RIJEKA Boris Konjuh, desetljećima znano riječko sportsko ime, novi je predsjednik Rukometnog saveza Županije Primorsko-goranske. Dugi niz godina Konjuh za sobom ostavlja duboki zapaženi trag u rukometu, prvo kao igrač, a onda kao agilni, sposobni i poduzetni djelatnik. Tako je od prvih dana 1965. godine kada je počeo u Kozali, preko Kvarnera, Trsata sve do Punta, potom i kao direktor Zameta u kojem je sada tim menadžer. Čovjek koji je na glasovanju skupštinara protukandidata Damira Bogdanovića nadmašio s uvjerljivih 20:7 se na skupu sjetio legendarnog Zvonka Pitinca, koji je kroz dugo razdoblje odgojio plejade kozalskih igračica i igrača.

– Rukometom sam se počeo baviti još 1965. godine. Na svu sreću što je postojao najveći entuzijast onog vremena Zvonko Pitinac, čak nepravedno zanemaren i zaboravljen, a stvorio je generacije i generacije nas koji smo do dan danas u tom rukometu i to zahvaljujući njemu – sjetio se Boris Konjuh, čovjek neiscrpne energije. – Praktički nas je pokupio s ceste. Znaju svi stariji kakav je onda kvart bila Kozala. Pitinac je bio svega pun ljubavi, entuzijazma, a znanjem je bio nabijen. Imao sam sreću da me je, kada sam imao sedam godina, preuzeo taj čovjek. Počeo je raditi s nama i stvorio od nas igrače.

Sport su tada počeli učiti »od prvih slova abecede«.

Godina bez lopte

– Zanimljivo je što u prvih godinu dana nismo ni dodirnuli loptu, prvo smo učili trčati, vježbali smo kolutove, pa sve ostalo i tek nakon godinu dana i smo krenuli raditi s loptom. Sve se vježbalo na onom asfaltnom igralištu, a nitko se nikada nije ozlijedio.

To je početak njegove višedesetljetne rukometne priče. nakon što je s 41 godinom završio igračku karijeru, nastavio je do danas onu funkcionersku. Sjetio se potom našeg dragog kolege Petra Ogurlića, dugogodišnjeg suca, delegata, novinara.

– U rukometu sam 55 godinu. U knjizi Pere Ogurlića o ovdašnjem rukometu sam pronašao podatak za skoji skoro pa nisam vjerovao da je istinit i točan. Pročitao sam rečenicu: »Teško je u Zametu u par redaka spomenuti sve operativce kluba, od Ivice Bilića, Mladena Belušića, Marija Radovića do Borisa Konjuha kojega pamtimo kao jednoga od najuspješnijih direktora kluba od 1997. do 2001. godine kada je Zamet redovito igrao u Europi.« Rekao je i da sam kao dječak počeo igrati rukomet u Kozali gdje sam, veli, bio jedan od ponajboljih igrača. Inače, sada sam i poduzetnik 35 godina. U svakom slučaju moja percepcija ovih njegovih pohvala nije bila takva jer je bilo puno, previše dobrih igrača.

Stupio je na čelo Saveza i s ove pozicije ima svoju sliku ovdašnjeg rukometa.

– Sjetimo se onog davnijeg vremena kada je praktički svaka mjesna zajednica imala svoj klub. Od Turnića, Zameta, Kozale, Vežice, Pećina, Trsata, postojao je i klub gluhonijemih Galeb… S tog aspekta ovo stanje sada je tužno. Naravno, sve ovisi o financijama, a sada je »knjiga spala na par slova«. Sve ovisi o nekoliko entuzijasta koji guraju ovu priču.

Predsjedničku je funkciju preuzeo od legendarnog trofejnog golgetera Mirze Džombe, sjetio se pritom trofejnih riječkih rukometaša.

– Mirza Džomba je naš veleposlanik u sportu. To su naši veleposlanici, ti ljudi kao što je Valter Matošević, najtofejniji riječki sportaš, ima dvije zlatne olimpijske medalje, svjetsko zlato i niz drugih trofeja. Također i Alvaro Načinović, a nastavit ću nabrajati rukometne bisere, to su Renato Sulić, Nikola Blažičko, u konačnici Mateo Hrvatin pa do današnjih dana i Vlado Matanović. Rasadnik smo. Kao što Split ima svoje Firule gdje se rađaju tenisači, tako je Rijeka rasadnik vrhunskih rukometaša. Svi ti vrhunski ljudi prerano odlaze. Recimo, Renato Sulić se vratio, treba ga odmah uključiti, da li samo svojom pojavom u klubu ili radom u Savezu PGŽ-a ili radom u nekom klubu. Samom pojavom tih imena garantirano je da će djeca prepoznati taj naš sport, koji je na kraju krajeva najtrofejniji loptački sport u Hrvata.

Kandidiran od matičnog Zameta poslije uvjerlive pobjede na glasovanju nabrojio je imena iz svog tima suradnika i suradnica,

– Imam i svoju ekipu Upravnom odboru, biranu iz redova ljudi koji su itekako zastupljeni u raznim krajevima, od crikveničko-vinodolskog, otoka… Recimo, tu su uz mene Edi Lukšić iz Omišlja, Damir Ljubanović iz Murvice, vrlo važan čovjek, ujedno pravnik, Gordan Božić, predsjednik Mornara-Crikvenice, Danko Dragičević, predsjednik Viškova, Zvonimir Kutija, predstavnik Udruge trenera, dok će predstavnica Udruge sudaca najvjerojatnije biti Sanja Trbović.

Osim sportskog, pred sobom imaju i neke druge zadaće, one formalne. Statut Saveza.

– Željeli bismo urediti Statut, izmijeniti neke stvari, željeli bismo tako proširiti Upravni odbor na devet članova. Kako žene, tako muški, kako premijerligaši, tako i prvoligaši, drugoligaši, Gorski kotar, kirski i liburnijski kraj. Želimo svih. Hoćemo vrlo široku raspravu o promjenama i svi će biti pozvani na sudjelovanje u cijeloj ovoj priči.

Financije

Savez je vrlo odgovorno raspolagao s financijama, što se čulo i na izvješću pred skupštinarima, tako se želi i nastaviti. Naravno, uvijek se može i bolje.

– U ova krizna vremena financijsko poslovanje Saveza je vrlo važna stvar. Kapa dolje, do sada je poslovao vrlo konzervativno, završio je pozitivno cijelu ovu priču. Naša intencija je smanjenje troškova, počevši od mene. Od rukometa i od sporta nikada nisam uzeo lipe pa neću ni sada, nego ću eventualno dati. Pokušat ćemo ostvariti neke sponzorske aranžmane s nekim gospodarskim subjektima kako bismo pokrili određeni dio troškova natjecanja. Dakle, da bi klubovi što manje trošili. To dakle, ne samo da im smanjimo troškove, nego da bi naši prihodi i rashodi išli na pozitivnu stranu da bi na kraju godine još mogli doprinijeti klubovima i dati im mogućnost da se nešto dogodi u tom rukometnom svijetu. Recimo, već sada imam upit Lošinja za muški klub. Zadaća mene i mog tima je omasovljenje rukometa. Uskoro ću tako otići na Punat, u klub u kojem sam završio karijeru i pokušat ću animirati ljude da opet osnuju klub. Naravno, uz našu pomoć, dobiti će sve što im treba. Kada je riječ o tehničkom provođenju natjecanja, pokušat ćemo svima osigurati sve da praktički samo sjednu u autobus i dođu na utakmicu, sve drugo bih trebalo čekati spremno. Želimo pomoći malim sredinama. Moramo omasoviti rukomet u Gorskom kotaru, tamo je samo muški i ženski klub u Vrbovskom, koji imaju probleme.

Komunikativni Boris Konjuh želi što više u javnosti promovirati rukomet, trofejni hrvatski sport.

– Vrlo važan dio naše aktivnosti će biti odnosi s medijima, koji je dosadašnja praksa zanemarivala. Postoji veliki prostor za dodatnu vrednost rukometa kao sporta u medijima, na društvenim mrežama i slično, što bi sve ojačalo poziciju klubova prema svojim jedinicama lokalne samouprave kada su u pitanju proračunska sredstva, ali i potencijalni sponzori.