RIJEKA Zvučalo to paradoksalno ili ne, ali hrvatski su rukometaši u Njemačkoj pokazali i dokazali da se mogu nositi s novim europskim prvacima. Dok su Francuzi proslavljali veliki trijumf nakon dramatičnog dvoboja s Dancima, a naši se reprezentativci tiho i pokunjeni vratili sa smotre najboljih na kontinentu razočaravši sebe i navijačice i navijače blijednim ostvarenjem kao što je ovo 11. mjesto, malo se tko sjetio onog susreta u skupini 1 kada se hrvatska momčad ravnopravno suprotstavila Galima. Na poluvremenu je, uostalom, bilo neriješeno, golman Dominik Kuzmanović i igrači u polju ispred njega su bili u igri za uspjeh do sredine nastavka kada su se favoriti ipak uspjeli nekako nametnuti, ali nije riječ o uvjerljivom uspjehu, slavili su s dva gola razlike. U igri u kojoj je pobjednika odlučilo tek nekoliko lopti, Hrvatska kao da je htjela dokazati da nije tako daleko od tog europskog rukometnog vrha kao što to izgleda gledajući sada »iz podruma«.

Zvučalo to sada kao isprazna utjeha ili ne u danima kada su reprezentacija i njezin izbornik Goran Perkovac na meti kritika, sjećanje na susret s Trikolorima je ipak neko svjetlo na kraju tunela u koji je dospjela hrvatska momčad, hoće li joj ono pomoći za izlazak iz ove rezultatske krize, ostaje tek za vidjeti. Činjenica je samo da su Francuzi top momčad premda možda nekog ne impresioniraju kao oni njihovi veliki prethodnici kalibra Omeyera, Martinija, Dinnarta, Fernadeza, Junillona, Anquetila, vidi slučaja, sve redom asova onog Montpelliera koji je igrao sa Zametom na Trsatu 2001. godine.

Poveznica s današnjim vremenom je »svevremenski« Nikola Karabatić, četrdesetogodišnji igrač, koji je hodajuća izložba najsjajnijih medalja u francuskom dresu koji je onda u Rijeci kao mlada nada ulazio u igru s klupe.

Uz njega su u odnosu na te davne dane u francuskoj momčadi neka druga imena, ali to su francuske brige, hrvatska svojih ima puno i previše. Koliko su u toj priči loše vijesti igre i rezultati na EP-u, toliko može tješiti ne samo ovo zapaženo suprostavljanje budućim europskim prvacima nego i niz hrvatskih talenata koji su se u Njemačkoj pokazali lijepim obećanjima. Nema previše smisla papagajski ponavljati imena kao što su golmanski par Kuzmanović i Mandić, krila Šoštarić, Glavaš s jedne i Jelinić s druge strane, desni bekovi Martinović, Klarica i Maraš, o mladom riječkom pivotu Načinoviću da i ne govorimo. Doda li im se riječki bek Lučin, čiji talent prije ili kasnije mora doći do izražaja, dojam je da nije sve tako crno u hrvatskom rukometu i da će mu ipak svanuti ljepši dani. Moglo je to biti već i sada u Njemačkoj, ali vjerujemo da će prije ili poslije Tin i ostali ostvariti ta lijepa obećanja.

Zbog čega ova hrvatska imena i suigrači nisu na EP-u već sada rezultatom potvrdili ovu nesumnjivu kvalitetu, zbog čega je nesmotreno »prolijevano mlijeko«, pitanja su bez odgovora onima i »pismenima i polupismenima«.