RIJEKA Nema riječke Aleje rukometnih velikana, da postoji, u njoj bi se našao i profesor Ante Rukavina koji je nedavno preminuo u 80. godini. Na vijest o njegovoj smrti uzdahnuli su mnogi u redovima riječkog sporta, među inima i Đoko Dokmanović, najpopularniji domar iz zlatnih dana trsatske Dvorane mladosti. On se uvijek rado sjeti tog sportskog pedagoga koji je s mnogim kasnije poznatim imenima kao nastavnik tjelesnog odgoja u Osnovnoj školi Trsat i na tamošnjem malom asfaltnom igralištu započinjao prve lekcije rukometne abecede. Tako je bilo i s Đokinim sinom Igorom, kasnije zapaženim golmanom elitnog riječkog ligaša Zameta, koji je karijeru nastavio u Norveškoj, zemlji u kojoj je i danas jedan od članova tamošnje brojne riječke kolonije. Renato Sulić, svjetski prvak iz Portugala 2003. godine, i u ta doba jedan od najboljih svjetskih kružnih napadača, golgeter Kvarnera s krila Vlado Lipović, sjajni bek Kvarnera, Zameta, Crvene zvezde i banjalučkog Borca Boris Komucki i brojni drugi, među inima i sadašnji trener Zamećanki Drago Žiljak, kao i sadašnji predsjednik Zameta Vedran Devčić, sve su to kasnije afirmirana imena koja je u svijet rukometa svojom stručnom i pedagoškom rukom uvodio Ante Rukavina u romantičnim godinama riječkog rukometa, na asfaltu po kvartovima, kada su stručnjaci i entuzijasti poput Zvonka Pitinca na Kozali, Vjekoslava Miše Sardelića na Zametu, Branka Antolića na Vežici i sličnih, bili u vječnoj potrazi za rukometnim nadama. Oni su kasnije uz mnogo rada i truda na raznim drugim adresama postajali afirmirana sportska imena.

Asfaltni teren

– Profesor Ante Rukavina nas je sve selekcionirao, na tjelesnom odgoju u Osnovnoj školi Trsat sve je uglavnom bilo u znaku rukometa na onom asfaltnom terenu pored škole. Kluba tada, naime, nije ni bilo, RK Trsat je osnovan kasnije, 1976. godine. Bili smo tada tamo Čubelić, ja, Vlado Lipović, Marko Kosanović, Ljubo Dubić, Marko Gojević, Boris Komucki, nakon zavidne igračke karijere sada trener u Njemačkoj. Također i Marijan Karlović, koji je kao hrvatski branitelj, bojnik HV-a u legendarnoj 111. brogadi, poginuo na ličkom ratištu. Tu je također i pokojni Damir Mesić. Kasnije su došle i nove generacije, tu su tako počeli Renato Sulić, Vedran Devčić, spomenimo se i Željka Vukelića, Željka Kneževića, Igora Maradina, Petrinića – prisjeća se Drago Žiljak, trener rukometašica Zameta, vodećih na drugoligaškom zapadu, tih dječjih dana i svojih rukometnih početaka pod paskom Ante Rukavine. Jedno je od ondašnjih trsatskih imena koja su se kasnije vinula visoko, bio je istaknuto krilo Kvarnera te Zameta u njegovim prvoligaškim sezonama u bivšoj Jugoslaviji, kasnije i dugogodišnji zapaženi trener rukometaša Zameta.

Uzor

– Bilo je puno igrača koji su potekli iz Osnovne škole Trsat. Profesor Ante Rukavina je nama djeci bio stvarno uzor. Bio je veliki pobornik rukometa, taj sport je bio njegov favorit. Kada smo krenuli u peti razred, kod njega je rukomet bio u fokusu. Baš nas je lijepo odgajao i naučio nas je te prve rukometne korake. Kasnije je većina nas iz moje generacije završila u Kvarneru, ja potom u Zametu. Išli smo svojim putevima i dolazili do određenih razina i sportskih rezultata. Opredijelili smo se za sport koji najviše volimo, a sve to kreće od najmanjih nogu. Imali smo tu sreću da nas je on selekcionirao. Rukavina je bio stručan, kvalitetan, vrhunski stručnjak u radu s mlađim kategorijama, pravi pedagog. Uz to je imao osjećaj za prepoznati talent kroz razna selekcioniranja, nalazio je nadarene, a živio je za rukomet.