LINO ČERVAR

Lino Červar, rukometni »Mago di Umago«, najtrofejniji je izbornik neke hrvatske loptačke reprezentacije, lista njegovih naslova te finala i polufinala je duga kao račun na blagajni nekog supermarketa. »Repku« je uzeo s posljednjeg mjesta na EP-u i odmah uzeo svjetsko i olimpijsko zlato. Zabilježio je još i finala na europskim i svjetskim prvenstvima, u skoro desetljeće dugom izborničkom opusu nije zakazao niti jednom, na najvećim natjecanjima samo jednom nije bio u polufinalu, a tada je, na Svjetskom prvenstvu u Njemačkoj, s petim mjestom imao omjer pobjeda čak 10:1. 

 – Džomba je najbolje desno krilo s kojim sam radio, mišljenja sam i da je on najbolje desno krilo svijeta. Dao je nemjerljivo puno toga u uspjesima hrvatske reprezentacije. Očaravao je tako svojim nastupima pri osvajanju zlata na SP-u Portugalu i Olimpijskim igrama u Ateni – veli Lino Červar, sada trener skopskog »Metalurga«. – Dao je jako puno, ući će u povijest rukometa. Bio je vrlo nesretan kada se ozlijedio prvi put, također i kada mu se dogodila druga ozljeda. On je posebna reklama za hrvatski rukomet, s njim smo išli po pobjede. Mi smo tako igrali, na znanje, a ne na snagu a Mirza nije bio nasilan ili pak snagator, već veliki znalac. Pokazao je da je ovo plemenita igra, riječ je o njegovim finim potezima, atraktivnim »suhim listovima«. Njegovi skokovi su ostali za povijest. Bio je jedan od najvećih promotora hrvatskog sporta u svijetu. U njegovu slučaju je sport kao umjetnost, njegovi udarci su imali »oči i uši«. Matirao je golmana nježno, a istovremeno neobranjivo i nedokučivo. Rukomet je s njim izgubio puno, zbog njega se dolazilo na utakmicu. Hvala mu za sve naše zajedničke utakmice. Ne možemo mu se ničim odužiti za ono što je dao reprezentaciji, kada smo napravili bum na početku 21. stoljeća. Sa zadnjeg mjesta u Europi smo odmah postali svjetski prvaci i olimpijski pobjednici, to je za Guinnessa. 

 Mnogo je vaših zgoda s Mirzom Džombom?

– Teško se budio ujutro, kao i mnogi sportaši. Teško mu je padao rani jutarnji trening. Igrali smo u manjoj dvorani Doma sportova i pobijedili smo »Szeged« u Ligi prvaka. Poslije utakmice sam u svlačionici kazao da za nagradu nema jutarnjeg treninga idući dan. Džomba je odmah dotrčao do mene i poljubio me. Eto, to je Mirza Džomba!

VENO ĐONLIĆ

Veno Đonlić se i danas može dičiti kako je otkrio veliki dragulj riječkog i svjetskog rukometa Mirzu Džombu na Škurinjama, u tadašnjoj OŠ »Ivo Lola Ribar«, danas OŠ »Škurinje«.

 – Mirza Džomba je bio veliki talent. Bio je pametan, interesantan dečko, sve je izvrsno usvajao. Bilo je prekrasno raditi s njim, uvijek je radio s lakoćom, to je bio motiv za mene – rado se sjeća Đonlić, atletičar koji se pokazao sjajnim rukometnim trenerom. S Džombom je pošao u Zamet, zajednička momčad Škurinja i Zameta tada je postala hrvatski prvak u natjecanjima osnovnih škola. – Imao je mekoću prstiju, zbog toga smo dodatno vježbali pucanje penala iz zgloba i rad nogu. On me je motivirao za nove vježbe, kraj njega sam se usavršavao. Po noći sam sanjao nove vježbe. Mirza je imao lijep skok i brzinu. Karakterno je to bio mali vragolan, pun duha i raspoložen za šalu i to na onaj pozitivan način. Što se tiče mog atletskog staža, ostala mi je u sjećanju poruka jednog profesora kako je rukomet atletika s loptom. 

VALTER MATOŠEVIĆ

    Valter Matošević je obilježio riječku rukometnu povijest, riječ je o najtrofejnijem sportašu grada s obala Rječine. Popularni »Vaki« je dvostruki olimpijski pobjednik, uz to je bio prvi i drugi na svijetu te brončani na Europskom prvenstvu. Upamćen je trijumfalni doček upriličen Matoševiću i Džombi u Rijeci nakon trijumfa na Olimpijskim igrama u Ateni 2004. godine. 

    – Prestao je igrati odjednom, iznenadio me s tom odlukom – veli Valter Matošević, koji nakon bogate golmanske karijere trenira vratare u kadetskoj i seniorskoj hrvatskoj reprezentaciji. – O Mirzi Džombi kao sjajnom čovjeku i velikom prijatelju i ne treba trošiti previše riječi. Iznimno ga cijenim. Svi su dobro upoznali kakav je veliki igrač, a on je isto tako super karakter. Na kraju je ostavio zaista lijep, super dojam. Žao mi je samo što se na koncu karijere barem na jednu sezonu nije vratio u »Zamet«. Ništa, sada ćemo barem imati sjajnu veteransku momčad u »Zametu«. Džomba i ja smo puno toga prošli zajedno, žao mi je što je prestao jer je mogao dati još puno toga. Riječ je o velikom talentu koji je dao puno i osvojio jako puno trofeja. 

NIKOLA BLAŽIČKO

   Iskusni vratar Nikola Blažičko, dijete »Zameta« afirmiran u Zagrebu, reprezentativac i finalist SP-a u Tunisu 2005. godine, suigrač Džombe iz zametskih juniorskih dana, u bundesligašu »Lübeckeu« doživljava sretne dane, upravo je postao kapetan momčadi. 

    – U prvom trenu, kada sam čuo da se Mirza Džomba oprostio od rukometa, neću reći da sam zaplakao, ali sam bio blizu toga da pustim suzu. To me je toliko dirnulo – veli Blažičko, dijete rukometne obitelji, čiji su roditelji, majka Nada i otac Duško bili zapeženi rukometašica i rukometaš. – Ista smo generacija. U rukometu smo zajedno od mladih dana, još od kada smo odlazili u juniorsku reprezentaciju, a tadašnji direktor »Zameta« Darko Dunato nas je bio suspendirao. Zastao mi je dah kada sam pogledao što je Džomba sve osvojio i koliko je godina igrao u Ligi prvaka. Ponosan sam što sam bio član njegove generacije, što sam igrao s njim i što ga uopće poznajem. Kao sportaš je sjajan, kao čovjek također, o njemu kao osobi imam još pozitivnije mišljenje. Sve je radio kao gospodin. Iz reprezentacije je otišao kao gospodin, kasnije je odlučio prestati igrati, također kao gospodin, sve nakon čak 17 godina iznimne karijere. 

RENATO SULIĆ

    Renato Sulić jedan je od portugalskih junaka, prvaka svijeta, pivot među najplemenitijim izdancima riječke rukometne škole, srebrni na EP-u, igrač »Veszprema«. 

    – Mirza Džomba je kao čovjek jedna jako pozitivna osoba – veli Renato Sulić. – Uvijek je zračio pozitivnom energijom. Nikada mu nije bilo teško napraviti uslugu prijatelju. On je jednostavno takva osoba i gotovo. Takav je čovjek, pozitivac i veseljak. Svi mi oko njega smo ga upoznali kao takvoga. Iz njega zrači ta pozitivna energija, koja se onda prenosila i na teren. Lijepo je bilo družiti se i igrati s njim. Sve je činio nekako spontano, u svom stilu te kada si ga gledao kako igra i daje golove, djelovalo je kao da je rukomet jako jednostavna igra. Ostat će upamćeno kako je Džomba letio zrakom, moglo se uživati u tom njegovom rukometu i diviti mu se. Bio je i ostao najbolje desno krilo na svijetu. Stvarao je pozitivnu atmosferu. Ozljede su ga načele, ali nije posustajao, s tim problemom se borio nekoliko godina. Izabrao je trenutak i oprostio se od aktivne karijere. 

ALVARO NAČINOVIĆ

    Alvaro Načinović je rodonačelnik riječkog trofejnog rukometnog vala. Nekadašnji svjetski juniorski prvak je kao senior postao olimpijski pobjednik i jednom treći na Olimpijskim igrama, doprvak svijeta i brončani na EP-u te sa »Zagrebom« europski prvak. 

    – Teško mi je reći nešto specifično s obzirom na Mirzinu ljudsku i igračku veličinu. Gledao sam na RTL-u kada je objašnjavao svoj odlazak i sve je bilo u njegovom stilu. Poruka je bila šaljiva, ali ujedno i izrečena na ozbiljan način – veli trofejni pivot Načinović. – Džomba, velika igračka i ljudska pojava prestaje igrati i žao mi je što ga više nećemo gledati na terenu i diviti se njegovim akcijama. On još uvijek ima »dvije ruke i dvije noge«, može igrati u vrhunskom klubu. Odlučio se, međutim, na oproštaj, to je napravio na pravi način. Ostao mu je još uvijek onaj njegov dječački šarm, sam je odlučio kako je vrijeme za prestanak karijere. Znao je izabrati pravi trenutak. Čuo sam da se bavi ribarenjem, možda će tu naći zadovoljstvo. Želim mu sreću u životu, u rukometnoj mirovini. Obilježio je hrvatski rukomet, velika je šteta što ga više nema. Jedva čekam da se sretnemo i da se malo zabavimo. Mirza je jedan od najomiljenijih rukometaša, voljeli su ga i suparnici, naravno i suigrači, također svi, od djece do najstarijih ljudi. 

PETAR METLIČIĆ

  Legendarni bek i kasnije kapetan trofejnog hrvatskog rukometnog sastava Petar Metličić odrađuje svoje rukometne obaveze kao profesionalac u uglednom slovenskom prvaku »Celju«. Dio je nezaboravnog tandema ljevorukih s desne strane, kojeg je u godinama trijumfa ovaj sjajni Splićanin činio baš s Džombom. 

    – Generacija smo, rođeni smo u dva mjeseca razlike. Itekako se dobro poznajemo, naigrali smo se skupa u reprezentaciji – kaže Metličić, nezaobilazno ime u velikim hrvatskim rukometnim radostima. – Uživao sam igrati s njim, nadam se da će on to reći i za mene kada jednom prestanem s karijerom. Džomba je bio dobri duh reprezentacije, uvijek dobro raspoložen, veseo, nasmiješen. U karijeri je osvojio sve. Skupa smo u »Ciudad Realu« postali europski prvaci, to mu je bio prvi trijumf nakon silnih finala Lige prvaka koja je igrao. Mirza je puno dao hrvatskom rukometu, legenda je našeg sporta. Žao mi je što je prestao s karijerom, ali on je znao najbolje kada je došao taj čas. Iza nas je odlična suradnja. Želim mu sada sve najbolje, da se snađe u ovom teškom prijelaznom razdoblju, kada prestaneš igrati. Nadam se da će se uspjeti snaći u novoj situaciji. Nakon svega su ostale lijepe uspomene. 

– Blizu je kraj. Eto, još ovih nekoliko dana da se smiri ova halabuka – kaže Mirza Džomba o svom životu pod stalnim svjetlima reflektora.

– Shvatiš li to normalno, onda se s tim i nosiš. Rukomet koji smo prezentirali je bilo događanje na nacionalnoj osnovi. Normalno, javno mnijenje se zanimalo za to i isto tako, normalno je da si, bez obzira na to htio, ne htio, morao sudjelovati u tom javnom životu. Koliko god drugi ljudi mislili drugačije, većina sportaša želi svoj mir. Nitko ne želi da mu diraju u intimu, nitko s tim nije bio prezadovoljan. Nekoga su zahvatili više, nekoga manje, ali sve je to dio sporta. 

Ljepša strana te medalje koju donosi popularnost?

– Lijepa strana je kada uđeš u dućan i kada ti jedna gospođa, već u godinama, kaže: »Evo, uz sve ove probleme koje imamo, kako ste me obradovali u protekla dva tjedna dok je bilo Svjetsko prvenstvo. Bila sam tako sretna i ushićena. Zaboravila sam na sve probleme«. To i jest bit sporta, da se ljudi s nečim poistovijete i da trenutačno zaborave na svoje teškoće. Hrvatska je uvijek imala taj posebni naboj na nacionalnoj osnovi. Značajne su nam reprezentacije u svakom sportu, a mi smo bili nešto posebno. Kada osvajaš medalje, to je nešto osobito. Mišljenja sam da smo obilježili svjetski rukomet. Od kada je rukometa, mislim da su ga hrvatski navijači malo digli na veću razinu svojim putovanjima i navijanjem.   

Tisuću maraka

Jeste li i u najoptimističnijim snovima, od dječačkih dana s trenerom Venom Đonlićem, koji je uočio vaš talenat, mogli pretpostaviti da ćete stići tako visoko?

– Niti blizu. Tko bi rekao nešto takvo, lagao bi. Svi sanjaju o nekakvim novcima. Moj prvi san bio je uštedjeti tisuću maraka. To da mogu platiti dvije, tri rente da dobiješ nekakav kafić. To je bilo bez veze. Onda dođe stan pa auto i posao. Kako napreduješ, prioriteti se mijenjaju i povećavaju, normalno sve s rezultatima i primanjima. U početku je to bilo čisto sportski. 

Koliko ste u nadanjima bili blizu rezultatskim ostvarenjima, svjetskom i olimpijskom zlatu, tituli klupskog prvaka Europe, golgeteru klubova i reprezentacije, epitetu najboljeg desnog krila na svijetu?

– Niti blizu. Bio bih lud nešto pretpostavljati, a sa 18 godina krećeš u nekakav svijet, u Zagreb, gdje ne znaš hoćeš li uopće zaigrati i minute u redovima prvaka. Onda doguraš do svih tih rezultata uz još tih 10-15 godina inozemne karijere. Sve u svemu, nešto nenormalno, mislim da nema niti jednog normalnog čovjeka koji bi to unaprijed mogao zamisliti. 

 Godinama ste činili dio svjetski uglednog tandema ljevorukih s desne strane s bekovskim zvijezdama, najprije sa Zlatkom Saračevićem, potom s Petrom Metličićem i Olafurom Stefanssonom?

 – U posljednjih deset godina, od pet najboljih desnih bekova na svijetu, ja sam igrao s trojicom. Imao sam sreću da sam uvijek igrao u klubovima koji su se borili za sve. Recimo, u Mađarskoj smo se borili za osvajanje Lige prvaka, za nacionalno prvenstvo i za Kup. Tako je bilo i u Hrvatskoj i u Španjolskoj. U Poljskoj se malo kiksalo s prvenstvom. 

 Spadaju li vam u psihološke »ožiljke« neuspjesi s reprezentacijom i velike kritike, sve do čarobne 2003. u Portugalu i titule prvaka svijeta?

– Mlad sam ušao u reprezentaciju. Bio sam iz one moje generacije prvi koji je igrao u reprezentaciji. U to doba je »Pipe« Smajlagić bio otišao pa se vratio. »Odgulio« sam dobar dio vremena kada je poslije Olimpijskih igara u Atlanti ona starija generacija bila u silaznoj putanji. Tada se sve bilo skoro raspalo. U tih šest godina je bilo i sramote i svađa preko novina, frustracija dok nije došla naša generacija i sve se otvorilo 2003. godine. To hvala Bogu traje još do sada. U reprezentaciji sam prošao i najbolje i najgore. Posebno naglašavam šok iz 2000. kad se nismo kvalificirali na Olimpijske igre. Izgubili smo u Zagrebu sa Slovenijom. Nakon toga se nisam mogao oporaviti jedno tri, četiri mjeseca. To me toliko pogodilo. To su mi možda bili najteži trenuci u karijeri.   

Spartanski život

Prvi dani u igračkoj mirovini?

– Još nisam svjestan situacije normalnog života, odluka je donesena prije desetak dana u dogovoru s čelnicima mog posljednjega kluba »Kielcea«. Još uvijek dajem intervjue. Jako sam motiviran za normalan život. Svi mi vele da ću tek sada vidjeti kako žive normalni ljudi. Svi me plaše, ali ja sam spreman na to. Mislim da nisam živio nekim ekstra luksuznim životom, kod mene je 90 posto toga bilo rad, red i znojenje i nešto sreće poslije utakmice. Sportski život je spartanski. Ljudi možda imaju više vremena da si daju oduška i uživaju u životu nego što sam ga ja imao. Sigurno je da se u sportu zarađuje više, ali s druge strane ta karijera traje desetak godina. Nisi li tada smislio što ćeš raditi, poslije se izgubiš. Svi znamo koliko je bivših sportaša koji pričaju za šankom. 

Sada će biti vremena za novi hobi, odlazak s barkom na ribe?

– Nadam se definitivno okrenuti barci, moru. Prije nekoliko dana sam bio iza Mošćeničke Drage s kumom Robertom Savkovićem i dva, tri prijatelja, dva dana i jednu noć. Opremili smo se za uhvatiti tunu od 300 kilograma, međutim, uhvatili smo dvije, tri ušate. Gospodin Boris iz Ronilačkog kluba »Neptun« na Krku obećao mi je da će me voditi na lignje. Jedva čekam od njega naučiti sve tajne ribolova. 

Otišli ste kao dječak iz kluba 1995. s 18 godina, nikad se niste vratili u zametski dres iako je naš list u danima Europskog prvenstva 1998. godine javio »Džomba glavna zvijezda prijelaznog roka«, očekujući vaš povratak u Rijeku?

– Bilo me je tada malo i strah. Riječka ponuda je bila vrhunska. Bio sam na razgovoru s Petrom Čarićem, sve je bilo divno i krasno. Presudio je sportski motiv, u Zagrebu sam igrao Ligu prvaka. Da sam gledao financijski aspekt, sto posto bih se vratio, ali sada iz ove perspektive vidim da sam onda ostankom napravio vrhunski posao. »Zamet« ne bi dobio puno, a ja bih igrački izgubio puno. 

Vi i »Zamet« iz današnje perspektive?

– Bio sam na razgovoru s direktorom kluba Aleksandrom Čupićem. Sve opcije su otvorene. Jedno je sigurno, ne želim ulaziti negdje »na glavu, na brzaka«. Imam svoju viziju, svoje razmišljanje. Toga ću se držati. Jedino što mi je ostalo sada jest moj obraz i moje ime. To jedino neću izgubiti i na to ću paziti bez obzira na bilo što, na bilo kakve novce, uspjehe, reklame, poslove. Toga ću se držati. Nađe li se »Zamet« u nekakvim planovima, a ja se nadam da hoće, to bolje. Razgovarali smo puno, otvoreno i kvalitetno, vidjet ćemo što će biti. Ja ću »Zametu« pomoći na bilo koji način. Ušao ja u klub ili ne, osjećam se dužnikom. Žao mi je što tu posljednju sezonu nisam mogao odigrati tu, što nisam održao svoju riječ. Financijski je to bilo nemoguće. Ja bih izgubio puno, a »Zametu« to nije bilo moguće isplatiti.