RIJEKA – »Zar je Ivica Obrvan još uvijek izbornik«, začuo se jučer upit u jednoj od ćakula u rukometnim kuloarima koji u nas bruje i brujat će još neko vrijeme nakon hrvatske blamaže na Europskom prvenstvu s kojeg su hrvatske reprezentativke onako »ekspres preporučeno« poslane kući. U toj tragikomičnoj prezentaciji hrvatske reprezentacije na Euru posljednji čin, onaj sa Švicarskom, u prvom je poluvremenu bio čista tragedija.

»Ako laže koza, ne laže rog«, prevedeno na sportske relacije to znači da »rezultat govori više od riječi«. Teško je zamisliva druga polovina prvog poluvremena, kada su Švicarke »ničim izazvane« ostvarile seriju 10:1 kao da im je na trening došla sparirati neka nižerazredna ekipa, djelujući kao da su nekakav »wundertim« domaće su ostvarivale skor koji, naravno, nije nimalo mini dok su se sa suparnicama poigravale kao vjetar lišćem. U tom razdoblju mraka hrvatske gošće i njihov vođa s klupe djelovali su kao zalutali u švicarskim Alpama, igrajući »obranu bez obrane i napad bez napada«.

Brončana uspomena

Može se sada govoriti o kvaliteti domaćih igračica, ali kako to da je ta ista ekipa u drugom poluvremenu svela razmak na dva koraka i imala nekoliko napada za smanjenje na isti minus, što bi odjednom pokrenulo naizgled završene rasprave već nakon prvog poluvremena. Ništa od svega toga i sada se može pričati o »zaslugama« za takvo potonuće reprezentacije koja je prije samo četiri godine bila brončana na Europskom prvenstvu. Naravno da je u prvom planu sam izbornik, čovjek koji je odgovoran već po samoj funkciji.

Inače, njegova ocjena da su Švicarke bile favoritkinje u utakmici u kojoj je samo pobjeda njegovu ekipu vodila u iduću fazu Europskog prvenstva, puno govori. Švicarska je, naime, prvi put prošla u drugi krug EURO-a i to s drugom pobjedom na europskim prvenstvima uopće, uzimajući u obzir te činjenice logično se zapitati kakva je tek Hrvatska ako je reprezentacija koja je istrčala na parket bez ijedne pobjede na EURO-ima odjednom u ulozi favorita. Stigao je nakon svega poraz koji je itakakva sol na ranu, onu izazvanu u kolu prije odigranom, duelu s Farskim Otocima kada su Faranke, debitantice na europskim prvenstvima, s Obrvanovom ekipom osvojile bod, a mogle su čak i pobijediti. Svaka čast onoj poštapalici »svi danas igraju rukomet«, ali već činjenica da je Hrvatska natjecanje završila iza odjednom toliko spominjanih Farskih Otoka jer ima jedan manje postignut gol govori o totalno promašenom nastupu na kontinentalnom okupljanju najboljih.

Velik neuspjeh koji je tema za val kritika, otvara ekspresno zaključenu temu oko izbora hrvatskih putnica na EURO, izostavljanje Ćamile Mičijević, golmanice Tee Pijević i Valentine Blažević. Zaslužne reprezentativke su se odjednom našle izvan kruga u kojem su godinama plesale i to bez ikakvog objašnjenja. Naravno da je isključivo pravo izbornika koga će pozvati u reprezentaciju, ali s obzirom na dugogodišnji status ovih cura u hrvatskom rukometu i na sve što su pružale, zaslužile su barem kratki telefonski poziv uz objašnjenje da se na njih više ne računa, a ne da o svemu saznaju iz medija. Što se pak ove odluke izbornika tiče, naša je poruka bila »izbornik pukovnik ili pokojnik«, rezultat na EP-u u ovoj dvojbi nimalo ne ide u prilog.

Nužno zlo

Ništa iznenađujuće, reći će mnogi u nas nakon svega ističući bjelodanu činjenicu da su hrvatske rukometašice već peti put u posljednjih sedam europskih prvenstava završile natjecanje u grupnoj fazi, ono prije četiri godine ispada »izuzetkom od pravila«, nastupa koji završavaju neuspjesima. Oni itekako govore o stanju u ženskom rukometu koji je u odnosu na muški kao nužno zlo, daleko od dana kada su Podravkašice bile vladarice Europe, Lokomotiva osvajala Kup EHF-a, uostalom i Zamećanke su imale zapaženih europskih nastupa.

Sada je neko drugo vrijeme, većina klubova je na prosjačkom štapu i igra s ekipama punim klinki koje čim završe školovanje traže posao, naravno da se o nekoj ozbiljnijoj kvaliteti teško može govoriti. Adekvatno tome je i stručna razina, dovoljno je spomenuti imena poput Josipa Šojata, »šjora« Slavka Bralića, Damira Čavlovića ili bivšeg izbornika Nenada Šoštarića, koji su ostavili itekakav trag u rukometu, a sada trenera s takvim ugledom jednostavno nema.

Kako dalje, otvoreno je pitanje, no činjenica je da odgovorni u hrvatskom rukometu moraju pronaći bilo kakav izlaz iz stanja koje je bez dvojbe loše s tendencijom da bude još i gore.

Obrvan: Mi u ovom trenutku nemamo boljih igračica

»Ajme meni«, instinktivno pomisliš nakon poruke s Europskog prvenstva koju je poslao hrvatski izbornik Ivica Obrvan da Hrvatska u ovom trenutku nema boljih rukometašica. Prezentacije s Farskim Otocima i ona sa Švicarkama »koje su zabile posljednji čavao u lijes« njegove ekipe, ti nastupi od kojih pada mrak na oči samo izaziva konstataciju da smo odjednom postali nitko i ništa u imalo ozbiljnijoj međunarodnoj konkurenciji.

– Švicarska je na domaćem terenu, s ekipom koja već dugo godina trenira zajedno, bila favorit – rekao je Ivica Obrvan.

Ocjena da su Švicarke favoritkinje s njegovom ekipom, poruka da bi hrvatska pobjeda bila iznenađujuća, također puno kaže o kvaliteti hrvatske reprezentacije.

– Meni je jedino žao što smo imali dobar početak i ulaz u utakmicu, a na 5:5 smo počeli griješiti, promašili smo puno zicera, pogodili četiri-pet stativa, nismo iskoristili sedmerac. Na to se, kad prednost raste, nadovezala nervoza. Švicarska je napravila veliku prednost. Dogovorili smo se u svlačionici, bio sam siguran da s dobrom kompaktnom igrom možemo uhvatiti priključak, imati šansu da se potpuno vratimo u utakmicu, što smo i imali kad smo u nekoliko navrata spuštali na minus tri. Kad stižeš veliku prednost, nije lagano. Na kraju nismo uspjeli, opet s nekim isforsiranim greškama. Ova ekipa je minimalan broj treninga zajedno. Ušle su neke mlađe igračice, neke su se vraćale nakon teških ozljeda. Mi u ovom tretnuku nemamo boljih, možda bi se pokoja zamjena mogla naći. Kad bi ova ekipa imala određeni broj treninga, nekoliko mjeseci, kao u nekom klupskom programu, zasigurno bi igrala još kvalitetniji rukomet. Vidjelo se na trenutke nekoliko mladih igračica koje su budućnost, na koje se možemo osloniti. Htio bih naglasiti da je ovo prvo Europsko prvenstvo s 24 ekipe u šest skupina iz kojih samo dvije idu dalje. Sve do sada su išle po tri dalje. Ovo je teža varijanta. Znali smo da će biti teško, nismo tražili nikakav alibi. Nadali smo se da možemo iznenaditi Švicarsku i pokušati se ubaciti u drugi krug. Život ide dalje, rukomet ide dalje. Trebamo i dalje marljivo trenirati i biti bolji u idućim utakmicama.

Tina Barišić stala je pred mikrofone nakon bolnog poraza i eliminacije s EP-a, pokušavši objasniti onaj konačni posrtaj.

– Dva različita poluvremena, ali ne možemo reći ni da smo prvo poluvrijeme igrale toliko loše, jer smo stvarno dolazile u šanse, ali lopta nije htjela ući u gol. Pogodile smo pet-šest stativa i one su se tu odvojile, ali nismo pale. Povele su devet razlike, ali nismo se dale, spustile smo na šest i krenule smo u drugo poluvrijeme odlično. Na kraju nije bilo sreće, kako sada, tako i u prve dvije utakmice. Napad nam je stvarno bio slaba točka. Nemamo si što zamjeriti. Garantiram da smo, od prve do zadnje, sve dale od sebe, ali treba te ponekad i sreća pomaziti. Ovaj put nije išlo. Svaki poraz boli na svoj način. Nadam se da ćemo nešto naučiti iz ove utakmice i iz ovog turnira. Vjerujem u cure i da će, kad se idući put okupimo, kad bude neka utakmica, sve biti bolje.