RIJEKA   Hrvatska rukometna reprezentacija je visokom pobjedom protiv Bahreina u Malmöu završila odmotavanje zamršenog čvora na Svjetskom prvenstvu, a zamrsila ga je odmah na startu odslušavši egipatsku rukometnu lekciju, koja se na kraju pokazala presudnom u neostvarenim hrvatskim željama i plasmana u četvrtfinale, a onda svakako i za nešto više, na što su, uostalom, kroz desetljeća sportsku javnost već navikli toliki prethodnici sadašnjih reprezentativaca. U tom koru asova, koji su nasljednicima ostavili bogatu rezultatsku baštinu stvarajući reputaciju Hrvatske kao velesile u ovome sportu, reprezentacije čije se ime diljem svijeta izgovara sa štovanjem, i riječki je as Renato Sulić. Dugogodišnji popularni »trsatski orao«, koji je letio do rukometnih visina, svojevremeno najbolji svjetski pivot, jedan od junaka u nezaboravnom trijumfu na Svjetskom prvenstvu one davne 2003. godine, čovjek koji se odhrvao i posljedicama teške prometne nezgode stigavši do titule viceprvaka Europe 2008. godine u Norveškoj, iz svog je kuta vidio prezentaciju hrvatskog rukometa na svjetskoj sceni, zaključno s očekivanom pobjedom nad nedoraslim Bahreinom od plus 11 (43:32), kiši golova nedovoljnoj za plasman među osam najboljih te na kraju osvojeno deveto mjesto koje, ovisno o raspletu nastupa Egipta na Afričkom prvenstvu te nekih europskih zemalja na kontinentalnom natjecanju, može, ali i ne mora, Hrvatskoj osigurati mjesto u kvalifikacijama za Olimpijske igre.

– Jako je teško komentirati ovu utakmicu – kaže Renato Sulić, nekadašnja zvijezda Zameta i brojnih drugih klubova, o dva različita lica hrvatske momčadi u utakmici s Bahreinom, pri čemu su navodni autsajderi u prvom dijelu imali zabavnu ulogu zabijanja tolikih golova, da bi tek u drugom dijelu hrvatski favoriti stvari počeli stavljati na mjesto i uvjerljivo pobijedili. – Mi smo igrali jako loše cijelo prvenstvo, to je moje mišljenje. Više od ovoga nisam ni očekivao jer je takva priprema za utakmicu i sve ostalo.

Zna se dobro da ako je prvo dugme na košulji krivo zakopčano, ona nikada neće biti pravilno zakopčana bez obzira na to kako god se kombiniralo, Hrvatskoj je u tom stilu startni poraz od Egipta, još zapapren s čak devet golova razlike, bilo to »krivo zakopčano dugme« pa kasnije bilo kakvi popravci nisu dali željeni rezultat. Renato smatra da suparnici Hrvatske na Mundijalu nisu bili nedohvatljiva lovina, da je ždrijeb bio sasvim povoljan.

Šansa mladima

– Tako je bilo od prve utakmice, koja je za nas trebala biti finale, kao što je rekao Duvnjak. A ako to kažeš, tada tu utakmicu tako moraš i odigrati. Nakon tog susreta je sve bilo jasno. Komentirati sve drugo nema potrebe jer smo, primjerice, imali smiješnu skupinu, a takva je bila i skupina u drugom krugu. Ako nismo bili spremni za četvrtfinale s takvom skupinom, sve ostalo je uzaludno komentirati.

Još nakon poraza od Egipta u javnosti se raspravlja o igračkim kvalitetama ove momčadi i koliko su one dovoljne da bi zadovoljile poslovično uvijek izražene hrvatske rezultatske apetite. Sulić je među onima koji, u najmanju ruku, nisu baš zadovoljni kvalitetom momčadi, a nije bez primjedbi i na izbor igrača za Svjetsko prvenstvo.

 Renato Sulić/V. KARUZA

– Definitivno nemamo kvalitetu. Možemo se mi tu skrivati i pričati kojekakve priče, ali kvalitetu nemamo. Mislim da je trebalo dati šansu mladim igračima. Mislim da neki igrači koji su bili na prvenstvu tamo nisu imali što tražiti, tako da smatram da gubimo vrijeme, dok neki mladi igrači koji bi na Svjetskom prvenstvu stekli toliko iskustva ostaju kod kuće i natjecanje gledaju na televiziji. Meni je to nepojmljivo.

Slijedom opaski o odabiru momčadi misli da se na Svjetskom prvenstvu nije ni moglo očekivati neka zapažena ostvarenja. Uoči natjecanja u najavama je bilo poslovične buke oko budućih uspjeha, je li to zabavljanje javnosti, zavaravanje ili samozavaravanje, priča je za sebe dok od srebra osvojenog na Europskom prvenstvu 2020. godine ne stižu medalje s najvećih natjecanja. Sulić u svemu ima primjedbi i na ljude oko momčadi.

Promjene

– Ne znam je li netko razmišljao o tome kako ćemo s ovom ekipom ostvariti neki rezultat. Ako jest, onda se ne razumije u rukomet i nije mu uopće mjesto da bude ovdje. To je moje mišljenje, onako iskreno. Najave prije SP-a? A što će reći, da idemo po 12. mjesto ili tko zna što. Uvijek ima nekih izjava, ali čovjek treba biti realan. Recimo, tu su neki ljudi koji su postavljeni kako su postavljeni, mišljenja sam da bi se nešto trebalo mijenjati drastično, iz korijena. Pogledajte i riječki primjer, budimo pritom otvoreni i realni. Trener koji je izgubio 14 utakmica ne pomišlja o odlasku. O čemu mi onda pričamo!? I sada, ako ga smijene, opet će biti trener u mlađim kategorijama i sve se vrti u krug. Pa dokad? Gdje je tu hrvatski rukomet i gdje je tu prioritet stvaranja mladih igrača? Problem nam je školovanje mladih igrača, ne samo u rukometu, već i u drugim dvoranskim sportovima. Tu sve počinje, a onda možemo pričati o kvaliteti. Sada o njoj ne možemo pričati jer je mi jednostavno nemamo i to ne samo u rukometu. Vrativši se na Rijeku, treba promijeniti sustav, jako puno toga. Definitivno smo potonuli u sportu i ne znam kako ćemo isplivati s obzirom na to koliko se u sport ulaže.

S obzirom na izneseno, ostaju tolika pitanja dok se razmišlja o perspektivi hrvatskog rukometa. Sulić je svakako za korjenite rezove.

– Prestao sam igrati prije neke dvije i pol godine. U ćakuli me neki prijatelji podsjetiše da sam tada rekao da nas za tri godine neće biti nigdje u rukometu. Tu ne treba biti previše pametan da bismo vidjeli neke stvari te kakva nam je budućnost. Moramo reći da Duvnjak definitivno ide prema izlaznim vratima, isto i Musa, Gojun… Osobno, na ovom prvenstvu nisam vidio mlade koji bi mogli zamijeniti te igrače. Mislim da treba napraviti čistku i promijeniti puno stvari. Trebamo »zažmiriti« nekoliko godina i onda stvoriti novu ekipu. Neću pametovati, ima ljudi koji o tome odlučuju i koji se time bave. Pričam kao navijač koji se nešto razumije u rukomet, a nisam slijep.

Koliko je vodstvo hrvatskog rukometa spremno za takve zahvate ili je za život »od danas do sutra« te guranje prašine pod tepih, vrijeme će pokazati.

– Ne znam koliko smo spremni. Definitivno globalno postoji problem sporta u Hrvatskoj, a koliko smo mi spremni tu nešto napraviti, stvarno ne znam. Jednostavno nam treba kvaliteta, ne trebamo u reprezentaciju dolaziti »po babama i stričevima«, nego u prvom planu treba biti kvaliteta. Treba lupiti šakom o stol i drastično promijeniti neke stvari, nema druge. Sve drugo je zavaravanje. I to već traje godinama.