RIJEKA Huk gledatelja vraća se na Sljeme, sutra i prekosutra na Crvenom spustu na Sljemenu skijašice voze dva slaloma za Svjetski kup. Amerikanka Mikaela Shiffrin prva je favoritkinja, vlasnica četiriju kruna »Snježne kraljice« u Zagreb stiže poslije triju uzastopnih pobjeda u Semmeringu, gdje je sve zaključila 80. pobjedom u Svjetskom kupu, 50. u slalomu.

S druge strane, Slovakinja Petra Vlhova brani trostruku krunu. Hrvatske predstavnice Leona Popović i Zrinka Ljutić su u svjetskom vrhu, a sve to znači da će na Sljemenu, bez obzira na toplo vrijeme i snijeg samo na stazi, biti zanimljivo i – bučno.

Ivica Kostelić, velikan hrvatskog i svjetskog skijanja, vraća se na Sljeme, gdje je triput bio drugi i jednom treći. Ivica je trener-savjetnik u ženskoj reprezentaciji Hrvatske u posljednje dvije sezone.

– Imamo dvije odlične skijašice. Leona je u slalomu odlična. Žao mi je što se teško ozlijedila u Lake Louiseu i zbog toga se nije nastavila razvijati u »all-round« smjeru jer je fizički iznimno potentna. Imala je preduvjete za razvoj u svestranu skijašicu. Otišla je prema slalomu i drago mi je da je u tome uspjela. S njom i malom Zrinkom imamo strašnu ekipu. Imamo dvije skijašice u prvih deset, to nije zafrkancija.

Mikaela Shiffrin je stigla do 70 pobjeda u karijeri. Samo dvije više ima rekorderka Lindsay Vonn, a 76 pobjeda upisao je apsolutni rekorder Ingemar Stenmark.

– Ne bismo trebali miješati jabuke i naranče, mušku i žensku konkurenciju. Na brojke se lijepi promocija i s te strane je to dobro za skijanje. U svakom slučaju, Shiffrin je u skupini najvećih svih vremena.

Janica je upisala 30 pobjeda u karijeri, 20 u slalomu, završivši karijeru u 24. godini. Shiffrin ima 50 slalomskih pobjeda, ali kada se uspoređuju njihovi slalomi…

– Janica je broj jedan, elementarna sila. Janica je bila nešto više od vrhunske skijašice. Na kraju krajeva, sama činjenica da je s 24 godine završila karijeru uz sve te brojke govori da se radilo o »elementarnoj nepogodi« u skijanju. Ona je sada skroz u svoj điru, posvetivši se sinu. Dobro, ja nikad neću biti potpuno objektivan jer sam bio sudionik te priče.

Ivica Kostelić i njegova sestra Janica bili su veliki promotori Hrvatske, kao što su to danas Vatreni.

– Mi smo promovirali mladu državu i meni je jako drago da sam uhvatio taj vlak, to je bilo nešto posebno. Danas je Hrvatska afirmirana sportska nacija. Gdje god dođeš, ljudi znaju da Hrvatska ima izvrsne sportaše. Prepoznati smo svugdje u svijetu. Više to nije zaneseni đir promocije. Možda Amerikanci nisu znali za Hrvatsku, ali poslije 2002. godine su i oni znali…

Od Janičinih uspjeha u Salt Lake Cityju prošlo je više od dva desetljeća…

– Čudo, što drugo reći.

Spust

Ivica je u velikoj karijeri osvojio Svjetski kup 2011. godine, u kolekciji odličja ima četiri olimpijske bronce i komplet odličja sa svjetskih porvenstava. Bilo bi toga više da nije bilo silnih ozljeda i operativnih zahvata.

– Ponosan sam na svoju karijeru. Usprkos svim nedaćama od početka, pa ozljeda, ipak smo to uspjeli zaokružiti u jednu dobru priču. Ta priča je zanimljiva iz mnogih aspekata. Mnoge stvari mi se danas čine nevjerojatnima. Mi smo bili prisiljeni na jedan spartanski put, nije bilo drugih mogućnosti.

Nekad jurnjava Streifom u Kitzbühelu ili Lauberhornom u Wengenu, kasnije Grenland i put dugačak 582 kilometra kada je zadobio ozebline i završio u riječkoj barokomori, danas jedrenje »Route du Rhumom« preko Atlantika, sam u jedrilici. Ivica je uvijek volio adrenalinske izazove.

– Svaki sport ima svoje zahtjeve. Uvijek su izazov spustevi, ali i teški slalomi. Meni je ostalo upečatljivo, a tada sam još vozio, istraživanje jednog švicarskog instituta na Streifu. Nosili smo senzore u cipelama i prsnoj kosti te holter za puls. Za mene je najimpresivniji podatak da je na startu Streifa, u mirovanju, puls 160 otkucaja u minuti. To puno govori na koji se način tijelo priprema na to što predstoji i koji je to stres. Nekako to uđe u tebe i stvari koje drugima izgledaju estremne, tebi ne izgledaju tako. Ja sam zavolio takav način života i zato mi se bilo teško oprostiti od skijanja. Volio sam taj šušur. Bio je to težak rad, ali bilo je stvari koje ti uđu pod kožu.

Bilo je i kupanja u planinskom potoku. Zimi.

– To možda nije trebalo ući pod kožu ili ostati. I dalje se ujutro tuširam u hladnoj vodi. Mislim da je jako autentično kada čovjek zavoli to što radi i onda kada prekine s tim, ostanu mu navike koje je stekao: to znači da je duboko povezan s takvim načinom života. Meni je to ostalo pa u svemu što radim pokušavam biti dobar, dati najbolje od sebe i takav način razmišljanja preslikati u druge izazove koji možda nemaju veze sa sportom.

Posljednji izazov bio je »Route du Rhum«. Kostelić je projedrio Atlantik, ali u dvojcu, no morao je odustati od najpoznatije transatlantske utrke za jedriličare samce, koju je 1978. osmislio Michel Etevenon.

Borba

– To je bio projekt koji sam zamislio prije četiri, pet godina, koji je za cilj imao nastup na »Route du Rhumu«, koji je u jedriličarskom svijetu najveći izazov za samca do Vendee Globea, koji je za nas ipak nerealan izazov. Znao sam da je to najekstremnije što može biti. Čovjek ide u to pripremljen dobro koliko može biti, ali ostalo nije u našim rukama, kao što su to vremenski uvjeti. Naime, nemoguće je izbjeći zimsko vrijeme u sjevernom Atlantiku u ovo doba godine. Lani na »Transat Jacques Vabreu« bila je iznimka. Nismo imali nijedan sustav do pasata, dok su sada pasati bili jako južno. Put do njih bio je jako dugačak, što je značilo veću mogućnost da te pogodi velika ciklona. Mi smo imali tri velike fronte, a ja sam stradao u zadnjoj. Uvjeti su bili mrvicu ektremniji nego inače u to doba godine u Sjevernom Atlantiku.

Kostelić je imao peh za pehom. Propustio je čep stražnjeg balasta, kabina mu se napunila morem, ostao je bez auto-pilota, štraja… na njegovoj jedrilici »Optimus Prime«, koja nosi ime po glavnom liku iz Transformersa.

– Odgovara mu ime jer je robustan. No, prvu noć sam morao izbacivati vodu… Mi smo čak taj čep balasta zamijenili prije starta, nije puštao, ali micanje broda i vode u balastu stavili su dodatni pritisak na čep, koji je popustio. Prvi noć proveo sam izbacujući vodu, drugog dana ujutro puknuo je štraj pa sam se morao okrenuti niz vjetar da to popravim. Tu sam izgubio poziciju, a to su stvari koje te psihički pogode jer moraš prosuti sve što gradiš. To je bio jedini način za povratak u utrku.

Pokazalo se da su idući dani bili još gori. Čovjek se bori do kraja i za mene je otkazivanje, odnosno gubitak glavnog pilota, bila granica preko koje više nisam htio ići. Bilo bi to više preživljavanje nego utrkivanje. To se dogodilo tek šestog dana, a u međuvremenu se događalo puno toga, pad rezervnog autopilota, gubitak VHF-a… Tjedan dana sam praktički pokušavao riješiti probleme, dok je utrkivanje u drugom planu. To je išlo dok je imalo smisla, dok je radio glavni autopilot. Nastavio bih, ali tada sam još bio samo 200 milja od Portugala. Zato sam se povukao.

EKSTREMNI IZAZOVI – Ivica Kostelić na »Route de Rhumu«/Foto S. DROBAC/FACEBOOK

Godinu ranije Ivica je s Francuzom Callisteom Antoineom zauzeo 17. mjesto u regati »Transat Jacques Vabre«. Na istom brodu sada je krenuo u novi izazov.

– Ogromna je razlika između posade i dvojca, a još toliko između dvojca i samca. »Rhum« je bio teži isključivo zbog vremena i činjenice da si sam na brodu. U svakom slučaju, nisam spavao više od 20 sati u tih šest dana… Druga je noć bila najteža, pokušao sam spasiti glavni autopilot. Morao sam se popeti na glavni jarbol visine 19 metara i to je nešto najstrašnije što si možete zamisliti. To je visina koja se miče… Bilo je vjetra 15-20 čvorova, što je na Jadranu ozbiljan vjetar. Sjetio sam se Streifa. Tada iz sebe moraš izvaditi određene osigurače i jednostavno napraviti što moraš. U tih nekoliko sekundi na vrhu pogledaš oko sebe i shvatiš što radiš, ali koncentriran si na to i odradiš što moraš.

Djedovina

Nakon promocije Hrvatske kroz skijanje, Ivica danas kroz jedrenje promovira svoju zemlju.

– Drago mi je što postoji prirodno partnerstvo s ACI-jem. Na startu »Route du Rhuma« bio je i direktor Pavić i iz prve ruke se osvjedočio koliko je to velik događaj. Drago mi je što možemo zajedno nešto napraviti. Sljedeći izazov? Već smo razgovarali o produženju partnerstva. Za ovu godinu privlačno nam je prvenstvo Mediterana u klasi. To bi mogla biti prijelazna godina. Za ovu godinu ostaje ovaj brod, no meni je cilj doći do novijeg dizajna broda, koji će biti konkurentan.

Ljubav prema moru Kostelićima je ugradio otac Ante. Ivica je prošao sve faze, od podmorja Jadrana do jedrenja preko Atlantika.

– Na more, na Mljet, došao sam prvi put sa šest-sedam mjeseci, Janica je došla još i mlađa. Od tada smo na Mljetu dva do tri mjeseca, praktički se tamo preselimo. Cijeli je život tako i ja sam uvijek vezan za more. Još dok sam skijao, uvijek sam govorio da je za mene more broj jedan. U planine sam došao, dok more osjećam na više načina. Zaljubljenik sam u more, a kroz jedrenje ga najbolje upoznaješ. To je jedan čisti odnos. Krećeš se i more ti daje sve što ti treba.

Lani na »Transatu« smo 15 dana proveli s hidrogeneratorima i solarnim panelima, nismo trebali paliti motor. More i vjetar su nam dali sve što treba. Upoznali smo sva užasna i lijepa lica mora, kojem u »offshoreu« pripadaš. U drugim vrstama jedrenja, mornar je vezan za kopno. Kada se otisneš na pravu »offshore« regatu na pet, sedam, deset ili 20 dana, pripadaš moru. To me je uvijek opčinjavalo. Pripadanje moru. I imati poštovanje prema moru.

Morski vuk se nasukao u Ivanić Gradu. Postoji jedan dobar razlog.

– Obitelj s mamine strane je iz Ivanić Grada i sretan sam što sam mogao nastaviti život na svojoj djedovini. Nažalost, nisam imao djedovinu na moru, ali ljepota života u punini je spajati zemlju i more, pa i planine i more. Planine i zemlja mogu ti dati ono što ne može more. I obrnuto. Zato je čar života na selu nenadomjestiv. Težački život nije bajka, ali u njemu ima puno idile.

Pogotovo sa suprugom Elin i djecom, Ivanom i Leonom, te blizankama Janom i Katom.

Dobra škola

– Elin sigurno nije bilo drago što sam želio sam ići preko Atlantika. Ona je samo čekala da se sve što prije dobro završi. To je bio veliki stres za nju. Bio je i za mene, a mogu misliti kako je nekome tko to bespomoćno promatra sa strane. S njezine strane ima puno razumijevanja za to. U tom nekom novom životu, poslije skijanja, imaš reflekse od ranije, što je nemoguće izbrisati.

Skijanje je zauzelo moju razvojnu fazu u životu, a zatim je tu 30 godina natjecanja i mene je to apsolutno formiralo kao čovjeka. Normalno je da netko tko te poznaje i razumije, shvaća da zadržavaš reflekse iz starog života. Bez tih refleksa to nisi ti i nisi sretan. Ja ne bih bio sretan da pokušavam biti nešto što nisam.

Ipak, oporavak u barokomori ne bi se trebao ponoviti. Ivica Kostelić i njegov Miha Podgornik 2017. godine su prošli put od 582 kilometra Grenlanda u ekstremnim uvjerima i zadobili promrzline.

– Zato nisam dalje gurao priču oko Grenlanda. To je bila dobra škola. Rado ću se vratiti na Island ili neku drugu zimsku pustolovinu, ali ovo je bilo previše. Kada je u pitanju more, riječ je o natjecanjima i to je ono što je zanimljivo. Kroz ove četiri godine napreduješ i uživaš u tome, vidiš da kontroliraš sve više težih izazova. Naravno, tu je i osobni izazov. Došao sam u »ofshore« i nakon dviju, tri utrka, frajeri su me počeli prihvaćati, ta elita tog sporta. Taj osjećaj pripadnosti je fenomenalan i daje ti još više motivacije.

Njegov otac Ante zasluženo je dobio nagradu, koja nosi njegovu ime. Trofej na kojem je Gips sa čuvenom lopatom…

– Tata je odlično, drži se i trenira cijelo vrijeme…