RIJEKA Olimpijske igre u Tokiju označile su kraj jedne velike karijere. Karijere Snježane Pejčić, 39-godišnje strijelkinje Lokomotive, koja u svojoj kolekciji odličja ima čak 32 medalje s velikih natjecanja. Trinaest zlata, deset srebra i devet bronci. Prije 13 godina u Pekingu je nastupila na svojim prvim Olimpijskim igrama i odmah osvojila broncu u zračnoj pušci 10 metara. U Londonu 2012. godine osvojila je peto mjesto u finalu trostava, četiri godine kasnije u Rio de Janeiru bila je sedma u gađanju zračnom puškom. Na svojim četvrtim Igrama bila je tako blizu svojeg četvrtog finala. U svojoj najboljoj disciplini, trostavu, zauzela je deseto mjesto, u zračnoj pušci bila je 31., dok je s Petrom Goršom u natjecanju mješovitih parova u gađanju zračnom puškom zauzela 17. poziciju.

Snježana Pejčić nema za čime žaliti, karijerom poput njezine, u kojoj je osvojila medalje sa svih velikih natjecanja i pritom rušila svjetske rekorde, rijetki se mogu pohvaliti. Sve su joj medalje jednako drage, bilo da je riječ o svjetskom srebru ili bronci, nekoj od europskih titula, nekom od odličja sa Svjetskoga kupa ili medalji s državnoga prvenstva. Svaka od njih ima neku svoju priču. U svaku od njih uloženo je puno rada, truda, znoja i odricanja.

– Kako je opet biti kod kuće? Divno, jedva sam dočekala. Iskreno, osjećam jedno veliko olakšanje jer je konačno sve gotovo. Ovo je definitivno kraj. Nema više mentalnog pritiska i stresa koji nosi vrhunski sport. O tome se jako malo priča, gotovo ništa. I to je loše. Dok sam bila u Tokiju nisam previše pratila što se događa jer sam se fokusirala na natjecanje pa sam naknadno vidjela da je američka gimnastičarka Simone Biles odustala od finala zbog mentalnog zdravlja. Neki su se tome čudili, a meni je to potpuno logično. Znam strijelce koji su padali u depresiju i završili na antidepresivima, sve zbog mentalnog pritiska sporta. Čudi me da se o tome javno više ne priča. Jer je, nažalost, još uvijek sramota naglas pričati o mentalnom zdravlju, ali ne i o slomljenoj nozi. Noga će s vremenom zacijeliti, ali mentalno nužno ne moraš biti bolje. I zato mi je posebno drago što je sve gotovo.

Gorak okus

– Neki me pitaju koliko dugo sam razmišljala o kraju karijere, a ja o tome javno pričam barem posljednje dvije godine. Tako da ću reći još jednom, Olimpijske igre u Tokiju bile su moje posljednje natjecanje u karijeri. Postojala je mogućnost da zbog obaveze prema sponzorima odradim još neka natjecanja do kraja godine, no zasad nema ničega na vidiku pa sam odlučila da je to kraj.

Život će mi sada sigurno drugačije izgledati, ali tek ću najesen vidjeti hoće li mi biti teško. Još uvijek nemam osjećaj da je napokon kraj, već kao da je kraj sezone. Vidjet ćemo hoće li mi nedostajati treninzi i cijeli taj proces ili ću se i dalje smijati i biti sretna što ne moram kroz sve to opet prolaziti.

Nakon Tokija i kvalifikacija trostava ostao je malo gorak okus u ustima. Bila sam tako blizu finala, a na kraju sam ostala bez njega. Na svakom natjecanju idem dati sve od sebe i cilj je uvijek ući u finale. Nekako imam dojam da to ni ne moram reći. Sada sam na toj razini da bilo što drugo nije dovoljno dobro. A onda je sve otvoreno. Da se ne lažemo, deseto mjesto u trostavu nije dovoljno dobro. Jesam li se nadala medalji? Svi koji dođu na Olimpijske igre nadaju se medalji. Međutim, tri su medalje, a nas je bilo 60, nitko nije slučajno bio tamo. Puno vrhunskih strijelaca ostalo je kod kuće jer se nije uspjelo kvalificirati na Igre.

Kada pogledamo discipline u kojima sam nastupila, trostav je jedna čudna priča. Zadnjih mjesec dana mučila sam se s klečećim i ležećim stavom, a onda sam ih u Tokiju pucala dobro. Tehnički sam stvarno dobro odradila i stojeći. Da me netko pitao rezultat, rekla bih mu da sam pogodila 390 krugova, a ne deset manje. Tehnički ne bih ništa promijenila, ali to je ono što mi znamo reći da sve ovisi kako se probudiš. To jednostavno nije bio moj dan. Rezultat je bio loš, svi su rezultati bili jako loši, osim možda prva dva. Uvjeti su bili jako teški za pucati, puhao je jak vjetar, bilo je strašno teško, ali što je, tu je.

Zračna puška nije nikakvo iznenađenje. Realno, niti na treningu ne pucam bolje. Zadnjih nekoliko godina se s njom jako mučim, a zadnja dva mjeseca strahovito. Ne mogu pucati više od toga, možda krug ili dva, ali to je zanemarivo s obzirom na to kakvi su rezultati. Očito je to postala disciplina za klince. Moje tijelo to više ne može. Ista je stvar i u miksu, ali me on više frustira jer tu nisam samo ja, nego i Petar Gorša, koji stvarno super puca, a onda ja zeznem stvar pa budemo tu gdje jesmo.

Tokio i Rio

Olimpijske igre u Tokiju su jedine na kojima nisam bila u finalu, a mislim da sam vrijedila za finale. Opet, ne bih bila zadovoljna da sam bila četvrta pa je bolje ovako. Zbog toga Tokio i Rio de Janeiro, od kojeg sam imala veća očekivanja, dijele prvo mjesto kada pričamo o najtežim trenucima u mojoj karijeri.
Tu je i tragičan događaj s mojim trenerom Senom Čustom, koji me strašno pogodio, ali mi apsolutno ne pada na pamet reći da sam pucala loše zbog toga. Sigurno da mi nije pomoglo, sjetila sam ga se sto puta, ali to nije razlog što nisam uspjela ući u finale. Već 30 godina pokušavam isprazniti glavu na ta tri sata koliko traje natjecanje, to sam probala raditi i sada. Trener i ja nismo bili zajedno u trenutku u kojem mu je pozlilo, ja sam se vratila u Olimpijsko selo, a on je s dečkima ostao na treningu.  Javili su mi da mu je pozlilo i ja sam stigla baš u trenutku u kojem su ga iznosili iz autobusa i vozili na hitnu pomoć. Bilo je teško svaki dan čekati vijesti, ne možeš ništa napraviti niti na nešto utjecati. Baš katastrofa. Trebalo se fokusirati na natjecanje, a čovjek je životno ugrožen. U tom trenutku nije te briga za pucanje, ali opet moraš odraditi ono zbog čega si došao.

Ove Olimpijske igre bile su, baš kao što smo svi i očekivali, drugačije od prijašnjih na kojima sam bila. Bilo je puno mjera kojih smo se morali pridržavati, morali smo svugdje nositi maske, čak i na otvorenom, nisu bile obavezne jedino dok smo pucali, jeli i bili u svojim sobama. Nemam problem s nošenjem maske, ali temperatura je bila 38 stupnjeva Celzijevih, vlaga preko 70 posto pa je i lice ispod maske mokro, što stvara jedan loš osjećaj. Mjere su nam bile čudne prvih nekoliko dana, a onda ti to sve postane normalno.

Planovi

Što se mene tiče, sve je dobro funkcioniralo, nisam imala problema niti s kartonskim krevetom, koji je, moram to reći, jedan od udobnijih na kojem sam ikad spavala. Okvir je napravljen od jako čvrstog kartona, a madrac iz tri dijela raznih tvrdoća koje smo mogli složene na razne načine isprobati kako odgovaraju našem tijelu. To je bilo baš vrhunski odrađeno. Iskreno, nisam čula nikoga da se žalio na krevet, ja sam spavala k’o beba.

Jedna od restrikcija koja je putoholičaru u meni najviše smetala je nemogućnost odlaska izvan Olimpijskog sela, ali to sam znala i prije nego što sam došla u Tokio, pa s tim nisam imala problema. U slobodno vrijeme sam se najviše družila sa Slovenkama, nisam mogla dugo biti u sobi jer kad se stacioniram na jedno mjesto, onda mi mozak krene raditi. Tako da smo šetale po Selu, slikale se, igrale društvene igre.

Jedva sam čekala doći kući. Sad ću se prvo dobro odmoriti, a onda ću vidjeti što i kako dalje. Imam neke planove, vidjet ćemo što će se od toga realizirati.

Sada kada je sve gotovo, mnogi kažu da će me najviše pamtiti kao osvajačicu olimpijske bronce iz Pekinga. To je s jedne strane razumljivo, ali i šteta. Ja sam puno više od te jedne medalje. Imam preko 30 međunarodnih medalja, ali to je pokazatelj koliko se streljaštvo prati i koliko je bitno medijima. Imam dvije svjetske medalje, pet europskih, dvoznamenkasti broj medalja sa svjetskih kupova, što je ekvivalent Grand Slama u tenisu, a ja ću ostati upamćena kao brončana iz Pekinga. Ne želim umanjiti veličinu te medalje, daleko od toga, ali mi je žao što se broje samo olimpijske medalje. Vrednovanje sporta po olimpijskim medaljama malo me ljuti. Te su medalje najvrednije jer su to ipak Olimpijske igre, ali nisu jedine. Svaka moja medalja ima svoju priču i u ovih 30 godina 90 posto njih su mi najdraže.