RIJEKA »Kako je dobro vidjeti te opet«, zapjevali bi senjski i riječki ljubitelji rukometa na vijest da je nekadašnji veliki talent, a potom sjajan vratar, njima svima dragi Ivan Pešić, opet u reprezentaciji. Naravno da je i njemu, koji je već iskusnik, u 35. godini života godio poziv Dagura Sigurdssona, Islanđanina za hrvatskim kormilom, potvrda je uz ostalo i dugotrajne visoke razine njegove vratarske kvalitete.

– Sigurno da je lijep osjećaj igrati za našu zemlju – kaže Ivan Pešić, za tolike prijatelje samo Peške, koji je nanizao brojne ugledne klubove za koje je branio, a sada je vratar francuskog Nantesa. Davno je bila ona 2009. godina, kada je bio u reprezentaciji u tek otvorenoj Areni na Svjetskom prvenstvu u Hrvatskoj, sada se nakon toliko godina vraća na istu pozornicu.

– Stalno sam govorio da sam uvijek spreman, mogu se odazvati kada me zatrebaju i eto me, tu sam. To sve traje toliko godina, pritom sam uvijek na raspolaganju da bih uskočio čim zatreba. Istina, imam već koju godinu, ali došla je ova prilika. Nadam se da ću je dobro iskoristiti i da ću pomoći našoj reprezentaciji.

Krasan dan

Svitanje je prije tolikih godina u Zametu najavljivalo krasan dan, u ona vremena kada su vratarski tandem u elitnom riječkom klubu činili Pešić i trofejni Ivan Stevanović, iz najgornjeg reda tribina odmah je bilo uočljivo da je riječ o velikim rukometnim obećanjima koja su iz godine u godinu dobivala sve konkretnije konture pretvarajući se u tolike ugodne stvarnosti za prepričavanje.

– Joj, kada je to bilo kada smo počinjali u Zametu. Nakon svega mogu samo reći da sam zadovoljan svojom karijerom. Ne mogu se ni na što požaliti, zadovoljan sam ostvarenim. Branio sam u top klubovima, branim na toj razini i dalje. Možda sam mogao ostvariti i više, ali ukupno gledajući, zadovoljan sam.

O kakvom je vratarskom potencijalu riječ, one koji su možda na to zaboravili, podsjetio je nedavno u pripremnoj utakmici hrvatske reprezentacije s Talijanima. Šala je mala da je izvjestiteljima oduzeo više od pola teksta izvješća u spominjanju tolikih efektnih intervencija ili pak ona »sav je plav koliko su ga Talijani pogađali loptama«. Njegovo izdanje, ali kroz tolike utakmice i drugih hrvatskih čuvara mreže, govore da je Hrvatska na toj izuzetno važnoj poziciji, na kojoj vlada jako velika konkurencija, odlično pokrivena. Pešić uz pohvale kolegama vratarima ističe nužnost što boljeg izdanja suigrača u zoni ispred njih.

Bez prognoza

– Mišljenja sam da smo uvijek imali dobre vratare, bez obzira što svatko ima svoje mišljenje. Pritom ipak treba podsjetiti da mi vratari ovisimo o obrani, a inače smatram da su svi vratari zasluženo u našoj reprezentaciji. Imamo Kuzmanovića, koji je možda i najbolji vratar njemačke lige, mlad je i ima veliki potencijal. Šteta što nema Mandića koji je ozlijeđen. Imamo i dvojicu mladih vratara, primjerice, Špikić također odlično brani u Bundesligi, u sjajnoj je formi. Uglavnom, s obzirom na sve, mislim da s vratarima ne bi trebalo biti problema. Ponavljam, uvijek smo imali dobre vratare, ali mnogo ovisi o tome kako će ekipa odraditi obrambeni dio zadaće.

Kao što je u davna vremena sa zebnjom i nadom trajalo odbrojavanje do lansiranja rakete u svemir, tako i u rukometnom svijetu traje odbrojavanje do početka Svjetskoga prvenstva. Igrači poručuju: »Jedva čekamo«, vrijedi to i za hrvatsku sportsku javnost. Igrači najbolje znaju kako im je dok pod pritiskom velikih očekivanja navijača razmišljaju o ostvarenju svojih i njihovih nadanja.

– I sada je, kao i uvijek kada se igra doma, veliki pritisak. Ne bih se bavio prognozama jer ne treba trčati pred rudo. Najradije bih da idemo utakmicu po utakmicu. Želim da prvi susret s Bahreinom shvatimo kao da je finale Lige prvaka, da odigramo odličnu utakmicu i da u tom stilu nastavimo i u idućim susretima. Možemo puno. Ako krenemo s mišlju: »Lako ćemo, Bahrein je ovakav, Bahrein je onakav«, onda to neće ispasti dobro. Nadam se da ćemo tu utakmicu shvatiti kao da je finale. Imamo devet utakmica i na svaku trebamo gledati kao da je finale, ići »na nož« i fajtati se. Jedino tako možemo stići daleko – zaključio je Ivan Pešić.