RIJEKA  Htjeli mi to ili ne, još odjekuje i tko zna do kada će diljem Hrvatske odjekivati neugodni eho visokog budimpeštanskog poraza Hrvatske od Crne Gore. Igrači izbornika Hrvoja Horvata su s Crnogorcima djelovali kao da »po trnju trče bosi«, u takvom su izdanju nemoćno kaskali za razigranim suparnicima, koji su objeručke spremno grabili prilike, pri čemu su se golman Simić, Vujovići i ostali pretvarali u junake utakmice u kojoj je Hrvatska djelovala kao da je »samo tijelom prisutna«. Svakako je jedan od mjerodavnih za diskusiju o ovoj temi trofejni hrvatski izbornik Lino Červar. Popularni »Mago di Umago« pritom »vozi pod ručnom«, ne želeći ulijetati prebrzo u skliske krivine žestokih kritika na račun ekipe, kojoj je samo ime bilo isto u odnosu na izdanja u prvoj fazi EP-a u Szegedu.

– Ocjena ovog našeg nastupa s Crnom Gorom? Teško pitanje. Uostalom, što vi mislite? – uzvratio je protupitanjem stručnjak, koji je ostvario nezabilježeni preokret za kormilom naše reprezentacije, koju je 2003. i 2004. godine s posljednjeg mjesta u Europi ekspresno doveo do prvog mjesta na svijetu i potom do titule olimpijskog pobjednika, što je bio samo početak njegovog niza odličja s Hrvatskom. – U ocjenama jedne ovakve utakmice, u tako ozbiljnim pitanjima, u sportu kao i u životu, igraju jako ozbiljna mjerila.

U raspravama o utakmici nezaobilazna je tema crnogorski golman Simić, hvaljen toliko da se u ocjenama njegovih obrana spominjalo i legendarnog francuskog vratara Omeyera. Zastupnici onog drugog mišljenja su se pak pitali koliko su za njegove sjajne obrane zaslužni hrvatski pucači, ovog puta previše bezopasni. Inače, kada smo već kod rasprava, Červar se dotaknuo i ocjena koje izriču trofejna imena u TV prijenosima, u biti igrača koji su nekada pod njegovim vodstvom osvojili medalje.

Tin Lučin/Foto REUTERS

– Netko vidi ovako, netko onako, i dobro je to da ima različitih mišljenja, više ljudi više zna. O svemu tome imam drukčije mišljenje. Smatram da smo na pogrešnom putu, pogledajte samo od komentara nakon utakmice, nikada nismo imali toliko komentatora na televiziji. Ja nisam vidio niti jedan osmišljeni komentar koji bi pomagao nama u rukometu, koji može pomoći i drugim sportovima.

Kao da je sugerirao na onu da je »puno babica, kilavo dijete«. Izbornik Hrvoje Horvat se nakon jedne utakmice u izjavi čak našalio da ne treba pričati o rukometu, da su o tome već nužno rekli komentatori.

– Sve nešto s utiscima, a nemamo zaključaka. Šteta, televizija može koristiti velika natjecanja u rukometu, nogometu i košarci da dovede ljude koji mogu nešto reći. Od svakog se može nešto naučiti, mislim da nogomet to dobro radi, malo više stručno objašnjavaju sustave igre, učinak igrača. Kod nas u rukometu odmah ide jedna globalna ocjena, bez analize. Šteta za rukomet.

Izvornik

Za to što je rukomet postao općom temom već godinama, »kriv« je i sam Lino, koji je prvo s »Portugalcima«, a onda i s drugim uspješnim generacijama, režirao mnoge uspjehe rukometa u Hrvatskoj.

– I danas tvrdim da je u nas rukomet iza nogometa najveći sportski izvoznik države Hrvatske. Rukomet je iza nogometa zaintrigirao najveći broj ljudi. Kako one koji znaju o rukometu, tako i one koji o rukometu ne znaju ništa. Od one generacije 2003. godine kada smo se vratili sa zlatom iz Portugala, rukomet je kod nas »in«. Vidjeli ste koliko ih je bilo sa Srbijom i Francuskom. U Szeged je došlo pet, šest tisuća Hrvatica i Hrvata, rukomet je važan sport. Ima rezultata, sjetim se samo kako sam se vratio nakon šest- sedam godina i zapravo pokazao da se može jer smo mi prije dvije godine igrali finale Europskog prvenstva.

U samo dvije godine Hrvatska je od tog finala došla u poziciju da joj nade u ulazak u drugi krug vise o tankim nitima teorije. Lino smatra kako, gledajući globalno hrvatsku rukometnu situaciju, ima itekakvih problema, on naglašava traženje njihovih rješenja. Sjetio se pritom i sve usporedio s Islandom, maloljudnom zemljom s očito širokom rukometnom bazom.

– Možemo mi davati neku ocjenu nakon jednog poraza, ali moraju postojati i njegovi uzroci. Recimo, impresionirala me velika stvar. Mislim na Island, zemlju s tek 450.000 stanovnika, a igraju u svim sportovima. U rukometu su tako bili olimpijski viceprvaci i osvojili niz medalja, dobri su i u drugim sportovima. U Budimpešti se sada dogodila senzacija, Islanđani su dobra reprezentacija, ali s Danskom su zbog koronavirusa igrali sa samo jednim igračem iz prve postave, desnim bekom Magnusson. Pitanje svih pitanja mi je u čemu je tajna da oni, mala zemlja, izgube kompletnu postavu i opet igraju ravnopravno sa svjetskim prvacima. Znači da nas treba zanimati koji model i metodu rada oni imaju. Recimo, čak nisu ni visoki.

Okrećući se Hrvatskoj, i on je ukazao na rad s mladima.

– Hvalili smo odmah mladog Tina Lučina, ali tko je od velikih izbornika predvidio da se on odmah može iskazati na jednoj utakmici? Pogledajmo prvenstvo Hrvatske U 19 i U 17, tu nema igrača iz dvaju najboljih klubova, PPD Zagreba i Nexea, i što možemo očekivati. Ovaj drugi finale igrali su Rugvica i Valpovka. Imamo talente iz U 19 koji bi već trebali igrati u prvom timu, a to su dečki iz Dugog Sela, Rugvice, Valpovke, Kutine, Sinja, Labina, nema ih iz većih klubova, i kako onda možemo očekivati nešto bolje? Zamet i ostali koji su bili perjanice razvoja rukometa, nemaju dovoljnih financijskih uvjeta. Klubovi nam se gase, cijela situacija je zabrinjavajuća. Recimo, bili smo prvaci svijeta i osvojili niz medalja, ali smo tada imali gro igrača u Hrvatskoj.

Slaba tehnika

Kada govori o radu s mladima, okreće se i bitnim detaljima, naglašavajući rad s loptom, a ne »bildiranje«.

– Pustimo sada vrijeme Balića, Lackovića, Džombe i drugih, mi sada za top reprezentacijama zaostajemo u motoričkim odlikama i mentalnim vještinama. U tehnici, u kojoj smo bili uzor, sada smo slabi. Još uvijek mislimo da ćemo njegujući tijelo i vodeći igrače u fitness, naučiti rukomet. Rukomet se uči na igralištu, a mi smo izgubili učitelje, pedagoge rukometa. Ne odgajamo djecu da brzo misle, nama je dovoljno da brzo trče i da dižu utege. Vraćam se tu rezervnoj ekipi Islanda, mentalno je moćnija od naše, a da ne govorimo o karakteru. Kada nama stvar ide naopako, predamo se, kao s Crnom Gorom. Stoga pri odabiru igrača treba paziti da imaju karakter, borce koji prihvaćaju izazove bilo koje vrste, uvijek misle pozitivno, da je sunce na kraju tunela. Lučin je jedan od takvih.

Hrvatska ima samo teoretske izglede, teško ostvarive, za ulazak u polufinale. Trebala bi tako večeras pobijediti svjetske prvake Dance, isto tako toliko hvaljeni Island te Nizozemsku. Niti to nije dovoljno, već joj se moraju poklopiti i drugi rezultati.

– Ja bih sada iskoristio šansu za davanje više prilike mladima. Ako ne možeš osvojiti medalju, onda samo gubiš vrijeme. Stoga ne bih ništa forsirao. Inače, ovo pretjerano mijenjanje igrača također donosi probleme. Na kraju, mislim da se sada svi u rukometu moramo resetirati.