Snježana Pejčić i Seno Čusto/Foto Arhiva NL
Nikad nisam razmišljao o novcu, meni su najveća nagrada uspjesi koje moji strijelci postižu.I najsretniji sam čovjek na svijetu kada u novinama vidim njihove rezultate – kaže Seno Čusto, koji je u streljaštvo došao prije 33 godine iz – nogometa
Seno Čusto nije želio previše govoriti o problemima »Lokomotive«. A najveći problem trenutačno predstavlja famozni dug za struju u iznosu od 81 tisuće kuna, za koji u klubu jednostavno nemaju novaca. I ne znaju kako će ga podmiriti.
– Mogao sam još raditi, ali kada sam ispunio uvjete, samo sam zbog streljaštva otišao u mirovinu. Danas mi se to isplatilo – nastavlja čovjek koji je svih ovih godina vodio desetak reprezentativaca i reprezentativki, a danas su mu najveće uzdanice juniorka Marija Siladjev, Arifa Šerifović, Maša Berić i Snježana Pejčić. Sa Snježanom u kontinuitetu radi već 16 godina.
Nogometaš i sudac
– Svih tih godina bilo je jako lijepih uspjeha. Što je bilo najgore? Kada je Snježana 2005. godine za samo jedan krug ostala bez olimpijske kvote za Atenu. Bilo je to na Svjetskom kupu u Zagrebu. Bila je tada jako u šoku, ali ne toliko da se ostavi streljaštva. Uvijek je bila uporna, predana radu, svaki trening maksimalno odradi. Ima strijelaca koji pucaju samo da im prođe trening, ali ne i Snježana – govori Čusto, koji je svoju sportsku karijeru započeo kao – nogometaš. Igrao je nogomet za »Jedinstvo« iz Brčkog, po dolasku u Rijeku jedno vrijeme i za »Lokomotivu«, nakon čega se okušao kao nogometni sudac. A onda se jednog dana zatekao u – streljaštvu.
– Kolega Zoran Janić, koji danas vodi mlade kategorije u klubu, pozvao me da im se pridružim. Bio je tu i današnji dopredsjednik kluba Franjo Sedlaček. Nas trojica klub držimo već 33 godine. Prvo sam se školovao za instruktora, trenersku diplomu sam stekao na olimpijskoj akademiji, a 2011. godine sam u Finskoj stekao diplomu trenera s C licencom Svjetske streljačke federacije. Trebao bih ići na B licencu, ali nemam vremena. A ionako nikada nigdje neću otići, ostat ću vjeran svojem klubu i svojim strijelcima. Kod nas se stvorila jedna zdrava sredina, a to se vidi i na rezultatima. Prijatelji mi često kažu da sam promašio sport jer u streljaštvu nema novaca, ali da sada mogu vratiti vrijeme unatrag, sve bih isto napravio. Nikad o novcu nisam razmišljao, meni su najveća nagrada uspjesi koje moji strijelci postižu. I najsretniji sam čovjek na svijetu kada u novinama vidim njihove rezultate – zaključuje trener najbolje hrvatske strijelkinje, kojemu se nije lako bilo preseliti iz nekadašnje streljane »Lokomotive« u novi prostor u dvorani »3. maj«, koji »Lokomotiva« sada mora dijeliti s »Rječinom«, »3. majem«, GSK-om i Streljačkim klubom gluhih.
– To mi je zaista teško palo, jednostavno smo se navikli da imamo svoj prostor u kojem možemo raditi kada god kako i kome odgovara. Ovdje moramo tražiti ključ, najavljivati se, prilagođavati se. I zaista nije isto raditi kada si sam ili kada s još nekim u dvorani dijeliš prostor – zaključit će Čusto.
