila se jedna dobra generacija, ova s Rooneyem, Lampardom, Gerrardom…, no niti ona nije uspjela osvojiti svijet. Vjerujete li da će Engleska ikad postati svjetski prvak?

– Uh… Mislim da ne, zapravo, jako teško. Dolazi sve više Brazilaca, Argentinaca, Nijemci proizvode igrače i imaju 5000 licenciranih trenera, opet kažem i Nizozemci. To su stotine milijuna ljudi koji igraju nogomet, sad ga igraju i Amerikanci, Englezi ostaju sve dalje od svjetskog vrha. Kod nas ne funkcionira cijeli sustav proizvodnje, od najnižih uzrasta do seniora, žao mi je, nisam optimist.

Puno se u Engleskoj pričalo i o Capellu. Je li on pravi izbor?

– Volim Capella, cijenim njegov trenerski opus. Međutim, ovo je engleska reprezentacija. Ovo je momčad koja pjeva “God save the queen” prije utakmice, ako znate što hoću reći. Dakle, mislim da reprezentaciju treba trenirati engleski trener, a ne stranac. Ionako smo klubove dali strancima, što je u redu, ali pustite reprezentaciju nama. Ne govorim samo o Engleskoj, recimo, zamislite da ja treniram Hrvatsku. Svira vaša himna, a ja šutim, jer ne znam riječi. To su ipak posebni trenuci i zato mislim da reprezentacije treba ostaviti domaćim trenerima.

Tko bi to bio u Engleskoj? Možda vaš učitelj Harry Redknapp?

– Radio sam s njim, puno naučio. Definitivno je čovjek s iskustvom, rezultatima, veliki radnik. Tko zna…

Trenirali ste i Niku Kranjčara u Portsmouthu, gdje je on sazrio kao igrač.

– Ou, Niko! Kakav je to briljantan dečko, fenomenalan igrač. Moram priznati kad je došao u Portsmouth, nisam vjerovao da će uspjeti. Bio je još beba, bio je malo debeo, a sustav 4-4-2 bio mu je potpuno stran. Djelovao je izgubljeno, na lijevoj strani, tražilo se da bude ofenzivniji, ali to mu nije odgovoralo. Ali htio je učiti, raditi, odlučio je uspjeti, kad smo promijenili sustav u 4-3-3, onda se prilagodio. I sad kad ga gledam, sjetim ga se iz tih dana, stvarno mi je drago da je ostavio trag u Engleskoj. To znači da vrijedi.

Sad ga je Redknapp htio prodati, možda će na ljeto otići iz Tottenhama.

– Ja bih ga uzeo u Gabalu, ali nam je proračun velik kao njegova odšteta. Možda iduće godine, haha.

Bili ste i skaut Arsenala, tamo je igrao Eduardo, no Wenger ga se riješio.

– I u njega sam sumnjao, ali sam puno puta s Nikom pričao o Eduardu. Uvjeravao me da je fantastičan igrač, rekao je: vidjet ćete kako je dobar! I stvarno jest. Šteta za tu ozljedu, želim mu sreću u Donjecku.

Kad smo već kod Arsenala, može li napokon doći neki trofej na Emirates?

– Znate, ja sam se malo maknuo iz Arsenala, ali pratim, znam kako tamo stvari stoje. Arsenal igra odličan, lijep nogomet, gušt je to gledati. Međutim, u tom moru vrhunskih igrača, nedostaju dobri obrambeni igrači. A nije to sve. Arsenal mora promijeniti filozofiju. Moraju igrači naučiti kako se pobjeđuje Wigan u gostima 1:0, ili Wolverhapton. A ne uvijek težiti igri i golovima. Ako se to promijeni, onda će Arsenal osvajati trofeje.

Vaš je život obilježio alkohol, ovisnost, koje ste se uspjeli riješiti. Osnovali ste i kliniku za ovisnosti, stignete li se njome baviti?

– Da! To je moj užitak, moj ponos. Evo, i u Azerbajdžanu držim neka predavanja, seminare, puno se bavim tom klinikom. Egzistira već 10 godina, između ostalih, kroz nju je prošlo više od 100 igrača iz Premier lige.

Samo Gascoigne nije.

– Ne, nije. Ako dođe, javit ću vam, haha. Kako je to teška priča, strašno. Žao mi ga je.

Kiselo se nasmijao na pitanje o Steveu McLarenu, pohvalio je Boru Primorca i Davora Šukera i otišao. U Azerbejdžan…