Prošle su već tri i pol godine od trenutka kada je Sandra Paović odlučila okončati svoju karijeru. Iza jedne od najboljih stolnotenisačica koje je Hrvatska imala ostale su medalje s prvenstava Europe i Paraolimpijskih igara u Rio de Janeiru, a ispred nje i njenog supruga Daniela Lazova nalaze se lijepi planovi.

– Iako je stolni tenis moja najveća ljubav, nije mi bilo teško prihvatiti život nakon sporta. Znala sam da je stiglo to vrijeme i nisam time zbunjena, niti frustrirana. Osjetila sam da je bilo dovoljno, da sam napravila sve što sam mogla i da moje tijelo više ne može. Osim toga, ne slažem se s vođenjem paraolimpijskog sporta kod nas. Kada se sve to skupa uzme u obzir, shvatiš da je vrijeme za neko novo razdoblje i bavljenje nečim drugim – kaže Sandra Paović.

Mala kućna dvorana

Međutim, još uvijek trenirate?

– Nisam u fazi da ne znam gdje mi je reket. Jednostavno, završila sam s profesionalnim dijelom. U kući imamo malu dvoranu za stolni tenis i sa suprugom treniram tri-četiri puta tjedno. To radimo zbog sebe i dosta smo ozbiljni, kao da se pripremamo za neko važno natjecanje, a ponekad odigramo i meč. On igra u kolicima i zna da sam nepokretna kad stojim, pa mi stalno šalje lopticu na stranu, gdje ne mogu stići, da se moram bacati, ha, ha, ha…

Dođe li vam ponekad želja da se reaktivirate u paraolimpijskom sportu?

– Ne, ali nikada me neće proći šok zbog prenaglog prestanka igranja za reprezentaciju nakon nesreće. Tamara Boroš, Andrea Bakula, Cornelia Vaida i izbornik Neven Cegnar su mi bili kao obitelj od koje sam naglo odvojena. Taj šok nije prošao, a vjerojatno nikada i neće. Vrlo često se čujem s Nevenom i Tamarom. Andrea i Cornelia žive vani i ponekad izmijenimo e-mail. Svi smo si ostali jako dobri i bliski. To je bilo puno više od ekipe. Zbog toga mi je teško palo što više nikada nećemo igrati zajedno. Lakše mi je sjelo saznanje da više nikada neću normalno hodati ili trčati. S njima sam provodila oko 260 dana godišnje i vezala nas je zajednička strast. Bili smo najluđa ekipa u Europi, grizli smo jedni za druge na mečevima. Kada su cure igrale, suparnice su se bojale ići po lopticu blizu nas, da ih ne pojedem, ha, ha, ha…

Samo interesi

Jeste li ikada razmišljali o trenerskom poslu?

– Imala sam želju, ali situacija je jako loša u našem sportu. To više nije onaj iskonski sport, gdje je sve važnije od treninga. Ne znam, možda smo mi bile zaštićene jer je Neven bio toliko dobar i kvalitetan u svim aspektima… Mi smo morale samo trenirati i biti posvećene ekipi, a on je brinuo za sve ostalo. Kasnije, kada sam počela igrati za paraolimpijsku reprezentaciju i počela razmišljati o trenerskom poslu, doživjela sam strašan šok u negativnom smislu i brzo sam se povukla. Na isti način razmišljaju i naši ostali vrhunski igrači i igračice. Netko bi se trebao zapitati zašto nema nikoga od najboljih da prenese svoje znanje. Nije problem u nedostatku ljubavi prema sportu ili tome da radim nešto puno pametnije. Jednostavno, tu ima toliko neprofesionalnosti i nesportske atmosfere. To je borba s vjetrenjačama. Na primjer, Tamaru nevjerojatno cijene u Njemačkoj i tamo se može baviti trenerskim poslom, bez da gubi vrijeme na sporedne stvari. A kod nas su glavni samo interesi, interesi i interesi. Muška stolnoteniska vrsta ima neke rezultate, ali ženska… To je jedna ogromna sramota.

Na što ciljate?

– Naša generacija ima četiri ekipne medalje na Europskim prvenstvima, s time da su tu i dva finala, a to stvarno nije malo. Bilo je jasno da će se to teško ponoviti, ali ovo što sada imamo je apsolutno tragično. Stalno se priča da nas dolaze učiti Kinezi, ali ja ne znam tko su ti ljudi. Očigledno se radi o kuharima koji su nas došli učiti stolni tenis jer nismo primijetili neki napredak. Sramota je što se događa sa ženskom reprezentacijom. Muškima svaka čast, oni se još uvijek drže, ali ni kod njih nema nove generacije. Ne znam što će biti, bojim se da nam sport propada. Nećemo ići naprijed dok se robuje interesima, a bojim se da ćemo doći do toga da će nam trebati pedeset godina da se vratimo na višu razinu. Zanima me kada ćemo opet osvojiti neku seniorsku medalju… Mi smo na Euopskom prvenstvu u Beogradu 2007. godine bile pete, i to se tretiralo kao očajan rezultat, iako je Tamara imala strašnu upalu srednjeg uha i vidjela je tri loptice. Da danas reprezentacija postigne nešto takvo, to bi se slavilo kao medalja. Ne bih upirala prstom i tražila tko je kriv, ali bojim se da je situacija po savezima dosta kritična.

Niskoenergetska kuća

Čime se sada bavite?

– Protekle tri-četiri godine smo gradili montažnu niskoenergetsku kuću, taj projekt nas je totalno okupirao. Doslovno smo provodili po cijele dane s majstorima. Budući da ja teško hodam, a moj suprug je u kolicima, htjeli smo imati kuću koja će nam biti prilagođena, da možemo biti manje ovisni o drugima, odnosno samostalniji. Zbog toga smo ušli u taj veliki projekt. U našoj kući sve je potpuno ravno i prilagođeno našim potrebama. Taj projekt nam je uzeo jako puno živaca i vremena, ali sada smo jako sretni. Imamo i planove za budućnost.

O čemu se radi?

– Voljela bih da tu malu dvoranu za stolni tenis jednog dana prenamijenimo u vrtić i hotel za pse, koji su također moja velika ljubav. S time smo već krenuli, ali smo i stali, dok ne prođe ova kriza. Nadam se da ćemo to brzo realizirati. Moj suprug se želi baviti unutarnjim uređenjem domova jer za to ima jako puno smisla. On je osmislio većinu naše kuće i to proveo u djelo s majstorima, a ja sam bila samo podrška. Sada je plan da suprug surađuje s arhitekticom Gordanom Đerić. Pored hotela za pse, voljela bih otvoriti malu pekarnicu sa zdravim proizvodima. To je nešto što me jako zanima jer sam shvatila da je ishrana iznimno važna. Može se reći da je to na neki način povezano sa sportom. No, nisam opsjednuta time. Jednostavno, samo želim smanjiti namirnice koje samo pridonose debljanju i ponuditi nešto zdravije. Za sada se radi samo o dejama, ali nadam se da će biti nešto od toga kada prođe ova luda godina. A sport… Vidjet ćemo hoće li se nešto poboljšati. Ne bih ulazila u ništa što nije pravi, smisleni sportski pojekt. U tom slučaju bih bila isključivo vojnik sportaša i trenera. Ranije sam imala razne ponude, ali u tome nisam prepoznala ništa posebno, a ne zanima me nekakva dobit ili reklama. Pojavi li se kvalitetan sportski projekt, drage volje ću u to dati cijelu sebe, a do tada ću se baviti stvarima koje me više uveseljavaju.