Gledatelji boksačkih priredbi već su navikli na scene kada nakon posljednjeg zvuka gonga borci, koji su se nemilosrdno tukli, pohrle jedan drugom u zagrljaj. Nakon posljednjeg zvuka sirene u finalu vaterpolista hrvatski igrači doplivali su do srpskih pobjednika u zagrljaj čestitajući im na zlatu. Za razliku od boksa, tu nije bilo očekivane neizvjesne borbe, Hrvatska je dobila seriju udaraca u početnim »rundama«, toliko da je djelovala grogirano u nastavku finala.

Svjetski prvaci svakako nisu imali svoj dan, dok su uz razdragane pobjednike na postolje za medalje brončani Amerikanci dolazili uzdignutih ruku, hrvatskih igrači bili su sumornih lica s pogledima u daljinu, a njihove misli, dok su im srebrne kolajne stavljene oko vrata, nisu mogle napustiti zlato koje je otplovilo daleko. Ušli su u luku, ali parafrazirajući barbu Luku Kaliternu, uvukli su vesla prije no što su vezali brod. Plovilo se slijedom loše obrane nakrivilo, toliko da ga je bilo nemoguće ispraviti, na kraju je potonulo, kao i hrvatske nade u zlato.

Uz svu suparničku kvalitetu, statična i porozna hrvatska obrana ima velike zasluge za tolike matne situacije po Bijača i Popadića. Već sama činjenica da je Srbija realizirala svih sedam početnih igrača više, puno govori, još više i ona da su Srbi u nekima od njih izvodili akcije kao na treningu i poentirali kada se igra na male goliće. Uz takvu obranu, sa »spuštenim gardom«, teško je bilo očekivati pobjedu. Napad je postao konfuzan, uz tehničke pogreške i promašaje nije se u nastavku moglo anulirati slabosti iz starta, koji je odredio utakmicu.

Naravno da je hrvatska sportska javnost htjela zlato od svjetskih prvaka, ali »nije svaki dan nedjelja«.

Igračima i izborniku Ivici Tucku poslije svega velike čestitke za sjajan uspjeh u Parizu. Odličje se uklapa u munjeviti niz u kojem su osvojena srebra na EP-u i zlato na SP-u. Uspjeh govori o velikoj kvaliteti ove generacije, dostojnim nasljednicima prijašnjih asova. Ova, četvrta olimpijska medalja, treće srebro, nakon Atlante 1996. i Rio de Janeira 2016. godine, uz zlato iz Londona 2012. godine, puno govori o snazi hrvatskog vaterpola.