RIJEKA  »Kad skupiš ča je bilo, u jednu pismu stane«, prenosio je poruku Zdenka Runjića još one 1977. nezaboravni Oliver Dragojević u »Malinkoniji«, baš u vrijeme dok je Edo Šmit, itekako cijenjeno i popularno riječko rukometno ime, već nekoliko godina plovio sportskim vodama kao golman u Kvarneru, stvarajući svoju rukometnu »Malinkoniju«, kojoj sada stiže kraj s obzirom na to da ide u mirovinu. Ima se itekako čega prisjećati dok su se redali lijepi događaji jedan za drugim. Kao vrlo mlad osjetio je zov trenerske klupe na kojoj je vodio tolike rukometašice u raznim klubovima, od često spominjanog Zameta, Opatije, Arene… Osim u vođenju seniorki, naročito je upamćen po toliko potrebnom radu s mlađim kategorijama u kojima je, uostalom, bio i hrvatski izbornik.

– Sjećam se kao danas da sam u Zamet došao 30. srpnja 1977. godine – kaže Edo Šmit, »trener od malih nogu«, o početku svoje sage sa Zamećankama. – Prije toga sam bio počeo trenirati cure na Vežici, a igrao sam u Kvarneru na igralištu kod Ekonomske škole u ekipi koja je nastupala u općinskoj ligi. U Zamet sam pozvan sa 17 godina. Simo Kosanović je otišao s mjesta trenera prve ekipe, preuzeo ju je Brane Čutić. Vojo Turak, koji je vodio drugu ekipu, postao je ravnateljem škole na Zametu. Kako je bio time okupiran, tražili su trenera. Angažirali su me, došao sam na preporuku Miše Sardelića i postao trener druge ekipe, te počeo raditi i s mladima.

Revija klubova

Osim Zameta te igrališta kod Ekonomske škole, riječkih je rukometnih punktova tada bilo skoro pa na »svakom kantunu«, od Turnića, Kozale, preko Trsata i Vežice do Pećina, naš pokojni kolega Petar Ogurlić i drugi prijatelji ovog sporta bili su jako zadovoljni što u Rijeci ovaj sport »diše s oba plućna krila«, igrao se i muški, ali i ženski rukomet.

– Sjetivši se letimično, spominjem da su tada od pionirki do seniorki, osim Zameta, imali klubovi kao što su Turnić, Kozala sa Čakom Kažićem, Kvarner, Trsat, Vežica, Jadran, Pećine, u okolici Hreljin, Delnice, Čabar, Mornar iz Dramlja, jako kratko i Selce, sve su to klubovi koji više ne postoje. Svojevremeno sam brojao da se ugasilo 12-14 ženskih rukometnih klubova, od pionirki do prvih ekipa.

Uzrok te žalosne činjenice može se tražiti raznim putevima, ali svakim od njih se dolazi do istog cilja, kao što biljka presahne ako nije zalijevana, tako i ti klubovi sa sve slabijom financijskom podrškom nisu uspjeli opstati.

– Sport je odraz stanja u društvu, znana je ona »koliko para, toliko muzike«. S vremenom je postajalo sve teže pronalaziti nekakve novce u Rijeci, a onda kada su se počeli gasiti klubovi, na red su prvo došli oni ženski. Ono su bile, sve pod navodnicima, male sredine, nikakvi veći zahtjevi nisu bili u tim sredinama.

Edo Šmit je već po dolasku među Zamećanke počeo susretati imena koja će biti često spominjana po dobru u rukometnim kuloarima i nizati uspjehe s mlađim kategorijama igračica. Ti su dosezi imali odjeka te je postao i dugogodišnji trener mladih u državnim selekcijama. Silni entuzijazam je obavezan za rad na klupi kroz tolika desetljeća, bez ljubavi prema rukometu i trenerskom poslu to bi bilo neostvarivo.

– Kada sam došao u Zamet, u ekipi naslijeđenoj od Turka od poznatijih je bila Ljerka Krajnović, Krekić i Ana Barešić. One su naslijeđene, a prva generacija s kojom sam počeo raditi, ona 1968. godišta, dala je državne reprezentativke Radu Ciganović i Anu Možnik. Kasnije je i 1970. godište bilo drugo u državi, bile su tu Pahor, Prpić, Pavičić. Inače, u karijeri s mladima imam 11 državnih finala, dvije titule prvaka, u nekim mlađim kategorija smo 9 puta bili na drugom mjestu, od 10 utakmica za medalju smo pak šest puta uzeli treće mjesto. U reprezentaciji sam bio trener mlađih kadetkinja, izbornik generacija 1983., 1985., 1987., 1988., 1989., 1990. te zaključno sa 1994. godištem. U jednom trenutku sam otišao u Opatiju, bili smo prvi u ondašnjoj jedinstvenoj Prvoj B ligi, ušli su u Prvu ligu, ali su odustali. Bio sam kasnije i tri godine trener u pulskoj Areni, kada su ušli u Prvu ligu. Nakon toga sam još godinu dana bio u Mostaru. Bio sam u tome četrdesetak i više godina.

Viceprvakinje

Tijekom tako dugog razdoblja mogao je svjedočiti kvaliteti tolikih klubova, što je sada samo lijepa uspomena za povijest riječkog rukometa, realnost današnjice je da je jako opala ta razina kvalitete, a elitni riječki muški i ženski rukomet ni na tako sniženoj razini vrijednosti nije mogao opsati među najboljima, suočen i s konstantnim odljevom kvalitetnih imena.

– Ne možemo opstati u tom najvišem razredu jer se sve opet vrti oko novca. Primjerice, kad sam se vratio iz Mostara, prva mi je generacija bila ona 1992.-1996. godišta koja nije išla na završnicu državnog prvenstva jer su cure već igrale Prvu ligu. Bio sam u Zamet doveo i Milu Toto i Ivu Tabar, Kristinu Plahinek, Katarinu Ježić, Anu Debelić, sve redom igračice koje su nešto napravile u rukometu. Na koncu konca, to je generacija igračica koje su kasnije s Adrijanom Prosenjak bile državne viceprvakinje i dva puta igrala finale Kupa. Ali, kada su one uglavnom otišle, imali smo generaciju 1998. godišta s kojom je treće mjesto u državi cijenjeno kao neuspjeh. Iz tih mladih generacija djevojki tko je tu ostao? Krizmanić je u Čakovcu, negdje drugdje su i Posavec, Pifar, nitko nije u Zametu. Iz te Bogom dane generacije koje su bile druge u državi od kadetkinja pa nadalje tu je jedino mala Nika Pleše na krilu – konstatirao je Edo Šmit, neponovljivi sportski entuzijast kakvih je danas teško naći u riječkom rukometu, neophodnih začina da bi svaki sport imao željeni slasni okus.