RIJEKA Nije ni navijačka pristranost, ni povezanost s ljudima čiji rad pratiš i s njima komuniciraš godinu-dvije (igrači), desetljeće i pol (struka i predsjednik) ili tridesetak godina (»Biondo« Juričić, dame iz radne zajednice)… Gušt je razgovarati s ljudima iz HNK-a Rijeka.

Klub je pun tog osjećaja pripadnosti, isprepletenih profesionalnosti i emocije. Nekima treba vremena kako bismo im u očima vidjeli ono »način života je da Rijeku volim ja«, a neki od prvog dana na Rujevici postanu veliki dobitak za klub i uzor mlađima.

Takav je Ante Majstorović. Od srpnja prošle godine jedan od lidera svlačionice i jedan od onih iz prvog odlomka. Čovjek s kojim je gušt i usput poćakulati i razgovarati ‘on the record’. Sjajni potez Darka Raića-Sudara u prošloljetnom prijelaznom roku.

Kakav na terenu, takav i pred kamerama. Nije bitno kako je Rijeka prošla i kako je igrala. Pobjeda i rapsodija od igre, poraz i raspad sustava na terenu ili neuvjerljiva igra kao u polufinalu Hrvatskog kupa s njegovom donedavnom momčadi Istrom 1961, a koliko god minimalna i teško izborena, toliko velika pobjeda.

Nema šanse da »Majstor« nabije kapuljaču preko glave i šetnjom kroz najmračniji dio rujevičkog parkinga izbjegava medije. Vođa nikad ne bježi. Ne gura se kad je dobro, ne skriva se kad je loše. Nego stane ispred momčadi.

U srijedu navečer igra je bila »ajme majko«, a rezultat fantastičan. Rijeka – Istra 1:0. Plasman u finale Hrvatskog kupa. Zahvaljujući prije svih kapetanu i vrataru Zlomisliću te strijelcu Fruku, a onda istarskim antijunacima, promašivaču zicera Lawalu te nespretnome Valinčiću koji je Toniju Fruku »asistirao« za gol.

– Znali smo da će biti jako težak posao s Istrom. Polufinale kupa, samo jedna utakmica, protivnik koji je kvalitetan, dobro posložen, spoj mladosti i iskustva, dodatno ojačani u zimskom prijelaznom roku, s trenerom čije momčadi uvijek imaju taj jedan specifični stil nogometa u kojem protivniku postanu dosadni s posjedom lopte. Ali… Može nam sad netko vjerovati ili ne, no mi smo znali kako je neminovno da će oni napraviti barem jednu pogrešku. I mi smo taj njihov kiks dočekali spremni. Pa u vodu padaju sve druge priče i konstatacije osim ove – Rijeka je u finalu kupa! – smijao se Majstorović, još u dresu, znojan i presretan.

Neizreciva sreća

Jeste li im taj njihov dosadni posjed svjesno prepustili ili vam se Istra jednostavno nametnula?

– Dio plana je bio da im se djelomično prepusti posjed, ali i da ih držimo na njihovoj polovini terena. Jer onda je taj posjed puka statistika bez opasnosti po naš gol.

Ali opasnosti je bilo. I to ne jedna. Curilo je u Ri-obrani, posebno po desnoj strani?

– Istina, ali za koji dan… ‘Ko te pita za to? U finalu smo. To je nogomet. Prije koji dan mi smo kod Belupa u prvih pola sata trebali voditi 3:0, a na kraju smo izgubili. Ovo s Istrom je bio kup pa je dojam još manje bitan. Analizirat će naša struka sve, no sad je jedini osjećaj – neizreciva sreća. Finale kupa igrat će Rijeka.

Pogled unaprijed?

– A imamo i finale kupa i živi smo, baš jako živi u lovu na naslov. Kup mičemo sa strane na mjesec, mjesec i pol, a fokus ide isključivo na prvenstvo, na nedjelju i Lokomotivu kojoj u goste dolazimo da bismo se na Kvarner vratili s tri boda.

Opet jedna utakmica koja se mora pobijediti, a nije derbi. Ovog proljeća Rijeka u takvim utakmicama, na žalost, obično kiksa?

– Mislim da je tome kraj, u svlačionici vidim momčad koja vjeruje u sebe, koja ima stav »Mi smo Rijeka i uvijek i svugdje idemo po pobjedu«. Jednostavno moramo početi pobjeđivati i u takvim utakmicama ako želimo duplu krunu, a vjerujte, želimo, neizrecivo jako želimo oba trofeja.

Ante je jedan od vođa momčadi, kapetansku vrpcu oko lijeve ruke nosi vratar Martin Zlomislić, koji je protiv Istre bio jedan od junaka?

– Nekad Zloma spasi nas, nekad mi njega. Sad je on briljirao. Bitna je Rijeka, da smo svi kao jedan. A jesmo. Ne samo momčad, nego cijeli klub i navijači. Ne primamo mi najmanje golova u Hrvatskoj samo zato što momčadski igramo dobru obranu, nego i zato što imamo kapetana koji je – ponajbolji vratar u ligi. Čovjek je skidao zicere. Za mene… Ništa neočekivano.

Jedan potez

Kad ste odlazili na poluvrijeme, bilo je i zvižduka s tribina. Kakav je bio Đalović? Ljut ili zadovoljan, što vam je rekao?

– Nije bio ljut, ali bogami nije bio ni posve zadovoljan onime što smo pokazali. Bodrio nas je, rekao je da zaboravimo sad to poluvrijeme i isticao kako je on uvjeren, a i mi sami znamo da imamo kvalitetu, da jednim potezom možemo pobijediti utakmicu i ući u finale. Tako je i bilo. Bez obzira na taj Istrin posjed, mi smo vjerovali u sebe i trenerove riječi. Nas nekoliko iskusnijih se nadovezalo, dodatno smo obodrili mlađe, a isto to radili i na terenu. Prava si momčad i kad znaš zajedno patiti jer protivnik dominira, kad ne gubiš vjeru u sebe, nego se boriš i čekaš svoju šansu.

Kaže Đalović da se zaboravlja kako ste i u zimskom prijelaznom roku ostali bez nekoliko važnih igrača?

– To nije tema o kojoj momčad treba razmišljati. Jedino što nas mora zanimati je vrlo jednostavna činjenica – mi smo igrači koji imaju ogroman privilegij nositi Rijekin dres. A to znači »uvijek daj sve od sebe i uvijek teži prema najvišim mogućim ciljevima«.

Atmosfera na tribinama?

– Veliko hvala navijačima na svemu što su dosad učinili za nas i velika zamolba, poziv da u što većem broju napune Kranjčevićevu. Bez njih se ne ide do trofeja. A mi ćemo im se valjda u nedjelju zahvaliti pobjedom nad Lokomotivom!

Trofeji kao neizbježna tema?

– Igrao sam nekoliko finala, a trofeja još nemam. Zasad. Jer dosad nisam bio igrač Rijeke. Ovo je godina u kojoj napokon dolazi i taj trofej. Mora! Možda i dva. Osjećam da ova generacija vjeruje da će biti trofejna. Pokazali smo to i protiv Istre. Kojoj čestitam na odličnoj utakmici i želim im svu sreću u nastavku prvenstva, naravno osim one jedne utakmice koja nas još čeka na »Drosini«.

Ante Majstorović. Čovjek kojem ne treba vrpca oko ruke da bi u svakoj utakmici i u svakoj izjavi istupao – kapetanski.