RIJEKA Mirza Džomba, legenda riječkog i svjetskog rukometa, jedan je iz hrvatske navijačke armije koja se nadala najboljem na Europskom prvenstvu, da bi se na kraju razočarala neispunjenim snovima o polufinalu. Nekadašnje najbolje svjetsko krilo, nebeski letač i ljevoruki rođeni golgeter, svjetski prvak i olimpijski pobjednik, osvajač brojnih medalja, na kraju se i sam pita koliko su realna bila ta naša, u sportu poslovično velika očekivanja.

– Ja na sve ovo mogu gledati iz nekog svog navijačkog kuta iz kojeg to doživljavam dosta subjektivno – kaže u svom stilu dosta emotivno Džomba, autor tolikih golova koji su proslavili hrvatski rukomet na najvećim međunarodnim natjecanjima. – Stoga možda neke stvari čak i ne vidim realno. Činjenica je da smo lani na Svjetskom prvenstvu u prvoj utakmici poraženi od Egipćana koji su nam »ubili« prvenstvo te smo sad izgleda svu snagu, htijenje, sve što je moglo biti pozitivno, stavili u utakmicu sa Španjolskom.

I Džomba je, kao i brojni gledatelji, mogao svjedočiti premijernoj hrvatskoj ekshibiciji, nakon svega demonstraciji moći koja je u nastavku turnira postajala čekom bez pokrića. U peć treba stalno dodavati drva, inače zahladi, tako se i na turniru nemoguće »grijati« na jednoj jedinoj utakmici, no po starom hrvatskom običaju nastala je prijevremena euforija.

– Gledajući sad iz ove perspektive, kada smo već pri kraju, pokazalo se da je utakmica sa Španjolskom iznimka, a ne pravilo. To je pak normalno jer se takva utakmica rijetko kada događa i nije dala realnu sliku. Poslije toga smo imali druge dvije utakmice prvoga kruga gdje su se već pojavljivali nekakvi upitnici. Mislim na remi s Austrijom i pobjedu nad Rumunjskom, ali ne na način da možeš reći da je to dobro. S druge strane, u utakmici sa Španjolskom vidio sam žar u očima, odlučnost, volju, želju, htijenje, trku. Doveli smo situaciju »da sve gori«, da smo povezani s publikom i sam sam stvarno tada mislio: »Evo ga, sto posto je to to.« Izgleda da smo se svi tu malo preoptimistički ponijeli. Primjerice, sa Španjolskom se igralo prvi dan, a već sutra su me novinari pitali o kalkulacijama za polufinale. Mi smo znači već krenuli kalkulirati, radila se nekakva fama o polufinalu, a turnir je tek krenuo i mi smo imali za odigrati još dvije utakmice u skupini. Tu se stvarno vidi ono naše ludilo, isključivost, odlazak iz krajnosti u krajnost. Na kraju mislim da su čak i neki igrači podlegli toj stvorenoj atmosferi, pričama da smo ultra dobri.

Očito je postignut kontraefekt, umjesto pune mobilizacije tenzije su padale i momčad više nije bila u nužnom optimalnom izdanju.

Nova vremena

– Na ovakvom turniru čim se spustiš na nekih 90 posto mogućnosti, kada mi izvana dobijemo osjećaj da igrači »haklaju« i da ne igraju stopostotno, onda realno ne možemo dobiti nikoga. I to se još jednom pokazalo.

Džomba pritom ostaje pri svom stavu da nije pristalica bombastičnih najava koje se znaju obiti o glavu. Misli da je kvaliteta hrvatskog rukometa itekako diskutabilna, kada je riječ o ostvarenju velikih dometa.

– Dosta više nekakvih lažnih nada, ajmo realno pogledati i sagledati stvari, vidjeti gdje smo i što smo, izvaditi statistike. U posljednjih nekoliko godina smo, naime, u izrazitom padu, a stalno si nabijamo nekakve neralne ciljeve gdje onda još više tonemo i to nije dobar put. Treba ispočetka promijeniti svijest, razmišljanja te iznova sve graditi, kockicu po kockicu. Pustimo pritom prošla vremena i uspoređivanja. Ovo su novi ljudi, to su nova vremena. Treba krenuti polako, bez nekih velikih naslova i obećanja, ići korak po korak, utakmicu po utakmicu i graditi neku novu Hrvatsku.

Mirza Džomba/S. DRECHSLER

Uza sve uvažavanje ovih činjenica, s druge strane, koliko god utakmica sa Španjolcima nije realan odraz stanja, toliko to nisu ni bezlični nastupi u Njemačkoj. Pritom, kada je loša vijest ovaj debakl u Njemačkoj, dobre su vijesti afirmacija nekih mladih hrvatskih reprezentativaca kojima slavni Mirza reda komplimente.

– Naravno da nismo onako loši. Ja vidim svijetlu budućnost. Dobili smo dva vratara, a to nam je realno bio najveći problem u posljednjih deset godina. Sada su tu Kuzmanović i Mandić, kompatibilni su, kada jednom ne ide, drugom ide. A to da imamo konstantu, najvažnije je za reprezentaciju. Mladi su, treba ih pustiti na miru, ne treba ih uopće spominjati nego pustiti da rade i da se osjećaju sigurno u reprezentaciji. Na desnom beku dobili smo Klaricu, tu je čak i Maraš. Naravno da im nedostaje dosta toga, mladi su igrači, međutim, imamo svijetlu budućnost na osjetljivoj poziciji desnog vanjskog, gdje teško koja reprezentacija ima kvalitetne ljevoruke igrače koji igraju u dva smjera. Mi imamo njih dvojicu, vrhunske potencijale, ma ne potencijale, igrače koji samo iskustvom trebaju doći na tu razinu da mogu odigrati turnir. Na tom mjestu imamo i ozlijeđenog Martinovića, koji je prvi bek. Dobili smo Verona Načinovića, a uz takvog pivota može se kompletno promijeniti način igre, mijenjati se u obrani i napadu, imati dobru tranziciju, što se dobrim dijelom vidjelo na ovom prvenstvu gdje smo sa Srnom i Načinovićem dobili nadogradnju. Ne mijenjamo se, naime, više u obrani i napadu, sviđa mi se to jer sam uvjeren da je budućnost rukometa samo brzina. Srna je dobio punu minutažu, nositelj je igre, lijevi je bek i »trojka« u obrani. Prvi put je bio pod pritiskom i odradio je korektno prvenstvo. Lijeva su nam krila stabilna.

Konstanta

Naravno da je jako važna organizacija igre, Džomba ističe nedostatak bitnog doprinosa srednjeg beka. Kada se igra turnirskim ritmom u kojem je konstanta igre nužna, taj nedostatak je teško nadoknaditi. Hrvatska je jako oscilirala, a oscilacije su skupo naplaćene.

– Pojavio se problem na srednjem vanjskom igraču, realno, to je pozicija koja nam je dosta »šepava« na ovom prvenstvu. Nikako nismo imali konce igre u rukama. Bili smo rastreseni, u valovima dobri, u valovima loši. To ne prolazi u turniskom sustavu natjecanja. Ovako nešto možda se može zamaskirati na klupskim utakmicama, kada se igra Liga prvaka, ali kada se igra pet utakmica u osam dana, onda to brzo izađe na vidjelo.

Uza sve uvažavanje teškoća, Mirza Džomba je dosljedan sebi, rođeni pobjednik se ipak nada boljim danima, ali je pritom realan.

– Uglavnom, imamo puno problema, ali s optimizmom gledam prema budućnosti. No, trebamo stvarno realno postaviti stvari na svoje mjesto. Slažem se s trenerom Nexea Brankom Tamšeom kada je prije prvenstva rekao da smo ekipa za plasman između petog i desetog mjesta, ovisno o formi u kojoj ćemo biti. Realno, tako i jest. Mi smo ispali iz kruga od pet, šest super reprezentacija i toga trebamo biti svjesni te naporno i teško raditi da se opet vratimo na pobjednički put. Neupitno je da kvalitetu imamo, dokazali smo je protiv Španjolske. Ali nemamo konstantu, izrazito važnu za turnire. Ima milijun segmenata kako se tu dolazi do uspjeha. Tu su sreća, iskustvo, posloženost, uigranost, pa čak i okolnosti na prvenstvu, rasplet u zatvorenim krugovima, preneseni bodovi. Treba se puno toga posložiti. Mi smo pak s konstantom jako loši. Na trenutke izgledamo savršeno, a na trenutke kao bez glave i realno, od toga ne možeš dobiti rezultat. Nema tog rezultata koji možeš izvući, a da si »u rupi« od pet, šest, sedam minuta. Konstanta je pak jedna riječ, a dosta širok pojam i do nje će biti jako teško doći.