Mirza Džomba i Zlatko Saračević sa sinom Noelom
Stvarno je čovjek kojega ne smijemo zaboraviti, kojem sam dužan poštovanje i uvijek ću ga se sjećati - rekao je Džomba i prerano otišlom Saraču
povezane vijesti
- Legenda riječkog i svjetskog rukometa o fijasku u Njemačkoj: “Dosta više lažnih nada…””
- Legendarno riječko rukometno lijevo krilo tvrdi: “Ovakav početak reprezentativne karijere kao Lučinov od nikoga nisam vidio”
- Mirza Džomba bio je dio reprezentacije koja je slavila na OI u Ateni: “Olimpijsko zlato uvijek jednako sjaji”
RIJEKA Mirza Džomba, jedan od suigrača Zlatka Saračevića u reprezentaciji, kao i u klupskom dresu Zagreba i mađarskog Veszprema, mogao je samo uzdisati na vijest o smrti čovjeka koji mu je bio idol, onda suigrač i prijatelj.
– U šoku sam, nisam još sabran da bih mogao reći nešto dublje – kaže Džomba, koji govori srca. Kao i brojni drugi, uvjerio se u širinu Saračevićeva srca, koje očito nije izdržalo sve pritiske, a u kojem je bilo mjesta za sve ljude. – Pustimo sa strane rukomet i Saračevićevu igračku veličinu te kasnije ono što je ostvario kao trener, kao čovjek koji je dao cijeli svoj život za rukomet. Konkretno, to je čovjek koji je uvijek pokazivao ljudskost, empatiju. Dobrota i pozitivna energija je jednostavno izvirala iz njega. To je čovjek koji je petnaest godina stariji od mene, a kada sam onako kržljav došao iz Rijeke u Zagreb, oni su bili rukometni bogovi. Došli su iz Atlante kao olimpijski pobjednici, bili su u zenitu svojih karijera. Bili su to nacionalni junaci, svjetske veličine.
Saračević prema Mirzinom svjedočenju nimalo nije patio od bilo kakvog kompleksa neke veličine, jednostavnost je bila način njegovoga prerano okončanoga života.
– On prema mlađim igračima nikada nije podigao glas. Bio to neki dečko od 18 ili 19 godina ili čak onaj koji sjedi na tribinama ili pak igrač koji na terenu igra do njega, za Saračevića su svi bili jednaki. Tu se pokazivala ta njegova ljudskost i osobnost koja ga je krasila sve do ove nesretne nedjelje. Ja ne znam jesam li ikada čuo od nekoga da se Sarač s nekim posvađao. To sve govori o njegovoj ljudskoj veličini. Bio je ljudina. Kao da je pravilo da takvi ljudi, oni najbolji, odlaze najranije. Toliko sam mu zahvalan i toliko sam mu dužan što se tiče moje izgradnje i kao čovjeka, za moje ponašanje. Pustimo rukomet sa strane, o njemu kao rukometašu uopće ne trebam govoriti. Uostalom, zbog Saračevića i Smajlagića sam počeo igrati rukomet. To su mi bili idoli, ljudi koji su nas kasnije gurali naprijed. Jednog dana sam pak s njim dijelio svlačionicu, kasnije s njim živio u Mađarskoj, stalno smo bili zajedno. Stvarno je čovjek kojega ne smijemo zaboraviti, kojem sam dužan poštovanje i uvijek ću ga se sjećati.
