Jesi li vidio kako smo dobro igrali s Islanđanima? – moglo se čuti već u ranim satima umjesto uobičajenog »dobro jutro« na ulicama širom Hrvatske. I te epizode jako ilustriraju kako je iz desetljeća u desetljeće hrvatska rukometna reprezentacija uspjesima tolikih generacija narodu jednostavno ušla pod kožu. Uostalom, reakcije navijača s krcatih tribina zagrebačke Arene bile su kao da gledatelji igraju zajedno s Martinovićem i suigračima u lovu na nužne bodove. Slavljenje uspjeha ne može bez evergreena kakva je »Ruža hrvatska«. U izvedbi koja je svakako malo remek-djelo ove generacije, gušt je bilo vidjeti našu rukometnu ružu koja je propupala u pravi čas, pupoljak kao ovaj mogao bi biti opravdana najava da je to pupanje za postolje na Svjetskom prvenstvu.

Dagur Sigurdsson je sunarodnjacima servirao obranu koja ih je opila tako da su umjesto napadanja nemoćno glavinjali terenom. Hrvatskih »5-1« kao da je za goste umjesto uobičajenog naziva rukometne zone bila enigmatična šifra iz nekog špijunskog filma, uzaludno su je razbijali do samog kraja. U tom su lutanju znali djelovali i grotekstno kao primjerice u situaciji u kojoj su bili prisiljeni vratiti se na svoju polovicu kao da gledamo nogomet, a ne rukomet. Davno smišljeni specijalitet hrvatskog vizionara Vlade Stenzela, popularni »Indijanac« bio je takva »smetnja na vezama« koja je skroz poremetila organizaciju islandskih napada. Uz to, hrvatski su dečki u obrani bili kao čopor gladnih vukova, fanatično su se borili doslovno za svaku loptu uz ono obavezno »pomaganje«, »crveni znak« je pritom stalno svjetlio često zbunjenim suparnicima.

Obrambena priča nije prošla bez atrakcije, vratar Dominik Kuzmanović, iznova najavljujući potencijal za najboljeg na svijetu, oplemenjivao je teški fizički rad suigrača sjajnim, obranama dižući publiku na noge. Napad je pak bio protočan i opasan sa svih pozicija, na opće zadovoljstvo u igri je bio i kako tako oporavljeni kapetan Domagoj Duvnjak u toj lijepoj rukometnoj hrvatskoj priči.

»Kako je dobro vidjeti te opet… za ona dobra stara vremena«, zapjevušio bi čovjek s Novim fosilima nakon ovog podsjećanja na »ona stara dobra vremena« kada su Islanđani bili tek obični hrvatski rukometni učenici, a ne kao u ova doba, momčad od koje moraju strahovati. Potvrđene su teze mnogih da Hrvatska ima dobre igrače, uostalom ne igraju ti momci slučajno u tolikim uglednim stranim klubovima. Za ponadati se samo da je za nama »uštimavanje instrumenata« i da će orkestar nastaviti s usklađenim, pobjedničkim izvedbama.

Utažena je prva glad navijača za značajnom pobjedom, ali i publika i momčad gladni su novog uspjeha, onog sa Slovenijom, nužnog za četvrtfinale. Osim nužnih taktičkih smicalica, nužna je danas i hrvatska repriza u pristupu igri, da činjenica što Slovenija nema šanse za prolaz ne ispadne »duda varalica«. Juha se, naime, tek kuha u tom sportskom loncu, točka vrenja je daleko, veliko natjecanje počinje hvatati pravi zamah.