GÖTEBORG  »Ljudi moji, je li to moguće?«- zaurlao bi u mikrofon slavni Mladen Delić da može oživjeti i da je prenosio utakmicu hrvatskih rukometašica na Svjetskom prvenstvu protiv Mađarske u kojoj su, jednostavno rečeno, igračice izbornika Ivice Obrvana kao nekom čarolijom pobjedu pretvorile u bolan poraz, jedan od najbolnijih u povijesti hrvatskog ženskog rukometa. Taj dan D za reprezentaciju u Göteborgu je željeno iskrcavanje u četvrtfinale pretvorio u »vraćanje u more«, sunovrat na čak četrnaesto mjesto ove rukometne izložbe najboljih.

Bučno najavljen dramatičan rasplet ovog natjecanja u skupini kapetanica Katarina Ježić i prijateljice lišile su onog drugog čina, odjednom im više nije bio bitan kasniji susret Švedske i Crne Gore, s obzirom na to da su si »postavile gambetu« i otpale iz utrke za četvrtfinalom te za onom utješnom nagradom, plasmanom na kvalifikacije za Olimpijske igre. Ostale su bez ičega nakon susreta u kojem takvo prosipanje kapitala kakvo je demonstirala Hrvatska, rasipnost u drugom dijelu nastavka, ostaje tema za prepričavanje, ali bez pravih zaključaka.

Flaster

»Tako to biva kada se sniva, a o stvarnosti tako malo zna«, poruka je hrvatskim planovima i željama prije utakmice koje su postale običnim pravljenjem računa prije dolaska konobara. Uglavnom, u ovom slučaju su naše »Kraljice šoka« šokirale same sebe. Kako je Obrvanova ekipa sve više gubila dah, suparnice, već stjerane u kut i naoko bez izgleda, odjednom su »namirisale krv«. Izgledi za veliki preokret su poprimali sve konkretnije obrise. Suparnice su se sve više zahuktavale da bi u finiš uletjele boltovski, serijom od pet golova, posljednji je bio neposredno prije kraja, ni manje ni više nego za njihovo prvo vodstvo.

– Protiv Mađarske je bilo u najvećem dijelu dobro, imali smo veliko vodstvo, prisilili smo ih na nemoć u prvom i početku drugog poluvremena. Imale smo kontru za plus sedam i to smo promašili. One su više iz očaja krenule u flaster prema našoj lijevoj strani, prema Ćamili. Na kraju nas je napustila i sreća, promašile smo tri, četiri zicera, dosuđeno je i nekoliko sedmeraca za njih. Na kraju smo i promašili sedmerac za izjednačenje i jedino vodstvo Mađarica bilo je dovoljno za naš poraz – zborio je o porazu izbornik Ivica Obrvan koji nije uspio adekvatno reagirati na neke od spomenutih značajki u prijetećem razvoju utakmice. Kada su kola jurnula nizbrdo, kao da je pipkao u mraku tražeći kočnicu koju nije mogao ni znao naći do kraja i konačnog sunovrata. Pritom priče o analizama padaju u vodu, dojam je da kao što su Mađarice na terenu nadmašile Hrvatice, isto tako je mađarska klupa nasamarila onu hrvatsku.

– Trebat će mi neko vrijeme za analizu, jer ovo je baš bila šokantna utakmica. Igračice koje su odigrale završnicu rekle su da su dobro sa snagom, tako da nije bilo potrebe uvoditi hladne igračice na teren.

Sizifov posao

Riječi golmanice Tee Pijević koja je blistala u prvom poluvremenu, a u nastavku se ugasila, zorno govore o posljedicama poraza koje će se još dugo osjećati.

– Težak poraz za sve nas. Ispale smo s prvenstva i ostale bez kvalifikacija za Olimpijske igre, tako da možemo reći – prava tragedija za hrvatski ženski rukomet – rekla je Tea Pijević, čiji pad u nastavku ilustrira koliko je njezina ekipa približavanjem finiša sve više posustajala. Recimo, skupljeno je u tom nastavku i velikih šest golova razlike, ali je propuštena šansa za povećanje vodstva. Usprkos svemu nanovo je stiglo 22:18, no i to je ispalo varavo obećanje. Pritom se sve poklopilo kako ne treba, recimo razigrana Dejana Milosavljević se nadobivala batina, tako je bilo i kod kobnog posljednjeg sedmerca. Udarena je u glavu, možda i za isključenje, ali izvođenje penala nije povjereno nekoj drugoj, i do tada nepogrešiva Riječanka nije pogodila.

Hrvatice, pretvarajući se od željenih junakinja u tragičarke, kao da su odjednom zaboravile igrati rukomet i sve stvarano je postalo običan Sizifov posao. Počelo je lutanje u napadu i da bude gore, sporo vraćanje u obranu. Brzonoge Mađarice su to koristile i lako zabijale kraj hrvatskih statistkinja.

– Jako teška utakmica, teških posljednjih pet minuta, ništa nam nije polazilo za rukom. Drugo poluvrijeme smo, ne mogu reći odigrali jako loše, ali blizu toga, znači zabijali su nam sedmerac, sedmerac… Jednostavno, mi golmanice u drugom poluvremenu mislim da nismo dotakle nijednu loptu, sami sedmerci. Onda smo izgubile samopouzdanje u napadu, nismo zabijale, one su nam se pomalo primicale. Na kraju prvo vodstvo i pobijedile su nas. Ne mislim da je zasluženo. Sreća, isto i zadnji sedmerac od stative, nije bila na našoj strani. Ne znam sad je li u pitanju snaga, imale smo zicere s krila, s jedne i druge strane. Jednostavno, nismo zabijale u ključnim trenucima, i na kraju, napustila nas je sreća i pobijedila je Mađarska.