RIJEKA Preminuo je Marijan Jantoljak, vijest je koja se poput požara proširila u svim riječkim krugovima nakon što je povijesno ime riječkog nogometa otišlo u povijest. Toliki će ga spominjati, među inima Šikić »Šike« i društvo koji su se okupljali u kozalskom »Kapiju« i pratiti utakmice Rijeke, uživajući što mogu pratiti nadmetanja Bijelih s idolom iz djetinjstva, jednim od najvećih vratarskih imena od kada je riječkog nogometa.

U romantičnom predgrađu živjela su tolika slavna riječka nogometna imena pred kojima ondašnji mulci samo što nisu stali mirno, iz iste su zgrade Velimir Naumović, Iva Šangulin, Vladimir Lukarić, u zgrade do njih živio je Bruno Veselica, tek dvije ulice niže Mile Tomljenović, u susjedstvu je živio i dobroćudni vratar Mario Klevisar. Lukarić se odavno preselio, svi ovi drugi su pokojni, sada nema ni kozalskog nogometnog »posljednjeg Mohikanca« Marijana Jantoljaka.

– Mi smo generacija, obojica smo četrdeseto godište – uzdahnuo je samo Jantoljakov imenjak, reprezentativac Marijan Brnčić, čovjek koji je sedam, osam godina dijelio svlačionicu s riječkom golmanskom legendom. – I nedavno sam baš rekao da je Marijan Jantoljak bio vratar s najviše »desetki«, tako je recimo ocjenjivan u ondašnjem beogradskom »Sportu«.

Možemo sada ponoviti već desetljećima dobro poznatu činjenicu kako je to bio jedan sjajan vratar i isto tako sjajan čovjek. Uvijek ćemo i pamtiti onaj njegov neponovljivi entuzijazam prema nogometu i Rijeci. Ta njegova odanost sportu, želji za treniranjem i nadmetanjem je neponovljiva, to je čudo živo. Svi sada samo žalimo od kada smo čuli za ovu vijest.

Urlik lava

Nenapisana »Saga o Marijanu Jantoljaku« neponovljiva je priča koja će zauvijek ostati upamćena, s koljena na koljeno stariji su je prepričavali mlađima. Uzbudljivih i lijepih epizoda ima na sve strane, sjajan vratar, čovjek i fanatično odan nogometu i uzor sportskog života do posljednjeg daha u tolikim je naslovnim ulogama još od kada je taj rođeni Zagrepčanin (7. veljače 1940.) iz zemunskog Jedinstva došao pod slavne stijene Kantride i od tada je skoro šest desetljeća nezaobilazno ime u skoro pa svakodnevnim raspravama navijača o nogometu.

Kako zaboraviti njegov odlučni povik »Moja« kada bi istrčavao na centaršuteve, sklanjali su se s puta suparnici, ali i suigrači, povik popularnog »Tice« djelovao je kao urlik lava.

Jantoljak, Milevoj, Mugoša, Radaković, Šangulin, Vranković, Lukarić, Tomljenović, Gulin, Naumović i Vukoje – sastav je Bijelih iz sredine romantičnih šezdesetih koji je svaki navijač mogao izrecitirati i u ponoć, nezaboravna momčad koja je u ondašnjoj Prvoj ligi, u kojoj je bilo samo 15 klubova, u sezoni 1964./65. bila četvrta iza Crvene zvezde i Sarajeva, a prvak je bio finalist Kupa prvaka Partizan. U toj je eri bilo niz nogometnih podviga poput onog u Maksimiru kada je Rijeka najjačeg Dinama svih vremena s Jerkovićem, Zambatom, Belinom, Lamzom i ostalima potopila 3:2 s tri gola sjajnog golgetera Tončija Gulina.

Trenerske vode

Marijan Jantoljak bio je među vratnicama te i drugih momčadi Rijeke s tolikim slavnim ovdašnjim suigračima, od one 1960. pa čak do 1972. godine postao je vratar s najviše nastupa u povijesti kluba, ima 430 utakmica čime je ujedno i osmi igrač uopće po broju nastupa za Rijeku. Uz ino, mogao se pohvaliti s rekordom, čak 917 minuta bio je bez primljenog gola u sezoni 1969./70.

Probio se i u reprezentaciju Jugoslavije za koju je ostvario dva nastupa, a bogat je trag ostavio i u banjalučkom Borcu koji je pojačao zajedno s labinskim prijateljem iz redova Rijeke Marijom Brnjcem. Baš je ovaj drugi dao pobjedonosni gol za 2:1 za pobjedu nas Josipom »Škijom« Katalinskim i društvom iz redova sarajevskog Željezničara, jugoslavenskog prvaka, čime je Borac ostvario svoj povijesni uspjeh, plasman u finale Kupa Jugoslavije.

Dugu golmansku karijeru je nastavio u Metalcu iz Siska te u tamošnjoj Segesti, prestao je braniti tek kada mu je bilo 40 godina. Zaplovio je u trenerske vode, u Rijeci je godinama radio s vratarima od najmlađih, u onih u omladinskom pogonu do onih u prvoj momčadi.

Bio je i pomoćni, a i glavni trener Rijeke, za kormilom je u prvoj povijesnoj utakmici Bijelih u HNL-u ratne 1992. godine. Njegova neponovljiva strast za nogometom nije priznavala granice, tu godine nisu bile važne. Sve do kraja Jantoljak je radio s najmlađim uzrastima u školi HNK Rijeka.